Prije nedavnog izglasavanja u Hrvatskom saboru Deklaracije o položaju Hrvata u BiH, u Sarajevu je promovirana knjiga “Izdaja Bosne”. Na pragu 80. godine, Stjepan Kljuić je u njoj ovjekovječio sjećanja na prošla tri desetljeća i najdramatičnije razdoblje novije povijesti Bosne i Hercegovine, u kojima je obnašao najviše državne i stranačke dužnosti.
Bivši član Predsjedništva BiH i predsjednik HDZ-a BiH, u razdoblju od 1990. do 1992., prije toga novinar Oslobođenja i Vjesnika, ima itekako što reći. Jedan od promotora knjige, predsjednik Hrvatskoga kulturnog društva Napredak Franjo Topić kazao je: “Biti Hrvat i istodobno Bosanac izazov je za svakoga pripadnika hrvatskoga naroda u ovoj državi, a Kljuić je jedan od onih kojima je u tome teško naći premca”. U sarajevski hotel “Holiday” Stjepan Kljujić je na dogovoreni razgovor došao baš onakav kakvim su ga opisali njegovi dugogodišnji, predratni poznanici: u odijelu, s kravatom, šeširom od zečje dlake i neizostavnom lulom od trešnjeva drveta.
Bilo je valjda rano za leptirku, još jedan detalj zbog kojeg su ga u vrijeme komunizma i socijalizma žigosali kicošem, a usto mu pripisivali ideološko zastranjivanje i zamjerali mu zbog vjere u Boga, zbog materinskoga jezika proglašavali ga hrvatskim nacionalistom, a bio je za njih i zagovornik “građanske desnice”... Otkad se ostavio novinarskoga pera i s prvim ratnim huškanjima ”gol i bos” odjurio u prve, istina političke, redove obrane referendumom izabrane samostalne države Bosne i Hercegovine, postao je i ostao trn u oku svih koji su je htjeli raščerupati i onaj tko je razbio čašu iz koje su se opijali oni koji i dandanas to pokušavaju. U sjeni Brexita, nestabilnosti Francuske, terorizma, ilegalnih migracija... u nas Deklaracija produbljuje političke razdore, što je pokazala saborska rasprava, i prelijeva se preko istočne granice, u BiH. Ondje se zasad vodi rat samo političara, ali je situacija iz dana u dan složenija. O tomu i korijenima takvoga stanja te mogućim posljedicama razgovarali smo s Kljuićem. I o knjizi koja je već svojim naslovom digla prašinu i prije nego što je postala dostupna javnosti.
VIDEO Snimka Komšića iz 2006. viralni hit: 'To će Hrvatima ogaditi BiH!'
Hrvatska se nije suočila s istinom
– Ova je knjiga moje životno djelo. Sam sam financirao njezin izlazak. A zašto sam odlučio sve to napisati? Nema motiva koji bi ukazivao na moj osobni interes. Naprotiv, mislim da ću imati još više neprijatelja, a oni stari bit će još žešći. No duboko sam uvjeren da će ovu mladost Bosne i buduće naraštaje - u koje čvrsto vjerujem - zanimati kako je naša domovina, unatoč svoj ljepoti, prirodnom bogatstvu i brojnim hrabrim, pametnim, kreativnim i poštenim ljudima, došla u ovako ponižavajući položaj, na samo dno Europe. Možda će dio odgovora naći u ovoj knjizi – kaže Kljuić. I odmah ide u glavu: – Kolega Željko Komšić, član Predsjedništva i tzv. predstavnik i zaštitnik Hrvata, nije uzrok nego posljedica odnosa između BiH i Hrvatske.
