Milorad Pupovac uzeo je pogaču koju je zamijesio Andrej Plenković, a u koju je Boris Milošević ubacio prstohvat soli, i u svome stilu, šakomice ju je zapaprio. Tek što je, ponukan optužbama Vučićeva režima o izdaji srpstva, prvi put digao glas u Srbiji, ubrzo je poklopio sve koji su pomislili kako je okrenuo leđa Aleksandru Vučiću pa je ustvrdio kako bez Srbije nema mira u Hrvatskoj, kako treba imati razumijevanja za dio oštrih poruka iz Srbije, te je nakon drčnog istupa pred Ivicom Dačićem i našem ministru vanjskih poslova Gordanu Grliću Radmanu imao potrebu reći kamo “mi”, misleći na dio Srba koje predstavlja, “ne trebamo mentore u Beogradu, a ni patroniziranje u Zagrebu”. Još je ministru koji je odgovorio Vučiću na “najveće etničko čišćenje u Europi” kako više ne postoji predsjednik svih Srba u Europi te da hrvatski Srbi svoja pitanja rješavaju u Hrvatskoj, poručio da umjesto što dijeli lekcije drugima, bolje da se potrudi da građani srpske nacionalnosti ne doživljavaju na ljetovanju ono što su neki doživjeli u Dalmaciji.
Očigledno je mislio na Srbina kojeg su trojica u Baškoj Vodi mučki napala s leđa brutalno ga premlativši jer na ramenu ima tetovažu nogometnog kluba Crvene zvijezde. Premda dosad ljetujući kod nas nije zbog toga imao problema, ovaj put se u pogrešno vrijeme i na pogrešnom mjestu našao s “pogrešnom” tetovažom. Baška Voda je mjesto u kojem žive, rade i na kupanje dolaze Hrvati iz Hercegovine, a upravo u danima uoči napada društvenim mrežama se širila fotografija muškarca u kratkim hlačama s amblemom “Crvene zvezde” kako piša po spomen ploči Ludvigu Pavloviću kod Posušja, u čast kojem je postrojba HVO-a dobila naziv, i bivšem jedinom preživjelom članu bugojanske skupine nad kojim komunistički režim nije izvršio smrtnu kaznu već mu ju je kao maloljetniku zamijenjena s osam godine samice i 12 godina strogog zatvora.
Dio kazne Pavlović je izdržavao u Sremskoj Mitrovici gdje je proveo još osam mjeseci u samici jer je pretukao tada kriminalca, a poslije navijačku ikonu Crvene zvijezde i jednog od velikosrpskih ratnih simbola Željka Ražnjatovića Arkana. Prema tomu, Pupovac bi se trebao potruditi da ne politizira kriminalne događaje koje mediji i policija adekvatno tretiraju i da svoje “partnere” zamoli da ne ponavljaju povijesne greške iz lekcije o širenju spirale nasilja zbog kojih u (po)ratnom ludilu stradavaju nevini.
Incidenti bi se događali i da su odnosi Srbije i Hrvatske savršeni, te prožeti kao životi sjevera i juga Hrvatske. To potvrđuje i nedavni primjer Zagrepčanke čiji slučaj po uzoru na srpske dosjee neće ući u anale zagrebačko-dalmatinskih odnosa, a niti će tko u Pupovčevu stilu prozivati župane i gradonačelnike da se pobrinu za sigurnost domaćih turista.
Tko zna koliko je Zagrepčana (i Dalmatinaca u Zagrebu) postupilo kao vlasnica automobila kojoj je na parkiralištu u Trogiru neki primitivac kvaku namazao izmetom i potrgao joj brisače. Procijenila je kako je besmisleno to prijaviti te se, na žalost, odlučila za kolektivno kažnjavanje poručivši: “Dragi Dalmoši, ne morate se brinuti, više nećemo trošiti novce kod vas”. Doduše, motivirana je i neizdavanjem računa, što je masovna pojava kod korona-profitera koji iako su zbog njih olabavljene mjere zaštite, zauzvrat od sviju nas rade budale kako bi nas opljačkali i za državne poticaje.
Uostalom, koje to Hrvate i s kojim Srbima u Hrvatskoj treba miriti i to uz asistenciju Srbije na čelu s gorljivim zagovornikom velikosrpske agresije!? Najveći dio Hrvata i Srba u Hrvatskoj nisu se svađali, a osobito ne oni koji su zajedno branili Hrvatsku ili dijelili bol zbog velikosrpske agresije kao recimo srpska znanstvenica, intelektualka i humanistkinja prof. dr. Olga Carević, upamćena po mirotvornim objavama, kritikama “velike ugroženosti Srba u Hrvatskoj” okupljanja u Srbu, i osudi agresije.
Tko ima potrebu za mirenjem s onima koji imaju mentalnu blokadu i amneziju na pet godina velikosrpskog orgijanja!? A suosjećati sa srpskim žrtvama civilizacijski je čin. Ključ mira sa srpskom politikom u Hrvatskoj na izborima je predan u ruke Andreja Plenkovića i njegove potrebe da ostane upamćen kao europski državnik. S tim u vezi, u odjecima iz Knina neopravdano je izostavljena i homilija nadbiskupa metropolita splitsko-makarskog Marina Barišića u kojoj se osvrnuo i na “u šikarje obrasle domove i ognjišta izbjeglih građana Hrvatske, srpske nacionalnosti, koji su prije svega žrtve velike, megalomanske i osvajačke politike, koja je njihove domove – voćnjake, pretvorila u ružno i pusto šikarje”. Velika je poruka: “Bilo bi mi drago da se svi oni vrate na svoja ognjišta i u svoju domovinu Hrvatsku te svojim radom i poštenjem Lijepu Našu izgradimo još ljepšom”.
Postavlja se pitanje -Cemu sluzi ova histerija i opsesija o nekakvom hrvatsko-srpskom pomirenju, kojoj u zadnje vrijeme svjedocimo u Hrvatskoj? Plenkovic tu ispada kao nekakav slabic koji moli siledjiju za oprost a ovaj mu se cinicki smije, cak ga dalje vrijedja i napada.