U nezahvalnom, nekad i mučnom susretu s tragičnijom stranom političke povijesti 20. stoljeća, današnji homo politicus pokazuje koliko je pisac Thomas Mann bio dalekovidan kad je (na)pisao: “Prošlost je podnošljiva samo ako čovjek osjeća da joj je nadmoćan, ako se digne iznad nje!“ Brojni nesporazumi, naši i tuđi, uglavnom nastaju i dalje zbog nerazumijevanja da je prošlost prošla i da se ništa od onoga što je prošlo(st) ne može vratiti ni ponoviti, a da ne bude nova tragedija ili stara farsa. Prošlost je svršeno vrijeme, nekad opterećenje, nekad inspiracija suvremenicima, ovisno kojim je ključem otvaraju. Može se, istina, drukčije objašnjavati, ”redizajnirati“ ili “revidirati“, a to nije lišeno ni emotivnih ni političkih teškoća u podijeljenoj sredini kakva je naša, u kojoj se nastavlja iscrpljujuća borba današnjih “ustaša“ i “partizana“ čija je prošlost bolja, ili barem manje loša.
Jer, na životu su posljednji akteri i svjedoci, a ni živi još nisu pokopali sve svoje mrtve. S dvije istine nije lako hodati. Metoda političke simetrije dvaju totalitarizama može odvesti na moralno sklizak teren kad mehanički zbraja sličnosti i razlike, kao što se to vidjelo nedavno u Šibeniku kad je nekome palo na pamet da i oko Anne Frank izvede žalosnu predstavu prisilne ravnoteže kao da ništa ne može proći bez planetarne (ne)pravde po kojoj se na red zločina fašizma obvezatno mora dodati red zločina komunizma, ili obrnuto. Nije problem samo u tome što se, svjesno ili nesvjesno, možda i podsvjesno, dogodio grijeh mišljenja, čak ni grijeh (ne)djela koje je moglo ugroziti, a da to možda i nije bilo u planu, neospornu moralnu veličinu jedinstvenog primjera života i smrti jedne (židovske) djevojčice koja je s mnogo književnog talenta opisala vlastito stradanje; najgore je što nije bilo prave reakcije pa se može govoriti o novom propustu nečinjenja (koji nije do kraja ispravljen ponovnim otvaranjem izložbe). Kakva je ravnoteža potrebna uz jedinstveni, gotovo metafizički dokaz o besmislu sile, i o veličini žrtve kakav pruža kratki život Anne Frank koja je izgubila cijelu obitelj (osim oca); a u 17. godini i sama nestala u paklu Bergen-Belsena. Pred njezinom se slikom stoji i razmišlja o Zlu; svakom, ne samo nacističkom.
Podjele nadživljuju ratove
Što treba dodavati da sudbina Anne Frank, kao istaknuto poglavlje u knjizi kolektivne memorije čovječanstva, bude univerzalna vrijednost i za neka ograničena lokalna mjerila? Da se “njezina izložba“ zatvori s još lošijim objašnjenjem? Ili da se bez prave riječi objašnjenja ponovno otvori?
Koliko je grubo i bezosjećajno tražiti “drugu stranu“ i “druge zločine“ kad su svi zločini i svi ekstremi(zmi) obuhvaćeni u tom jedinstvenom slučaju snage i nemoći, otpora i stradanja (koji je sama opisala u svome dnevniku)! Kad je Solženjicin pisao o gulagu, nije morao praviti nepotrebne “ravnoteže“ i zalaziti u tamne komore nacističkih logora da bi postigao visoku književnu i političku razinu uvjerljivosti u raskrinkavanju staljinističkih zločina i užasa Staljinovih logora. Zašto bi se komunizam, u svome najgorem poznatom izdanju staljinizma, morao vezati s nacizmom (fašizmom) da bi nastajali sijamski blizanci totalitarizma, pa da se pri njihovu razdvajanju mora relativizirati istina, i o jednom i o drugom. Jedno zlo nikad ne može opravdati drugo, ni objasniti ga do kraja.
Postoje sličnosti, postoje i razlike. Prije nego što dobije političko ime, Zlo(čin) je jednostavno Zlo(čin), negacija čovjeka i čovječnosti u čovjeku. Tko se može manovski dignuti iznad povijesnih događaja, drama i tragedija, taj je u stanju pokloniti se pred Žrtvom, a da joj ništa ne mora ni dodavati ni oduzimati, da je ne bi ubijao drugi put, kako se plašio Primo Levy.
