Europski uhidbeni nalog (EUN) naša je velika kontroverza, najveća od svih kontroverzi u 28 država članica Europske unije, koja je kod nas ispisala snimanja filma vrijedan političko-pravni triler o tomu kako politički sustavi i njihove ideje pretočene u norme utječu na živote i sudbine pojedinaca, te o tomu kako je ponekad potrebno prijeći desetljećima dug, mukotrpan pa i čudnovat put do ostvarenja pravde. Hrvatski emigrant Stjepan Đureković ubijen je 28. srpnja 1983. godine u Njemačkoj iz niskih pobuda radi zaštite moralno-političkih “vrijednosti” ondašnje jugoslavenske države, da bi visoki dužnosnici tadašnje sigurnosne službe koja je organizirala tu egzekuciju nakon više od 30 godina bili predani Njemačkoj radi suđenja. I to nakon, komotno možemo zaključiti, posve slučajnog spleta globalnih, diplomatskih, političkih i pravnih okolnosti inicijalno započetih u belgijskom Laekenu 2001. godine gdje je prihvaćena ideja o EUN-u kao novom pravnom instrumentu kojim su udareni temelji pravosudne suradnje među državama članicama EU u zajedničkoj borbi protiv kriminala.
Ta je autohtona europska antikriminalna ideja, kao odgovor na jedan od svjetskih problema, 13. lipnja 2002. dovela do usvajanja Okvirne odluke Vijeća Europe o europskom uhidbenom nalogu i postupcima predaje među državama članicama EU kao pravnom oružju uz koje se kao prva asocijacija u Hrvatskoj vežu imena bivših udbaša, ali i visokih časnika hrvatske službe sigurnosti Josipa Perkovića i Zdravka Mustača. Da nije toga državno-personalnog teškog moralnog tereta opća javnost ne bi baš ništa znala o EUN-u već bi se njime bavili, kako i treba, isključivo ili ponajviše i prije svih kaznenopravni stručnjaci, teoretičari i praktičari.
Ovako, u Hrvatskoj su se u proteklih niti godinu dana od djelomične (a poslije potpune) pravne aktivacije EUN-a, manje ili više politički ostrašćeno bavili svi, ponajviše političari i mediji, a ponajmanje nas je zanimalo što o EUN-u kažu pravnici, osim ako njihovi pravni zaključci ne govore u prilog naših političkih shvaćanja smisla i cilja EUN-a. Stoga su i stavovi sudaca mimo njihove volje stavljani u političke ladice.
Pristupamo li s takvim našim preduvjerenjima i predrasudama, naravno da ćemo i od upravo objavljene knjige u izdanju Novog informatora “Europski uhidbeni nalog” očekivati sličan autorski pristup, osobito s obzirom na to da su autori predsjednik Županijskog suda u Zagrebu Ivan Turudić, sutkinja istog suda Tanja Pavelin Borzić i sutkinja Općinskog kaznenog suda u Zagrebu Ivana Bujas. Naime, prvih dvoje autora bili su predsjednik i članica sudskog vijeća koje je donijelo, ideološki gledano - a kako se drugačije u nas može gledati - kapitalnu sudsku odluku u povodu EUN-a iz Njemačke koja je presjekla teške rasprave i podjele utemeljene na potrebi za osudom bivšeg sustava ili nastojanju da se pod svaku cijenu zaboravi prošlost. Naravno da pobornici takvih shvaćanja očekuju i sudački “obračun s njima”. Tko god to očekuje, bit će razočaran.
Udarac državnoj taštini
“Europski uhidbeni nalog” djelo je troje sudaca praktičara koji se na, za suce jedino primjeren, apolitičan i pravnočinjenični način, bave EUN-om, te zasad iskristaliziranom praksom rješavanja proceduralnih i drugih praktičnih problema vezanih uz izdavanje i izvršenje EUN-a. To je neophodno praktičarima, ali to je i ono što nam je u javnim polemikama najviše i nedostajalo. Tako knjiga “Europski uhidben nalog” na simboličan način označava prekretnicu kad EUN konačno postaje problem kojim se prije svega treba baviti struka na neostrašćen način rasterećen od političkih doživljaja državne suverenosti u zaštiti vlastitih državljana.
