Sjedio sam u ponedjeljak, vrućeg ljetnog dana, u zatvorenom i pisao neke strašne rečenice u Luksemburgu, kad mi se u glavi pojavio onaj stih The Smithsa o vrućim ljetnim danima provedenim u zatvorenom, u pisanju strašnih stihova zubatoj djevojci u Luksemburgu (“Spending warm summer days indoors / Writing frightening verse / To a buck-toothed girl in Luxembourg”).
I odjednom je sve imalo smisla, u nekoj polušali naravno, ali u kojoj je i pola istine, ili cijela istina ako svijet odlučite, pogotovo u ovim ljetnim danima, promatrati optimističnije no inače: čitav slovensko-hrvatski spor oko granice, izlaska Hrvatske iz kompromitirane arbitraže i aktualne slovenske tužbe pred Sudom Europske unije opjevan je u toj pjesmi “Ask”. Evo kako.
Sve od zajedničkog nam, odnosno koordiniranog, proglašenja neovisnosti naših dviju susjednih i prijateljskih država, Slovenci pokušavaju dobiti malo veći komad mora nego što im po međunarodnom pravu pripada. Ali, zašto nisu lijepo pitali, umjesto da nam pokušaju oteti malo mora i malo vrlo osjetljivog kopna (Sveta Gera) u trenu kad smo bili najslabiji, braneći se od velikosrpske agresije s istoka i juga, i ne želeći eskalirati nezgodnu situaciju još i na sjeveru i zapadu?
Lijepo pitaj, pjevaju The Smiths, nećemo reći ne, ta kako bismo mogli reći ne. Zar nismo mi Hrvati kroz povijest pokazali da nam nije strana ideja strateškog prepuštanja nekog teritorija: vidi primjer teritorija današnjeg Neuma i okolice? Razumni smo mi ljudi, sigurno bismo se dogovorili da su nas Slovenci lijepo pitali.
Dobro, vjerojatno bismo i mi tada, kad već odbacujemo svu stidljivost koja nas koči u životu država i nacija (sramežljivost je lijepa, ali sramežljivost će te spriječiti u tome da činiš sve što bi želio u životu, kaže pjesnik), lijepo zamolili za neki fini komad Slovenije. Neki vrh preko 2000 metara, ili neki cestovni koridor od Macelja do Šentilja, da suvereno jezdimo u shopping u Graz, što je u to doba prije četvrt stoljeća bila omiljena sportska disciplina mnogih Hrvata (koja ni do danas nije odumrla).
Pitaj, ne budi sramežljiv, možda i dobiješ. Ali ne, Slovenci su bili preskromni da lijepo zamole. Pjesma veli da će i najveće sramežljivce zbližiti, ako već ne ljubav, možda neka bomba, u smislu neka smrtna opasnost. Ali u našem slučaju ni to.
Padale su bombe, Hrvatska nije znala hoće li preživjeti, ali ni tad Slovenci ni da zamole, a ni da odustanu od svojih mokrih snova. Nego, čekaju priliku da zgrabe, bez pitanja. Pitali su, doduše, Ivicu Račana i ovaj rekao: ajde, može. Samo što Račan nije nikog pitao u Hrvatskoj, gdje smo još uvijek imali neku vladajuću koaliciju, neki parlament, neku demokraciju, pa taj Račanov paraf na sporazum s Drnovšekom nije ni pretvoren u potpis, a kamoli u ratificirani sporazum. A i bilo je, uostalom, već kasno, i cijela priča već je bila previše kontaminirana da bismo Sloveniji udovoljili na to lijepo zamoljeno pitanje. Stvar kod sramežljivosti je u tome da je moraš prevladati odmah, a ne nakon deset godina.
Pa nas je Slovenija čekala na oštrim zavojima na našem putu prema članstvu u Europskoj uniji, pa je blokirala pregovore, pa smo ucijenjeni da pristanemo na ad-hoc arbitražu umjesto na stalne međunarodne sudove koji bi bili nadležni za ovakav spor.
Pa su Slovenci uhvaćeni u nedopuštenom, tajnom dogovaranju između agentice i suca, dogovaranju o pritisku na sudsko vijeće i o uvođenju nekih dokaza skriveno, na stražnja vrata, što je bio i ostao skandal nevjerojatnih razmjera, ma koliko ad-hoc arbitri šutjeli o tome. Pa je Hrvatska odlukom Sabora izašla iz arbitražnog sporazuma, zauzela stav da je se daljnji rad tog ad-hoc suda ne tiče, ali je sud nastavio proceduru, razmotrio skandal i zaključio da nije tako velikih razmjera, i donio presudu. Koju Hrvatska ne može priznati, a Slovenija na njoj inzistira.
Pa je Slovenija pisala “zastrašujuće stihove zubatoj djevojci u Luksemburgu” (OK, nisu stihovi, nego tužba, i nije zubata djevojka iz Luksemburga, nego bivši premijer Luksemburga, tad već predsjednik Europske komisije Jean-Claude Juncker), ali ti stihovi nisu impresionirali Luksemburžane: Juncker i njegova Komisija odlučili su da se neće pridružiti Sloveniji u tužbi protiv Hrvatske pred Sudom EU. I eto nas tu gdje jesmo, provodimo tople ljetne dane u zatvorenom, pišući strašne podneske zubatim sucima u Luksemburgu, gdje je sjedište Suda EU.
A sve zapravo bez ikakvog smisla. Samo je trebalo lijepo zamoliti i danas bismo vruće ljetne dane provodili, umjesto u zatvorenom prostoru u Luksemburgu, ili na luftmadracu u velikoj slovenskoj vali ili na dekici prostrtoj na osunčanoj livadi nekog hrvatskog vrha preko 2000 metara nadmorske visine.
Ali, ima jedna druga dobra pjesma The Smithsa: That Joke Isn’t Funny Anymore. Ovaj vic nije više smiješan.
U to doba bila je raširena pojava od Hrvatske uzimati bez da nas se pita, pa je i žaba digla nogu.