Pitao sam prije tjedan dana neke Beograđane jesu li čuli za predizbornu parolu HDZ-a “Nećemo jugosferu!”? Direktor Beogradske filharmonije me pogledao u čudu, nemajući pojma o čemu ja to pričam. “Pa vaša je premijerka dala punu podršku našem zajedničkom ciklusu sa Zagrebačkom i Slovenskom filharmonijom”. I doista, čovjek ne izmišlja.
Raspored po kojem će tri orkestra ove i sljedeće godine putovati po trasi Ljubljana – Zagreb – Beograd nalazi se na internetskoj adresi www.pikatockatacka.net. Trojica filharmonijskih direktora, ljubljanski Damjan Damjanović, zagrebački Miljenko Puljić i beogradski Ivan Tasovac, svom su projektu dali vrlo direktan naziv, tri različite riječi za isti pojam: točka, tačka, pika.
Nije važan redoslijed, nego smisao. Stavljanje točke. Glazbenici se nisu upustili u definiranje toga na što treba staviti točku. Oni će svirati najbolje što znaju i umiju. Tumačenja su prepustili drugima.
Na spomenutoj se adresi tako mogu naći i pisma potpore čiji su se potpisnici potrudili, svatko na svoj način, opisati i objasniti značenje, dosege, moguće posljedice, važnost i ljepotu ovakve glazbeničke razmjene i suradnje. Tako, primjerice, rabin Jevrejske zajednice Srbije Isak Asiel, citira drevno židovsko učenje prema kojem muzika ima trostruku svrhu: da otopi osjećaje i slomi ego, da posiječe zlo u nama i otvori put za uspon uma i da nas uznese do proročkih vizija. Uz svaku od tih svrha, rabin Isak daje nam i divnu lingističku pouku o dvostrukom značenju tri hebrejske riječi: “nagen” znači svirati i topiti, “zamar” znači pjevati i posjeći, a “šir” znači pjesma i vidjeti u viziji. I nadahnuto zaključuje svoje pismo ovako: “Poređenje se samo nameće. Posle tolikih godina ratova, zla, klanjanja lažnim veličinama i mračnim ne-vizijama, vreme je da se okrenemo muzici i dozvolimo joj da nas iznova poveže, obnovi i isceli. Dodir muzike je dodir Božanskog. Dela velikana muzike svedoče o tome. Umetnici tri nacionalne filharmonije su tu da nas uznesu i preobraze. I stave tačku na glupost.”
Biranim je riječima trima filharmonijama blagoslov uputio i katolički beogradski nadbiskup i mitropolit Stanislav Hočevar, podsjećajući da svi koji u sebi imaju karizmu izražavanja putem muzike, a osobito u institucijama kao što su nacionalne filharmonije, moraju i trebaju postati vrhunska sredstva suradnje, unapređenja zajedništva i duha, kao i “put prevazilaženja istorijskih zapleta i čvorova”.
“Smatram da muzika, poput sporta, ima moć da ujedinjuje ljude bez obzira na njihove različitosti i pozivam sve građane da ne propuste priliku da budu deo jednog ovako značajnog događaja...”, piše u svom pismu srpski košarkaški as Vlade Divac.
Očuvanje identiteta u europskom okruženju, suradnja među narodima, prevladavanje sukoba u prošlosti, izgradnja mostova, prosperitet i slične riječi dominiraju i u pismima podrške slovenske ministrice i srpskog ministra kulture, predsjednika slovenskog parlamenta, predsjednika Josipovića i predsjednika Tadića, zagrebačkog gradonačelnika Bandića i na kraju, ali nipošto najmanje važne, predsjednice Vlade Republike Hrvatske.
“Pozdravljam dogovor o suradnji triju istovrsnih nacionalnih glazbenih institucija, kao vrijedan korak u razvoju međunarodne kulture, koji će zasigurno unaprijediti hrvatsku kulturu u nacionalnim i međunarodnim okvirima”, piše u pismu s potpisom Jadranke Kosor. Nije premijerka ni rabin, ni nadbiskup pa da njihova pisma uspoređujemo s njezinima u produhovljenosti, stilu i pismenosti. Od nje se tražila politička podrška s najvišeg mjesta i ona ju je dala. I to je najvažnije.
Odnosno, bilo bi najvažnije kada ne bi postojao jedan veliki problem, odnosno velika vjerojatnost da hrvatska premijerka, recimo to na najblaži mogući način, nije uvijek ozbiljna i iskrena dok štošta govori ili potpisuje.