U svakom ratu postoje (najmanje) dvije strane, što produljuje ratovanja i kad ratovi službeno završe: oni redovito izazivaju podjele i lomove koji ih nadživljuju i traju pod starim ili maskiranim novim imenom. Dva su takva velika vala preplavljivala Europu u poraću: prvi je nekoliko desetljeća potapao političku desnicu, zbog kompleksa kolaboracije s fašizmom, a drugi je nakon pada Berlinskoga zida prešao na drugu obalu, i zapljusnuo političku ljevicu, zbog neraščišćenih odnosa sa staljinizmom. “Do 80-ih godina – dokazuje filozof Marcel Gauchet – svi su spontano razumjeli o čemu se radi kad se govorilo o totalitarizmu. Danas to nije slučaj: totalitarizam je postao nešto mutno“. A kad se u jednom ratu, kao što je to bilo u Europi (ne samo u Hrvatskoj), između 1939. i 1945. vode dvije borbe, jedna za goli politički opstanak koju je demokracija, udružena za tu priliku s komunizmom, vodila protiv nacizma i fašizma, i druga između demokracije i komunizma za poredak poslije rata, postaje jasnije zašto se rat totalitarizama produljuje, samo drugim sredstvima, i zašto još ne može završiti.
I ne samo u Hrvatskoj nego ni u drugim zemljama slične ratne sudbine, koje su imale “svoje“ (pro)nacističke režime i vlastite pokrete otpora; borba za bolju ratnu prošlost i za redizajniranje povijesti nije samo lokalna pojava ili moda. Francuska je pola stoljeća od završetka rata živjela s jednom političkom istinom – da je ratni, pronacistički režim iz Vichyja, bio samo incident u nacionalnoj povijesti, da je došao s nacistima, da je nacistima služio i da je s njima i otišao, a da nije opteretio Republiku, jer sam nije bio francuska država (nego samo njena vlast). Nije bilo nepoznato da stari maršal Pétain nije pučem došao na vlast u neokupiranoj polovici zemlje, da ga Nijemci nisu doveli svojim kamionima, ni da je neki njegov poručnik objavio novu vlast i proglasio državu prije nego što se izborio za kakav-takav legitimitet u institucijama (do)tadašnje države; plein pouvoir izglasao mu je tadašnji parlament, sa samo 80-ak glasova protiv njegove apsolutne vlasti (i s više od 500 glasova podrške). Jedno je posebno teško pitanje opterećivalo duhove dugo poslije rata: tko je odgovoran za progon “desetaka tisuća“ Židova? Pravoga odgovora nije bilo pola stoljeća.
Ni ratni pobjednik u liku generala de Gaullea (koji je od prvoga dana preuzeo u ruke pokret otpora), ni najdugovječniji francuski predsjednik u ličnosti Françoisa Mitterranda (koji je u ratu bio na obje strane), nisu dirali u osjetljivu poslijeratnu ravnotežu između poraženih (i kažnjavanih) “snaga kolaboracije“ i pobjedničkog pokreta otpora. Stari Maršal bio je osuđen na smrt, pa pomilovan zbog godina, a oba su mu predsjednika za godišnjicu smrti slala na grob na otočiću Re vijence države, za zasluge iz I. svjetskog rata. Preokret je izveo političar Jacques Chirac koji je u vrijeme oslobođenja bio još dijete (9 godina) i u politiku nije unosio nikakva ratna opterećenja: kad je 1995. došao na vlast, skinuo je plombu s rata i iznenadio naciju priznanjem da su u ratu postojale dvije Francuske (a ne samo jedna, kako se politički nategnuto vjerovalo do tada): jednu je (pred)vodio general de Gaulle s pokretom otpora, kao pobjedničku Francusku, a drugu maršal Pétain, s režimom iz Vichyja, kao poraženu Francusku, odgovornu za zločine nad Židovima. Hrabrom tezom da je “zločin počinjen u Francuskoj“ i da ga je počinila Francuska, a ne “vlada francuska države“, kako se redovno kvalificirao režim iz Vichyja, predsjednik Chirac uspostavio je novu paradigmu ratne prošlosti. Pétainov režim bio je Francuska jer ga je potvrdio legalni parlament (za razliku od NDH).
