Mjesto ih ne drži, ali jedino po tome nalik su današnjim modernim nomadima koji neumorno obilaze svijet ne bi li bili i vidjeli, a doživljaj, gotovo u pravilu, ovjekovječili na društvenim mrežama. Ovi putuju više da bi osjetili, iskusili, naučili i, nadasve, ispitali vlastite granice. Sve druge granice ih manje zanimaju pa ponekad nisu sigurni ni u kojoj su trenutačno zemlji. Prijevozna sredstva uglavnom su bicikl, tricikl, motor, kanu, kajak ili kamper, a tek katkad u mali šarengradski kamp na platou nad Dunavom netko stigne i autobusom ili čak pješke. Ondje ih puna srca dočekuje Dinka Juričić.
Za prigradsko iločko naselje Šarengrad, na desnoj obali Dunava i sa svega kojom stotinom stanovnika, ne znaju ni neki u Hrvatskoj, ali nađu ga nebrojene nacije, Nijemci, Danci, Švicarci, Poljaci, Šveđani, Francuzi, Amerikanci, Filipinci, Južnokoreanci, Kanađani, Južnoafrikanci, Kinezi, Englezi... Šarengrad dira velika europska, dunavska biciklistička ruta Atlantik – Crno more duga 3653 kilometara. Povrh toga, mjesto je i na ruti Sultan Trails koja povezuje Beč i Istanbul te na kajakaško-kanuističkoj ruti TID regate koja se vesla tri mjeseca od Ingolstadta u Njemačkoj do Crnoga mora. Trase povezuju povezuje brojne zemlje, ali mnogima upravo Dinka i Dinkini kamp i kuća budu najslađi komadić puta.
Negdašnja profesorica hrvatskog jezika, koja je dvijetisućite podučavala čak i američke vojne pilote, autorica je više stručnih knjiga, a napisala je i jednu bajku te puno slikovnica o Malom Plavom zmaju. Živjela je u Zagrebu, gdje danas živi i četvero njezine djece. Mirovinu je dočekala u Školskoj knjizi kao savjetnica, a u Šarengrad, na djedovinu, vratila se kad je tata onemoćao. No, ni nakon njegove smrti 2022. napuštanje Šarengrada nije bila opcija, a dobro Dinkino srce brzo je našlo rješenje i za usamljenost.
– Kuća je velika, ima mjesta, a to vode i struje što potroše ljudi koji prespavaju u kući je zanemarivo. Njima dobro dođe, a ja sam zadovoljna i sretna jer sam nekome pomogla – ne govori Dinka puno o tome kako osim malog kampa i svoju kuću, tri sobe s kupaonicom, toplom vodom i čistom posteljinom, potpuno besplatno ustupa nepoznatim ljudima.
VEZANI ČLANCI:
Radije priča o kampistima koji svaki dan oko 15 sati počnu kapati u mali kamp pred njezinom kućom. Do mraka se digne po pet-šest šatora. U Dinkinu je dvorištu za njih uređena i kuhinja, gdje si sami pripremaju obroke, golema soba za druženje usred koje raste stablo oraha čija sjena radi divan hlad. U dvorištu putnici imaju toalet i tuš, a na platou pred kućom niče i mala slobodna knjižnica, koju je Dinka nazvala bibliočardak, sa stotinama knjiga na raznim jezicima i kutkom za slikovnice i igračke za malu djecu. Još su u tijeku neki sitni radovi, u poslu priskoče i dobri susjedi i sami gosti kampa, a službeno otvorenje bibliočardaka planira se za Petrovo.
Živost i dobrota kojima Dunav svjedoči, rijetko se sreću. Protekli tjedan u tome su uživali brojni gosti, a u samo jedan dan u kamp su stigli Amerikanac Michael iz San Diega, autostopom bez šatora i vreće za spavanje pa se smjestio u jedan od apartmana, osamdesetšestogodišnja Švicarka Brigitte, dvojica Nijemaca, Gernot i Erhard, te bračni par. Supružnici, Francuskinja Clarisse i Filipinac Aluin putuju s trogodišnjim sinom Mayom, koji s ocem govori engleski, a s mamom francuski.
– Nitko od njih nikad prije nije bio u Hrvatskoj, ništa o Hrvatskoj nisu čitali niti ih posebno zanima, Hrvatska im je samo stotinjak kilometara tranzita prema nekoj destinaciji – reći će Dinka za svoje posljednje goste, koji su se prošli tjedan imali sreću osladiti se i njezinim palačinkama.
Za duga upoznavanja uglavnom nema vremena, ali uvijek ga bude dovoljno da se razmijene pažnja i dobrota, pa i pokoja privatna priča. Prije nekog vremena, jedna je se posebno dojmila.
– Tri dana su bili u Šarengradu, spavali su u šatorima, svatko u svom. Mislila sam da su otac i sin. A nisu. Johan je pedagog i socijalni radnik iz Nizozemske, a Dirk štićenik iz doma za nezbrinutu mladež. Oni su zapravo na službenom putu. John je zadužen da tromjesečnim putovanjem i kampiranjem pokuša Dirka socijalizirati, naučiti ga kontrolirati negativne emocije, navikavati ga na donošenje važnih odluka, preuzimanje odgovornosti... Ovo je ljeto posljednje koje Dirk provodi u domu i socijalne ga službe na razne načine, pa tako i ovim putovanjem, pripremaju za snalaženje u samostalnom životu. Divno mi je to – reći će Dinka, koja se s nevjerojatnim ljudima i pričama susreće praktički svaki dan.