On je zapravo nesreća, uvreda za hrvatski narod. Zagrebu bi bilo najbolje da izvjesno vrijeme digne ruke od Bosne. Sve što se danas događa u Hrvatskoj i to što preko europskih institucija neki pokušavaju tobože zaštititi Hrvate u BiH zapravo je izraz njihove nemoći jer se Hrvatska nikada nije suočila s istinom i tragedijom politike koju je devedesetih provodio dr. Franjo Tuđman. Mi, Hrvati u BiH imali smo i imamo svoju stranku s istim nazivom kao i HDZ u Hrvatskoj, što u Europi nije rijetkost. Ispočetka sam se sa svojim timom izborio da ne budemo filijala HDZ-a Zagreb. No Hrvatska je s Franjom Tuđmanom ostvarila svoju državnost, ali je žrtvovala nas “kojih više nema”. U Bosni zapravo više nemamo svoje predstavnike, a u Republici Srpskoj smo potpuno istrijebljeni. Posavina je najveći grijeh – tvrdi naš sugovornik. Kaže da je ponajveća tragedija Hrvata u BiH to što neki u Zagrebu i dalje žele o njima “voditi računa” te da bi, da Zagreb ima pameti, iskoristio Kupres, Livanjsko i Duvanjsko polje i napravio velike poljoprivredne kombinate, osigurao tako hranu za hrvatski turizam, a zaposlio tamošnje radnike.
Umjesto toga, čudi se – oni traže izmjenu zakona!
– Trebaju nam ljudi koji vjeruju u Bosnu, a ne da im ona bude predizborna stanica kamo dođu kad su izbori pa agitiraju, a onda daju najgore reprezente. A i ovi koji se pojave kao europski parlamentarci čine samo štetu. Povremeno se ovdje prošeta hrvatska predsjednica, uzburka političku scenu, štošta kaže pa ode. Bosna može opstati samo kao multinacionalna i sekularna. Danas takve Bosne nema. Građanska klasa izumire, ponižena je. Neće nestati kao država jer je Zapad odlučio da budemo država. A kako ćemo mi u njoj živjeti i kakav će biti obrazovni sustav, standard... to njih ne zanima. Bit će Bosne, ali će borba za Bosnu biti dugotrajna i samo ako bude pod dobrom direktivom, pod dobrim predvodnicima, moći će se jedan dio štete koji nam je Zagreb nanio ispraviti u budućnosti. Volio bih da to bude uskoro, da to dočekam i ja, ali siguran sam da neću dočekati – kaže. Jako je vjerovao u Andreja Plenkovića, no sada tvrdi da on ne može preokrenuti hrvatsku politiku jer je “umrežena desničarima.” A za tamošnji SDP tvrdi da je bio još gori za Hrvate.
Račan i Lagumdžija
– Otišao sam Ivici Račanu i rekao mu da ne može podržavati Zlatka Lagumdžiju koji je zlo za hrvatski narod u BiH. A on mi kaže da odem Lagumdžiji i dogovorim se s njim. Okrenuo sam se i otišao, u mojoj i njegovoj političkoj karijeri bio je to najkraći sastanak – prepričava. Kljujić je za rađanja samostalne i suverene BiH bio napravio politički program bosanskih Hrvata. Kako bi si to omogućio otišao je u ožujku 1991. u srce hercegovačke HDZ-ovske struje. Pa ih, kako kaže – ponizio. Organizirao je stranačku konvenciju u Mostaru. Miljenko Brkić i Miro Lasić dobili su, kaže, po jedan, vlastiti glas, Boban je dobio 26, a on – 280 glasova! – No nakon Karađorđeva dolazi do tobožnje promjene zagrebačke politike pa oni koji nisu prošli na izborima postaju miljenici. Zagreb je srušio legalno vodstvo bosanskih Hrvata, a Alija Izetbegović je to vrlo rado prihvatio, jer inače ne bi mogao raditi ono što je radio. Njemu je odgovaralo da Tuđman upravlja Hrvatima u BiH pa je na čelo došla hercegovačka struja u kojoj su mnogi bili KOS-ovi agenti. Mate Boban bio je “kapiten”, surađivao je s Radovanom Karadžićem koji je također bio KOS-ov oficir.