Realpolitika ne pita za ideale
Kad je 2012. na vlast došao François Hollande, rođen poslije rata, potvrdio je Chiracovu liniju (a ne Mitterrandovu, što se moglo očekivati, s obzirom na njegovo političko podrijetlo i osobitu vezu s prvim socijalističkim predsjednikom) o dvije Francuske. Išao je i korak dalje u dokazivanju da je Francuska odgovorna za Shoah na svome tlu: “Ni jedan jedini njemački vojnik nije bio angažiran u operaciji hvatanja Židova“! Nitko, čak ni kritičari ‘novog legitimiteta’, nisu dokazali da su Nijemci, koji su nad svima imali zadnju (a i prvu) riječ, odijevali uniforme francuskih žandara i obavljali njihov dio ‘prljavoga posla’. A pristaše poput povjesničarke Elisabeth Rudinesco u platformi o dvije Francuske vide čvrstu crtu razdvajanja između kolaboracije i pokreta otpora, između vichyjevske i Slobodne Francuske.“ Povijest je stavljena na svoje mjesto; novi su se akteri manovski uspjeli izdići iznad sitnijih interesa dnevne politike.
Ratovi izražavaju najvišu formu sukoba između država koji se, svaki, završi, prije ili poslije; sukobi poslije ratova obično dulje traju, i teže ih je završiti; crte podjele nisu više tako razvidne: na vidjelo izlaze razlike unutar slojevitog društva, a ne između monolitnih država. Realpolitika ne pita uvijek za ideale: britanski premijer Churchill prihvaćao je Staljinovu ruku u borbi protiv Hitlera iako je bio uvjereni antikomunist: pristao bi i na savez s “crnim vragom“ da je s njime mogao pobijediti nacizam; na kraju rata, htio je rukovanje sa Staljinom pomaknuti “što je moguće istočnije“, pretpostavljajući logično da će se na europskom tlu uspostaviti novi odnosi snaga među saveznicima, i da neće biti lako poništiti ratni poredak, koji izražava sve (ne)pravde, za koje se ratovalo. Ideologije obično pokreću ratove, a ne završavaju posve završetkom ratova.
Zato se i na velikim pitanjima rata i mira potvrđuje da Mark Twain nije bio samo duhovit pisac kad je upozoravao da “laž obiđe cijeli svijet dok istina obuje cipelu“! U ratu obično biva tako, a ni u miru nije uvijek drugačije. S političkoga gledišta, ratovi mogu biti opravdani i neopravdani; s humanoga gledišta, svi su suvišni. S gledišta običnoga smrtnika, koji najčešće služi kao topovsko meso velikim ratnicima, najgori mir bolji je od “najboljega“ rata. Kakvi god ratovi bili, i kako god završavali, postoji moralna i politička odgovornost, pače i pravo i obveza, svakoga naroda, koji ima sposobnost pamćenja, i svake države, koja drži do sebe, da održava uspomene na “svoj“ dio rata i mira. S poštovanjem istine i pravde, kako je Albert Camus pisao svome bezimenom “njemačkom prijatelju“, a ne radi mržnje ili osvete. Anna Frank je u tome velik primjer koji se ne može zlorabiti bez štete za zlorabitelje.
Ima li u Europi idealnijeg mjesta da se u njemu podigne hram za čuvanje memorije, u formi Muzeja Drugoga svjetskoga rata i da se pod jednim krovom sažme tragika i veličina borbe između Dobra i Zla 20. stoljeća od (današnjeg) poljskoga Gdanjska; ondje je rat počeo 1. rujna 1939. kad su zapadne zemlje napokon (u)vidjele da su Austrija i Čehoslovačka Hitleru gladnom “prostora“ bile mali zalogaj da bi mogle nahraniti sve njegove osvajačke apetite; u tom je gradu počeo veliki politički pokret, s brodograđevnim radnikom Lechom Wałęsom (kome sadašnji poljski vladari izmiču tepih ispod nogu!) i sa sindikatom “Solidarnost“, i s planom o demontaži poretka koji je – i na štetu slobode Poljaka – uspostavljen na temelju rezultata Drugog svjetskog rata.
