Reforme sustava gospodarenja otpadom trenutno su vjerojatno najvažniji reformski proces koji se u Hrvatskoj događa. Da bi zadovoljili standarde EU hrvatski građani vrlo skoro morat će u značajnoj mjeri promijeniti svoje životne navike. Svaka takva promjena uvijek je kompleksna, a u slučaju reforme sustava gospodarenja otpadom situacija je dodatno zakomplicirana obvezom izgradnje potrebne infrastukture. O dosadašnjem napretku tog procesa govori ministar zaštite okoliša i prirode Mihael Zmajlović.
Kontinuirano naglašavate kako problematici gospodarenja otpada treba pristupiti kao gospodarskom pitanju. Nije li to malo čudan stav za čovjeka koji vodi resor zaštite okoliša?
Pitanje ekologije je i pitanje ekonomije. To su dva nerazdvojna termina. Kad govorimo o gospodarenju otpadom uglavnom razgovaramo o pitanju higijene. Dakle, rješavanje problema otpada je zbrinjavanje predmeta, materijala i stvari koje nam više ne trebaju, ali na način da to ne šteti našoj kvaliteti života. Na toj bazičnoj razini to je nedvojbeno pitanje osnovne životne higijene. No, istovremeno, na široj razini, evidentno je da se danas naš otpad sastoji od cijelog niza korisnih stvari i sirovina. Dakle, više ne govorimo o gospodarenju otpadom, već gospodarenju sirovinama. A te sirovine, u suštini, se ne razlikuju od bilo kojeg drugog sirovinskog resursa. Imaju svoju ekonomsku vrijednost, a njihovim iskorištavanjem ostvaruje se gospodarska konjuktura. Eto zato otpad i treba tretirati kao gospodarsko pitanje.
Nisu li teze o postizanju gospodarskog rasta temeljem boljeg gospodarenja otpadom ipak pomalo preuveličane?
Apsolutno nisu. Dapače, takvi zaključci već su dokazani u brojnim europskim zemljama i postoje mjerljivi rezultati pozitivnih gospodarskih efekata uspostave cjelovitog sustava gospodarenja otpadom.
Kako će se sirovine u budućnosti izdvajati?
Naš sustav temelji se na više svojevrsnih stepenica. To je takozvani red prvenstva u postupanju s otpadom. Prva je smanjenje nastanka otpada. Druga je tzv. re-use koncept, gdje se pokušava poticati koncept višekratnog korištenja roba i dobara. Treća je recikliranje primarno izdvojenih korisnih sirovina iz otpada. Ostatak zatim ide na biološku i mehaničku obradu, dobiva se gorivo iz otpada i u sljedećoj stepenici se koristi u energetske svrhe. Tek na kraju i tek vrlo mali ostatak – potpuno inertiziran i bezopasan – se deponira.
Ipak, postoji više modela cjelovitih sustava gospodarenja otpadom. Zašto se Hrvatska odlučila baš za ovakav?
Istina je, postoji cijeli niz modela. Mi, nažalost, dosad nismo imali sustav, a gospodarenja otpadom bilo je u potpunosti prepušteno tržištu bez valjane regulacije. Do čega je to dovelo? Prvenstveno do toga da imamo pojedine tokove otpada koji su devijantni i gdje su se počeli stvarati ekstraprofiti na račun građana. Takve anomalije više nećemo tolerirati, a jedini način da ih eliminiramo je da uspostavimo cjeloviti sustav. Treba tu biti jasan: savršeni sustav ne postoji. Svaki ima prednosti i mane, pa tako će sigurno biti i određenih dijelova našeg sustava koji ćemo s vremenom morati mijenjati. Godinama nismo radili ništa po pitanju otpada i sad smo u situaciji da trebamo cijeli sustav graditi praktički od nule i to u vremenskom tjesnacu. Dakle, nemamo vremena za oklijevanje.
Baš vam paše gospodariti otpadom, ali nažalost vi gospodarite našim životima kao da je otpad.