Kada su mene trovali 2. veljače 1992. postojao je već dogovor između Tuđmana i Izetbegovića da me se eliminira, a potpredsjednik Vlade BiH Rusmir Mahmutćehajić je u hotelu “Royal”, u sobi broj 10, sjedio s Matom Bobanom i dogovarao suradnju. Onoga trenutka kada je Hrvatska prihvatila Miloševića kao partnera, izgubila je ogromnu međunarodnu pomoć. Austrijski vicekancelar i ministar vanjskih poslova Alois Mock i predsjednik Čehoslovačke, a potom Češke Vaclav Havel pitali su me zašto ne mogu objasniti Tuđmanu da je suradnjom s Miloševićem preuzeo i dio odgovornosti zbog agresije. Ta fiks-ideja Banovine bila je najveće zlo – tvrdi Kljuić.
Tvrdi da je često pitao Stjepana Mesića i druge prvake iz 1990. kako su mogli šutjeti i praktično odobravati ono što je radio Franjo Tuđman, premda su znali kakve je to posljedice imalo za ukupne hrvatske interese, a pogotovo za Hrvate u BiH. Mesić mu je, tvrdi, rekao: “Da smo reagirali poput tebe, doživjeli bismo istu sudbinu... Svjesno smo čekali kada će se stvari promijeniti...”. - Ja nisam bio takav i ne mislim da su oni koji su šutjelli bili mudri. Da su na vrijeme u Zagrebu oni koji su poznavali stvari javno ustali, da su ukazali na to da Mate Boban, Jadranko Prlić, Tuta, Štela i mnogi drugi ne samo što nemaju mandat da u ime hrvatskoga naroda otvaraju konclogore, čine zločine, sruše Stari most, nego ruše ponos i dostojanstvo hrvatske obrambene politike, stvari su, bez dvojbe, mogle biti manje tragične. Kako reče Stjepan Mesić, oni su svjesno čekali. Time su na sebe preuzeli i dio odgovornosti za sve što je tobože “uime hrvatskoga naroda” učinjeno. I, na kraju, bez obzira na to što im se osobno to čekanje isplatilo, za sve poznavatelje događaja i tzv. opozicija u Zagrebu snosi velik dio odgovornosti. Ipak je Mesić dolazio u Sarajevo i šetao s Hankom Paldum, to je bio trik da se dodvori muslimanima.
VIDEO Bitka za Srđ
Spominje Kljuić anegdotu iz povijesti o tomu kako je Vladko Maček pitao Dragišu Cvetkovića: “Kaj bumo s Muslimancima?”, a on mu odgovara: “Pravit ćemo se da ih nema”. Pa kaže kako se 1990. niste mogli praviti da nema Muslimana. No, tvrdi, Tuđman je imao fiks-ideju, a bio je oficir koji je držao do svoje riječi, no Milošević je bio najobičnija baraba koja je to koristila. – Obećao mu je Posavinu, a Milošević je žrtvovao Knin. Umjesto da je podržao BiH u njezinoj borbi, jer smo u to doba bili napadnuti od istih fašista, Tuđman je pružio ruku Miloševiću i žrtvovao bosanske Hrvate, a to je najtragičnije, ne samo za nas, jer smo mi rezervoar koji je “snabdijevao” Hrvatsku pučanstvom. Tome sam se protivio i nisam bio sam, bili su tu najumniji ljudi Hrvatske toga doba, od Mike Tripala, Savke Dabčević, Vlade Gotovca, Ive Banca, Čička, Budiše, braće Veselica...
On je sve to ignorirao i okružio se Canjugom koji je običan činovnik, Beljom, Vukojevićem koji je i agent KOS-a. Onda su došli Tuta, Štela, Prlić, Boban. S današnjega stajališta, svaki građanin Hrvat, gdje god živi u svijetu, mora se sramiti tih kadrova. Za sto godina sve će se žrtve zaboraviti, a ostat će samo to da su Hrvati srušili most. Ne govorim to samo zato što su osuđeni, a mnogi nisu, nego zato što su nanijeli najveću štetu hrvatskome narodu, pogotovo u BiH. A Alija Izetbegović je to iskoristio. Žali što svi zaboravljaju ime “časnoga čovjeka koji u Daytonu nije htio to potpisati”, Krešimira Zubaka.
