Njegovi roditelji bavili su se poljoprivredom te je samim tim za mnoge očekivano bilo da i on sam nastavi tim putem. Tako je krenuo pa je radio u polju, vozio traktor te upisao i Poljoprivredni fakultet. Međutim, to nije bilo ono što je volio te je u dogovoru s tadašnjom djevojkom, a danas suprugom, odlučio posvetiti se onome što voli i u čemu uživa. Brat je preuzeo obiteljski posao, a on je s 24 godine upisao Akademiju likovnih umjetnosti u Širokom Brijegu gdje je studiranje završio Rektorovom nagradom za najboljeg studenta. Riječ je o Zoranu Šimunoviću (37) koji je od 2016. godine kustos Gradskog muzeja u Vukovaru, ali i jedan od najtraženijih likovnih umjetnika u Hrvatskoj.
– Kada vidim koliko sam napravio u ovih sedam-osam godina, mogu reći iskreno kako se tome nisam nadao. Postao sam kao slikar prepoznatljiv u Hrvatskoj i Europi pri čemu su moji radovi prilično traženi. Uz sve to iz mjeseca u mjesec kao umjetnik rastem, što mi je iznimno važno i što je na neki način potvrda moga rada. Kada me pitaju za recept moga uspjeha, kažem kako su uz talent najvažniji rad, rad i opet rad. Bez rada i stalnoga usavršavanja, uspostavljanja kontakta, promocije i sličnoga nema ni uspjeha, a ja sam nekako sve to posložio kako treba, kaže Šimunović.
Brada, tetovaže i motor
Kako i koliko radi govori i to da je do sada imao 20 samostalnih izložbi, što u Hrvatskoj što u inozemstvu. Za iduće dvije godine popunjen je kada je riječ o izložbama. Sve što naslika i proda, pri čemu ne radi po narudžbama klijenata, nego slika ono što on želi. Od prošlog listopada ima dvije galeristice i to u Beču i Budimpešti, što njegovoj karijeri daje jednu novu dimenziju. Slika na velikim formatima i u ulju na platnu kao staroj i provjerenoj slikarskoj tehnici. Najčešće su to teme vezane za odrastanje gdje se u pozitivnom smislu vraća u djetinjstvo i isto tako gleda i u budućnost. Kaže kako je svjestan svih problema koji nas okružuju, ali i da je isto tako svjestan da je život samo jedan i da u njemu treba uživati i živjeti ga punim plućima. Cijene njegovih slika kreću od sedam-osam tisuća eura pa naviše, a očekuje se kako će one u budućnosti samo dodatno rasti. Stoga kaže kako je kupovina njegovih slika zapravo investiranje u budućnost, što će vrijeme i pokazati.
– Godišnje napravim desetak slika jer ne želim biti hiperproduktivan. Slikam i uživam u tome. Atelje imam u potkrovlju kuće u Osijeku gdje slikam svakoga dana. Nekada je to samo deset minuta, a nekada su to sati kada potpuno izgubim pojam o vremenu koliko se udubim u posao. Niti jedem niti pijem išta tada. Samo crtam. Nije mi to teško jer jednostavno uživam u tome. To je moj život – ističe Šimunović dodajući i kako ga prate odlične kritike.
Napominje i kako je poslije Akademije, kada više nema profesora koji te “tjeraju” na rad, iznimno važno pronaći motivaciju i vrijeme jer od toga ovisi daljnji uspjeh. Upravo su se tu mnogi kvalitetni umjetnici izgubili jer to nisu znali i mogli pronaći.
Inače, ovaj Osječanin, koji je odrastao u Nuštru i na privremenom radu je u Vukovaru, već na prvi pogled je drugačiji od mnogih. Prvo što ljudima zapada u oko je njegova njegovana brada koja je njegov zaštitni znak već više od 15 godina. Brada zahtijeva i svakodnevno održavanje, pranje, korištenje češlja, voska, krema, gelova…
Dio njegova identiteta su svakako i tetovaže po kojima je također prepoznatljiv i koje izazivaju veliki interes. Kaže kako mu je istetovirano cijelo tijelo i da su one zapravo na neki način dio onoga što radi na platnu uz pomoć kista. Prvu tetovažu napravio je prije 20 godina da bi zadnjih 5-6 godina intenzivirao tetoviranje. Tetovaže mu krase sve dijelove tijela.
