Kada teolog i bibličar napiše knjigu s naslovom “Sve moje izbjeglice”, a nije vezana ni uz biblijsku ni uz crkvenu tematiku, onda to nužno privlači pažnju javnosti. No dr. Adalbert Rebić nije samo teolog, već je u vrijeme Domovinskog rata bio i predstojnik Vladina ureda za izbjeglice i prognane te ministar bez lisnice i kao takav izravni sudionik ključnih događaja u novijoj hrvatskoj povijesti.
Sami organizirali odlazak
- Međunarodni sud u Haagu osudio je naše generale Gotovinu i Markača, među ostalim, zbog prisilnog iseljenja Srba s hrvatskih područja zbog neselektivnog granatiranja. Kao čovjek koji sam radio više od četiri godine za izbjeglice i prognane, kontaktirao s pobunjenim Srbima i molio ih da ne odlaze iz Hrvatske, to me ne samo ražalostilo nego i iritiralo do krajnje mjere, jer se ta teza neprestano ponavlja. Pa sam odlučio zaviriti i objaviti dokumente koje su objavili sami Srbi, kao što su dokumenti civilne zaštite, uredba o preseljenju itd. - kaže nam dr. Rebić kojemu na skrbi nisu bili samo hrvatski prognanici nego i srpski izbjeglice.
- Srbi koji su vladali tzv. SAO Krajinom sami su organizirali taj odlazak. I to sustavno, prije početka Oluje, čak su i vježbali evakuaciju - kaže Rebić i prisjeća se kako je na dan kapitulacije tzv. Krajine bio u Topuskom s dva tegljača humanitarne pomoći namijenjene Srbima koji su napuštali Hrvatsku. - Bilo je tu pića, mlijeka, kruha, cigareta... Međunarodne predstavnike pitao sam što činiti, kako da ih zaustavimo i vratimo, a oni su rekli da ih moramo pustiti da odu kamo žele. Razgovarao sam s nekim njihovim ministrom, koji je sjedio u automobilu, i rekao mu da ne idu u Srbiju, jer kako će i gdje ondje živjeti, da im to nije domovina, da zaustavi kolonu i vrati ljude natrag, jer im predsjednik Tuđman jamči sigurnost. “Ne, mi odlazimo u Srbiju”, rekao mi je - prisjeća se dr. Rebić.
- Kada smo 9. kolovoza došli u Obrovac, sreli smo grupu žena koje su nakon pet dana izišle iz podruma, u koji su se sakrile da ih ne odvedu u Srbiju. Pričale su nam kako su srpski vojnici kundacima tukli ljude i tjerali ih na bijeg, a neke su čak i ubili - kaže dr. Rebić, dodajući kako je za sve kriva dugogodišnja propaganda koja je Hrvate prikazivala kao ustaše i koljače, što je stvorilo paniku i pospješilo planirani bijeg. - Srbi su u više navrata pokazali da ne žele živjeti s drugim narodima. Iz Republike Srpske istjerali su sve nesrpsko stanovništvo i ne žele ih primiti natrag, a nakon Daytona s područja koja su pripala Bošnjacima svoje su sunarodnjake iselili u Srbiju. Na Kosovu stalno prave probleme jer ne žele da Srbi žive pod vlašću Kosova - tumači dr. Rebić objašnjavajući kako su i srpski izbjeglice bili povezani s njegovom sudbinom, jer su se mnogi u Hrvatsku kasnije vratili zahvaljujući upravo njegovim intervencijama.
Tražili povratak
- Mnogi su me molili, preko prijatelja i rodbine, da im omogućim povratak, što sam i mogao izdavanjem ulaznih viza kao predstojnik ureda i ministar, u dogovoru s MUP-om. Davao sam ulazne vize svima koji su se htjeli vratiti u Hrvatsku, npr. Veljko Džakula dao mi je popis od 50 ljudi nakon Bljeska, koji su se bez problema vratili. Hrvatska nikoga nije tjerala, već je bila voljna primiti sve svoje građane natrag i za to je stvorila potreban instrumentarij - kaže dr. Rebić, čija se knjiga “Sve moje izbjeglice” od danas može kupiti u knjižarama.
Hvala prof. Rebiću za čovjekoljublje što ga je imao sve vrijeme za sve prognanike i sve izbjeglice. S pravom veli \"Sve moje izbjeglice\", jer je u njegovom radu Čovjek bio središte zbivanja. Stoga hvala velikom Čovjeku i danas za nastojanje da se sazna istina o presudnim vremenima.