Odlazak predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović u Tursku, a poslije i u BiH, nije miješanje u unutrašnjopolitička pitanja susjedne države nego, naprotiv, prevencija potencijalne krize u susjednoj državi.
Odmicanje fokusa interesa međunarodne zajednice od Bosne i Hercegovine veliki je rizik da ta država utone u potencijalnu institucionalnu ili političku krizu, a cilj je predsjednice – što je uostalom i konstanta njezina mandata – vratiti pitanje jugoistočne Europe na dnevni red i na više političke razine u stranim državama jer su svi svjesni da ima procesa koji zahtijevaju pozornost i da bi ih trebalo riješiti, pogotovo u svjetlu predstojećih izbora, kao što je, na primjer, problem reforme izbornog zakona.
Rizik i od sukoba
Koliko je situacija u BiH zapravo krhka i podložna otklizavanju u rizike čak i mogućeg sukoba, pokazale su – nasreću – male krize u posljednje vrijeme. Jedna je nastala kad se članovi predsjedništva nisu složili oko revizije presude za genocid. Drugi problem u Bosni i Hercegovini koji se često pomeće pod tepih selektivna je primjena odluka Ustavnog suda. Primjerice, s jedne strane postojalo je snažno ukazivanje na odluku koja se tiče Dana Republike Srpske, dok s druge strane – u kontekstu izbornog zakona – oko odluke u predmetu Ljubić takvog angažmana nema.
Kako gledaju na Bosnu i Hercegovinu u svijetu? Europska unija se, tako, više bavi unutarnjim pitanjima, poput Brexita. Za BiH je tu reformska agenda, koju Hrvatska podržava, no pitanje je jesu li samo gospodarske i socijalne reforme trenutačno dovoljne. Stav je hrvatske predsjednice, a i Vlade, da treba otvoriti i politički kolosijek, a krucijalno je pitanje, ako se želi osigurati da se nakon izbora osigura uspostavljanje svih institucija i funkcioniranje države, izmjena izbornog zakona. Usto, s padom vjerodostojne perspektive prema Europskoj uniji i moguće NATO-u otvaraju se vrata utjecaju trećih strana, ne nužno država, ali – kako se kaže, elemenata koji su možda i povezani s nekim državama – koji popunjavaju stratešku prazninu i propitkuju stratešku opredijeljenost i odvraćaju od EU integracija. Je li u dugoročnom interesu Europske unije imati takvo područje unutar sebe, pitanje je na koje će sama EU morati odgovoriti.
Izmjene izbornog zakona koje bi trebale osigurati da, između ostalog, Hrvati biraju svoje predstavnike, a ne da im ih bira netko drugi, nije “nametnula” ni EU ni Hrvatska, ni Turska ni Rusija, već Ustavni sud te države. Hrvatska, kako je i predsjednica napomenula, ni u jednom trenu nije pokušavala “nametnuti” zakonodavna rješenja, već se o tome razgovara na načelnoj razini. Stoga i rezultat, primjerice, posjeta turskom predsjedniku Recepu Erdoğanu nije ni bila izmjena izbornog zakona, već održavanje dijaloga te inicijativa da se održi tripartitni susret s predstavnicima BiH – zbog čega je, uostalom – Erdoğan i nazvao Bakira Izetbegovića.
Temelji u Daytonu
– Ona rješenja koja vrijede za većinu zapadnih zemalja, ne mogu se potpuno preslikati na Bosnu i Hercegovinu. Strancima je na prvu malo teško shvatiti zašto, primjerice, leži opasnost u konceptu potpuno građanske države – kaže nam jedan sugovornik. Koncept građanske države, na kojemu inzistira Izetbegović pa je u nedavnom intervjuu kazao kako su dobili upozorenje Europske komisije da ne idu u smjeru koji predlaže HDZ BiH, problematičan je iz više razloga.
U Bosni i Hercegovini potrebno je osigurati spoj između koncepta građanske države i države koja je utemeljena na etničkom konceptu triju naroda. To se zna od samog početka – kakvi su temelji BiH koje je uspostavio Dayton. Problemi su nastajali kad se ta fina ravnoteža išla mijenjati odlukama visokih predstavnika međunarodne zajednice i odmicati od Daytona. I stoga nije slučajno – i što je uspjeh hrvatske strane – što je predsjednik Erdoğan u Turskoj spomenuo Dayton, kao što je i predsjednik Vladimir Putin u susretu s Kolindom Grabar-Kitarović također govorio o jedinstvenoj BiH.
Islamisti iz SDA, za koje glasuje većina bosansko-hercegovačkih muslimana jer im je vjera ispred nacije, politički uzor vide u Erdoganovoj Turskoj. Odatle i otpor primjeni europskih rješenja koja bi osigurala ravnopravnost Hrvata.