Dakle, je li Jadranka Kosor bila ozbiljna i iskrena 30. prosinca 2010. kada je vlastoručno potpisala da filharmonijsku suradnju između Beograda, Zagreba i Ljubljane “drži korisnom za dobrosusjedske odnose i trajnu stabilizaciju JI Europe kojima teži Republika Hrvatska, odnosno za daljnji razvoj odnosa Republike Hrvatske sa Republikom Slovenijom i Republikom Srbijom”? Ili je ozbiljna i iskrena tek posljednjih tjedana kada od grada do grada podiže glas i tenzije, prijeti crvenom opasnošću kojoj je, zna se, jedan od prioriteta vraćanje Hrvatske u jugosferu ili bilo što drugo južno?
Je li Jadranka Kosor ozbiljina i iskrena žena, političarka i Hrvatica možda tek sada kada tolerira i tek se s jednim iznuđenim i blagim “nije mu to trebalo” osvrće na šovinistički protusrpski ispad svog stranačkog pouzdanika Josipa Đakića? Zar se tako ponaša netko kome je stalo do politike, kako ono reče, “dobrosusjedskih odnosa i trajne stabilizacije JI Europe kojima teži Republika Hrvatska...”? I što je ono JI Europa? Da nije neka jugo-isto-sfera?
Na kraju, koga se to tako panično NE boji Jadranka Kosor? Svoje “ja vas se ne bojim” i “mi se vas ne bojimo” ona izvikuje u pozi i tonom narodnog heroja pred okupatorskim streljačkim strojem. I Vlado Gotovac je prema njoj zvučao smireno dok je svoje “ja se vas ne bojim” bacao u lice jednoj čitavoj, tada vrlo stvarnoj, opasnoj i neprijateljskoj armiji.
Koga se to, dakle, iz nastupa u nastup sve histeričnije NE boji Jadranka Kosor? Srpski tenkovi, naime, neće doći.
Naravno, nisam blesa koja vjeruje da je Beogradska filharonija najvjerodostojniji i najautentičniji predstavnik današnje Srbije. Ali, Kosoričino “ja vas se ne bojim” čini mi se tragikomičnim baš kao da ga urla pred zbunjenim violinama srpskog orkestra.
Nije ni današnja Hrvatska zemlja predana idealima Mozarta i Beethovena i ima dosta ljudi na koje samohrabrenje Jadranke Kosor očito djeluje. Evo, neki se dan na Kantridi nekoliko tisuća ljudi ni najmanje nije bojalo iz petnih žila urlati ustaški pozdrav. I to u lice Letoncima! Koja hrabrost i odlučnost! Nije se ni Hrvatska televizija bojala prenositi tu fašističku dreku bez slovca ograde i komentara.
Takvih se, pak, ja ne bojim. Kao prvo, sasvim pouzdano osjećam da postoji i sve je željnija života drugačija, sa sobom i s drugima pomirena Hrvatska, koja se ni za čiji interes više ne želi prepuštati strahu, bijesu i frustracijama, osim onda kad joj njezini samozvani čuvari lažu u lice. Do takve je uljuđene Hrvatske Jadranki Kosor i njoj sličnima stalo samo na papiru. Oni ne znaju za ponos bez bijesa.
A kao drugo, potpuno sam uvjeren da oni koji naokolo prijete crvenilom vlastitih odbačenih partijskih knjižica i na ovim izborima mogu doživjeti samo potpuni debakl.
KOLUMNA
Kontrapunkt Branimira Pofuka: Ja se ne bojim srpskih violina
Je li kosorica bila iskrena kada je podržala filharmonijsku suradnju između Beograda, Zagreba i Ljubljane ili kada prijeti jugosferom
Komentara 110
MA
Poremecena osoba ta Jadranka. Ide u izbornu kampanju hvaleci se da je ona drzavu uvela u EU a u drugoj recenici plasi narod nekakvom Jugoslavijom. Dali stvarno jos ima ludaka koji se pale na takve gluposti.
WA
@My Style szerbek szar, török rabszolgák és köcsögök
Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.
Ma nije znala sto potpisuje. Ipak su filharmonije i Zubin Mehta za nju knjige sa sedam pecata. Ona sudjeluje na dernecima i plese na glazbu turbo folka. To je njeno podrucje.