Troje autora se hladno bave poviješću, svrhom i posljedicama uvođenja EUN-a u pojedinim državama. U knjizi su objavljeni cjeloviti i pročišćeni izvori prava i najrelevantniji primjeri iz hrvatske i europske sudske prakse s kojima su postavljeni temelji novog oblika međudržavne suradnje u kaznenim stvarima kakav u tim razmjerima nije zabilježen od samih početaka instituta izručenja, još od antičkih vremena Egipta, Kine i Babilona. EUN prije svega predstavlja udarac za tradicionalne državne taštine zbog kojih je većina zemalja u svoje ustave ugradila odredbu o neizručenju vlastitih državljana, što je uvelike bilo utemeljeno i na nepovjerenju u pravni poredak drugih država. To nepovjerenje u europskim okvirima gubi svoje razloge kroz poštovanje osnovnih vrijednosti koje proizlaze iz Europske konvencije o ljudskim pravima i temeljnim slobodama.
Prvi zapisi o izručenju potječu iz 1280. godine prije Krista kad je egipatski faraon Ramzes II. potpisao mirovni ugovor s Hetitima u kojem je propisana obveza predaje odbjeglih osoba koje traži vladar. Dok su se kroz povijest svrha, način i metoda izručenja drastično mijenjali, u modernim društvima cilj je zaštita društva od kriminala, dok su politička djela, ironično ističu autori, isključena u sustavu izručenja. S EUN-om pak izručenje je dobilo, kažu, “novo ruho”. Okvirna odluka o EUN-u nema izravan pravni učinak u državama članicama, već su je države trebale primijeniti kroz svoje zakonodavstvo. U nizu država pred njihovim ustavnim sudovima napadani su njihovi nacionalni implementacijski zakoni, dok je pred Europskim sudom pravde napadnuta i Okvirna odluka, ali je presuđeno da je ona suglasna s Ugovorom o EU, te su svi sporovi s vremenom rješavani uglavnom u prilog EUN-a.
EUN je sredstvo suradnje između državnih “pravosudnih tijela”, čime je zaobiđena politika, kojom je opterećen klasičan sustav izručenja. Upravo je na tomu inzistirao osnivač WikiLeaksa Julian Assange u Vrhovnom sudu Ujedinjenog Kraljevstva, podsjećaju nas autori, tvrdeći da švedski državni odvjetnik koji je izdao EUN protiv njega, nije nepristrano i kompetentno pravosudno tijelo u smislu Okvirne odluke o EUN-u. Ali, Assangeova žalba odbijena je sa pet naspram dva sudska glasa.
Autori i svoju odluku u slučaju Perković, uz navođenje inicijala osumnjičenika, objavljuju kao faktografsku pravnu činjenicu zajedno s cjelovitim naknadnim odlukama Vrhovnog i Ustavnog suda, ne navodeći da su te odluke i u europskim okvirima dale važan doprinos ideji EUN-a kao sredstva međunarodne suradnje unutar EU u borbi protiv najtežih oblika kriminala. Bez obzira i na pojedine znanstveno utemeljene kritike, i najveći kritičari rješenja koja su dovela do izručenja Josipa Perkovića i Zdravka Mustača, ne mogu osporiti činjenicu da je Hrvatska time učinila veliki pomak u potvrđivanju međusobnog povjerenja i harmonizaciji nacionalnih zakonodavstava država članica EU.
EUN za pripadnika Al-Qai’de
Štoviše, tom odlukom ponajveća lekcija dana je upravo Njemačkoj, što autori ne kontekstualiziraju, već samo, nižući otpore uvođenju EUN-a, spominju odluku njihova Saveznog ustavnog suda koji je ukinuo njihov prvi implementacijski propis radi zaštite vlastitih državljana, i to na inicijativu dvojnog državljanina (Nijemca i Sirijca), čiju je predaju tražila Španjolska zbog sumnje da je jedan od vodećih ljudi europske Al-Qai’de.
Autori se drže faktografije i vezano uz implementaciju Okvirne odluke o EUN-u u našem zakonodavstvu. Ne bave se motivima, razlozima i posljedicama pojedinih političkih rješenja kojima je u medijima davan najveći prostor. Takav “nemogući” pristup kreirao je dobrodošlo pomagalo za one koji imaju potrebu razbistriti misli od kakofoničnih politikantskih argumentacija, a ne samo za one kojima je izdavanje i izvršenje EUN-a posao, prije svega državnim odvjetnicima i sucima, te odvjetnicima kojima je knjiga prvenstveno i namijenjena.
>> Mustač, Perković i Wolf - tri špijunske sudbine
>> Njemačka traži izručenje još trojice hrvatskih udbaša
to je samo dokaz koliko je kod nas ex aparat još uvijek jak i koliko ga se teško riješiti..