– Nije istina da je postojao međunarodni pritisak jer su svi ti međunarodni faktori bili protiv i Hrvata i Bosne. Richard Holbrooke je najveći zločinac jer je napravio Daytonski sporazum koji nitko nije bio pročitao. Sada se pojavljuje težnja za trećim entitetom – pojašnjava nam sugovornik svoja stajališta. – Ne vidim da će uskoro doći do promjene. Volio bih da Plenković uspije. On je Hrvat europejac. Kad se hvalimo svojom uljudbenošću, e to je on. Ali on stalno drži Čovića koji ima sve reference, no okupio je diletante. Bio sam mu jedno vrijeme savjetnik. Ima onih koji su otišli iz Hercegovine u Zagreb i sada bi odande htjeli upravljati ovdje.
Kaže da Hrvatska štiti neke osuđenike koji su pobjegli iz BiH, a onda u Bosni – jer nema ni ovdje prevelike pameti – uzvraćaju tako što štite one koji su pobjegli iz Hrvatske. I tako se stvari samo kompliciraju. Misli da u Europi nema dviju zemalja koje su bliskije, no zahvaljujući Beogradu koji vodi svoju politiku i kojemu je Republika Srpska najveći trofej u povijesti, danas se prelio predmet sukoba na Hrvatsku i Federaciju. I to je tragično.
Mogao sam jesti prstace
– Da sam se ponašao poput drugih, mogao sam živjeti u Grudama, jesti prstace, prijateljevati i trgovati s Radovanom Karadžićem i ratovati tuđom djecom. Moj put bio je drukčiji. Ostao sam u Sarajevu. Moja popularnost u zemlji i inozemstvu bila je gotovo nevjerojatna. U sarajevskim anketama bio sam uvjerljivo prvi, a Alija Izetbegović deveti... – prisjeća se naš sugovornik. Njegova obitelj već dva stoljeća živi u Sarajevu i gotovo se nikada, ako nije morala, nije udaljavala s područja općine Centar. Tu je Kljuićeva djedovina, tu su bile i jesu njihove radnje i stanovi. – Uvijek sam nosio onaj predivni imidž europskoga građanina, čime su se Sarajlije ponosili. Za nas je to bio grad Vrhbosne i Hodidjeda, čuvene turske čaršije, pretpovijesnih naselja Ilidže i Butmira. Ponosili smo se što smo prvi u Europi imali tramvaj, što su u našemu gradu rođeni ili su u njemu dugo živjeli Ivo Andrić i Vladimir Prelog.
Što je to grad koji su svojim najboljim djelima i zrelim umjetničkim stvaralaštvom obilježili Silvije Strahimir Kranjčević, Tin Ujević, Branislav Nušić, Meša Selimović, Mak Dizdar, Mersad Berber, što imamo naše franjevce, Hagadu, Begovu džamiju... Dva su povijesna događaja uvijek bila u prvom planu za svakog žitelja ovoga grada: ZOI 1984. i viteška obrana grada od agresora od 1992. do 1996. Ponosim se što sam u oba događaja imao zapaženu ulogu: 1984. sam bio šef Vjesnikova izvjestiteljskog tima (15 članova), a od početka agresije 1992. godine do kraja bio sam član Predsjedništva Republike BiH. I mnogo više od toga – branitelj i patriot. Danas sam oprhvan bolešću, smrtnim slučajevima u obitelji, ne bavim se ničim, između dostojanstva i kvadrata, žrtvovao sam kvadrate. Prođem ulicom, mnogi me pozdravljaju, nemam nikakve društvene funkcije niti bih ih prihvatio. Sarajevo me likvidiralo u svemu.
Što reći o Hrvatu koji državu BiH naziva Bosna, u skladu s velikobalijskom ideologijom.