– U zadnje tri godine sam “selfi tattoo majstor”. Kist s bojama zamijenim u tome trenutku mašinom za tetoviranje i crtam po tijelu. Imam tetovaže po cijelom tijelu, ali su one sve zapravo jedna slika koju svako malo nadograđujem i nadopunjujem. Kada se pogledam u ogledalu, vidim što bih trebao novo napraviti i onda to nacrtam. Svakih mjesec-dva “počastim” se novom tetovažom ili nekim novim detaljem. Mislim kako nikada neću s tim završiti, ali je tu jako važno kontrolirati se i balansirati da se ne pretjera. Najlakše je u godinu dana istetovirati cijelo tijelo, ali mislim kako to nije to. Ja u tome ne bih uživao – ističe Šimunović.
Ono po čemu je također prepoznatljiv, i što je dio njega odmalena, to je i ljubav prema motorima. Danas je ponosan vlasnik Yamahe Drag Star 1100 koja je prerađena u CPR Custom garaži u Nuštru. Ta Yamaha ima posebno mjesto kod njega i kako kaže ona nikada, bez obzira na cijenu, neće biti na prodaju. Zato je u planu nabavka nove igračke na dva kotača kojom će, kao i do sada, povremeno doći na posao, na izložbu ili se jednostavno provozati. Govoreći o ljubavi prema dvokotačima, kaže kako ona postoji odmalena te da je kao dijete imao staklenku na kojoj je bila fotografija motora i u kojoj je skupljao novac kako bi ga jednom kupio. Roditelji na tu ideju baš i nisu gledali s odobravanjem, što i on danas, kao roditelj, razumije svjestan koliko to može biti u nekim trenucima opasno.
– Na motociklu sam išao do Jadrana, Hercegovine i tako upoznavao Hrvatsku i BiH. Uživam u vožnji motora. Najviše se volim voziti sam, kada sam određujem tempo, brzinu, gdje ću stati, koliko se gdje zadržati i slično. To je stvarno nešto posebno, čovjek ima nekakav poseban osjećaj. Želja mi je, kada bi mi to dopustile obveze i posao, da sjednem na motor i polako proputujem Europom. Mislim kako bi mi to bilo nešto što nikada ne bih zaboravio. Ako mi vrijeme, posao i obveze to dopuste, to ću svakako i napraviti – rekao je Šimunović.
A dok do toga ne dođe, Šimunović i dalje radi svakodnevno radi u svome ateljeu u Osijeku i stvara nova umjetnička djela. Kako mu karijera napreduje i raste, sve više ima posla kako bi pripremio slike za izložbe u Beču, Grazu, Budimpešti kao i širom Hrvatske.
Razvoj umjetničke karijere
– Postoje rokovi i obveze prema klijentima i njih se, kao ozbiljan čovjek, nastojim držati. Pritom sam hedonist i uživam u životu, ali i kvalitetnim i skupim stvarima. Uvijek kažem kako svatko od nas treba znati, i to uvijek imati u glavi, kako svi imamo samo jedan život i da stoga u njemu trebamo maksimalno uživati. Svi imamo i brojna otvorena vrata, samo o nama ovisi želimo li otvoriti ta vrata i kako ćemo ih iskoristiti – kazao je Šimunović.
Ovaj neobični kustos uvijek rado govori i o svome poslu u Gradskom muzeju Vukovar koji je jedan od hrvatskih muzeja koji je dobivao i prestižne međunarodne nagrade.
– Uvijek to kažem i uvijek rado ističem da je moj posao kustosa muzeja u Vukovaru najljepši i najbolji posao na svijetu koji mi je otvorio brojna vrata. U svojem radu surađujem s brojnim umjetnicima, institucijama, muzejima, veleposlanstvima, što mi je također puno pomoglo. To je nešto što uvijek ističem i što je također imalo utjecaja na razvoj moje umjetničke karijere – kaže Šimunović.
Govoreći o svome poslu, kaže kako odličan umjetnik može biti i odličan kustos muzeja, ali i da je poznato da su umjetnici ljudi velikog ega te da je s nekima teško surađivati. Unatoč tome, sve pokušava držati pod kontrolom te se vodi principom da u muzejskoj galeriji mogu izlagati ljudi s akademijom i za koje osobno misli kako im treba dati prostor za izlaganje.
Fora slike. Fali mladih umjetnika ovakvog tipa. Sretno dalje van granica Hrv.