Ideološka tvrdoglavost
Što se sve može naći u želucu nekadašnjih tajnih službi, nije nevažno ni za vrijeme ni za ljude koji su u njemu (su)djelovali. Ni jedno otkriće toga tipa o stvarnoj ili podmetnutoj “suradnji“ ne može promijeniti elementarnu činjenicu da je u Gdanjsku 80-ih godina prošloga stoljeća počela i druga velika borba koja je završila rušenjem komunizma. A taj se grad, veliki simbol europske povijesti prošloga stoljeća, zapliće k’o pile u kučine između gradskih vlasti, koje su muzej otvorile, i državnih vlasti, koje su ga zatvorile, i odgodile (dokle?) jedinstvenu priliku da Gdanjsk potvrdi status povijesne metropole 20. stoljeća: ono što je Anne Frank na planu jednoga čovjeka, pojedinca, u žrvnju II. svjetskog rata, to je Gdanjsk na širem planu države, pa i cijeloga kontinenta. Mjesto stradanja i mjesto obnove; i u njemu se moglo razmišljati o Zlu i o snazi i smislu otpora...
Osam su godina Muzej Drugog svjetskog rata pripremali eminentni poljski i strani povjesničari, da bi mu – kad je prije tri tjedna bio napokon službeno otvoren – poljske vlasti preko noći zatvorile vrata. Veliki je projekt odgođen; strpljenje će i u tome slučaju valjda pobijediti ideološku tvrdoglavost. I zatvoreni muzej pokazuje da upozorenja o tome da političke vlasti u Poljskoj stavljaju pod svoje sudsku vlast nisu samo akademske pritužbe: sud je odobrio Ministarstvu kulture da izmijeni postavu muzeja i da smijeni ravnatelja. Legalno nasilje koje je, privremeno, lišilo jedan narod da se pogleda u ogledalu. Malo je koja zemlja u Europi imala složeniju, kontroverzniju ratnu prošlost od Poljske: sama je bila podijeljena (između Hitlera i Staljina) i sama je sudjelovala u podjeli (Čehoslovačke); Poljaci su bili podvrgnuti dvostrukome teroru, nacističkom pa komunističkom; sami potlačeni, sudjelovali su i u tlačenju svojih sudržavljana druge (židovske) pripadnosti. Sve su to manje-više poznate ratne činjenice koje izraelski povjesničar i diplomat Elie Barnavi, jedan od autora postava, strogo razdvaja od današnje Poljske i Poljaka. Ipak, vlastima Jaroslawa Kaczyńskog nije prihvatljiva nikakva verzija ratne povijesti koja bi nadilazila njegove apodiktičke, crno-bijele poglede na II. svjetski rat i na poraće.
A pogotovo ako se zasluge pripisuju njegovu omraženome prethodniku Donaldu Tusku koji je, u ulozi poljskoga premijera, dao sva potrebna zelena svjetla za gradnju jedinstvenoga muzeja na tlu Europe.
Da bi i Poljaci i nepoljaci bolje razumjeli što se sve događalo i u njihovoj zemlji, i izvan nje, u Drugom svjetskom ratu koji je vojnički završen (porazom nacizma), ali se politički i ideološki obnavlja i nastavlja, kao sukob ostataka poraženih ideologija. “Europljanin“ i “liberal“, kako Tuska predstavlja “Le Monde“, služi kao dobar izgovor Stranci prava i pravde da udalji Poljsku i od Europe i od liberalne politike.
Demokracija još bez pobjede
Muzej je kolateralna žrtva jedne politike koja je već srušila neovisnost sudstva i ugrozila slobodu medija; njeno drastično miješanje u kulturu dodatno potvrđuje da se ujedinjena Europa prerano radovala pobjedi demokracije na svome tlu. Kad su Daniela Cohn-Bendita, vođu studentskog pokreta iz ‘68. koji se kasnije razvio u priznatoga demokrata, pitali za njegove židovske osjećaje, odgovorio je: “Ja sam Židov kad se javlja antisemitizam!“ Može li se na toj političkoj i moralnoj crti uspostaviti kodeks ponašanja današnjih ljudi (iz politike) da mogu biti antifašisti kad se negira fašizam, i antikomunisti kad se negiraju zločini komunizma?
>>VIDEO Izvrijeđani antifašisti koji su prosvjedovali u Jasenovcu, napadnut snimatelj HRT-a
Pa gdje samo vidite ustaše...pa riješili smo njih !Problem su komunisti koje nismo riješili!