Jedna od njih je svakako i Michael, Amerikanac koji putuje srednjom i jugozapadnom Europom autobusima i vlakovima, bez ikakvog plana. U Šarengrad je stigao iz Novog Sada, iduća je Budimpešta.
– Pojma nema što je Srbija, što Hrvatska, što Austrija i zapravo ga ni ne zanima. Dobrodušan je i pokušava biti koristan. Bio je glavni kuhar u nekom restoranu u San Diegu, ali jučer, kad je htio svima napraviti ručak, sve mu je izgorjelo, a od kuhinje je napravio takav svinjac da su mu ostali zabranili da se približava štednjaku – sa smiješkom će Dinka, koja nikako nije mogla ostati ravnodušna ni na vremešnu Brigitte i njezin tricikl.
Švicarka je krenula električnim triciklom prema Crnome moru iz inata djeci i unucima, koji joj govore da je stara i da bi trebala početi razmišljati o životu u domu za starije osobe.
– Ni ona nema čvrst plan gdje će koji dan noćiti. Ima dvije baterije za bicikl, sa svakom može voziti 80 kilometara. Kad joj se prva baterija isprazni, stavi drugu, izgugla najbliži kamp ili hostel i ondje prenoći. Napuni obje baterije do kraja i ujutro dalje na put. U Šarengradu joj se svidjelo mjesto i društvo pa je iznimno ostala dva dana. Umirovljenica je, ispričala nam je da njezina obitelj drži antikvarijat i staretinarnicu. Ima vrlo precizne vodiče za svaku zemlju s upisanim sajmenim danima i lokacijama na kojima se prodaju antikviteti, a posebno je zanimaju sitni predmeti od keramike i porculana. Jako je organizirana, po cijeloj kuhinji u kampu zalijepila je papiriće s uputama gdje što treba stajati, a na kuhinjske elemente pričvrstila četiri velike torbe za recikliranje. Na jednu je napisala: staklo, na drugu plastika, na treću papir, a na četvrtu limenke. Jako je izgrdila Michaela što je zaprljao kuhinju i bocu od soka nije odložio u torbu, nego ostavio na stolu – smije se Dinka i otkriva da osamdesetšestogodišnja Brigitte putuje u haljini za plažu, badiću i japankama.
U Dinkinu dvorištu kratko su se družila i dvojica sunarodnjaka, Nijemci, Gernot i Erhard. Upoznali su se dan prije u Kopačkom ritu. Prvi je inženjer, a na građevini radi od svoje 15. godine. Sanjari o putu oko svijeta, a zasad će u četiri tjedna godišnjeg niz Dunav do Crnog mora.
– Oduševljen je jer ljudi ovdje govore njemački i engleski, što u Mađarskoj nije slučaj, pa mu je to bilo velik problem. Baranja ga je ostavila bez daha, kaže da nešto tako lijepo nije ni sanjao. U Šarengradu mu se svidjelo što je sve pri ruci; samoposluga s puno vrsta piva, Dunav za plivanje, puno lokalnih biciklističkih puteva oko Iloka kojima se jučer cijeli dan vozikao, a posebno ga je privuklo dobro društvo koje je zatekao u kampu – kaže Dinka i dodaje kako se većina biciklista obožava družiti i razmjenjivati korisne informacije o putu, smještaju, hrani, lokalnim ljudima...
Prema Crnom moru naumio je i Erhard, koji je u mirovini, a putuje na Vespi. Na put je, kako je otkrio u Šarengradu, krenuo jer mu je doma dosadno.
– Svime je zadovoljan i na svemu je zahvalan. Jako voli Dunav, ali nije se usudio spuštati kajakom jer ne zna plivati. Sasvim je u svom filmu: jutros je meditirao uz Dunav, stalno se smješka, slika je i prilika čovjeka sretnog što je pobjegao iz četiri zida. I on je, kao i ostali, uspoređivao Hrvatsku s Mađarskom u kojoj je prethodno bio. Kaže da su ceste bolje i sigurnije za bicikliste, ljudi ljubazniji i spremniji pomoći. I priroda mu se sviđa, i on je oduševljen Baranjom – otkriva Dinka, koja je taj dan ugostila i zanimljiv francusko-filipinski par.
Francuskinja Clarisse, sociologinja, nekoliko je godina radila na Filipinima i tamo upoznala supruga Aluina, kuhara. Na Filipinima im se rodio i sina Maya, a na bicikle su sjeli lani u listopadu. Žele proputovati svijet prije nego odluče gdje će živjeti i čime će se baviti.
– Zasad su presretni što putuju. Hrvatska im je samo još jedna od zemalja kroz koje prolaze, nisu pretjerano zainteresirani ni za prirodne ljepote ni za znamenitosti, najvažnije im je da je sigurno i da postoji livada po kojoj Maya može hodati bos... Naravno, i gdje ima perilica rublja i pećnica, igračaka za dijete i pokoji kampist s kojim mogu razmijeniti pitanja i savjete... Danas planiraju odvoziti 60 kilometara do Novog Sada, a zatim još otprilike toliko do Beograda gdje su bukirali hostel i gdje će se susresti s prijateljima iz Francuske. Nisu sigurni kamo će nakon Beograda: možda do Crnoga mora, a možda u Istanbul – kazuje Dinka i otkriva da im je plan putovati do listopada 2024., toliki im je budžet, a onda će odlučiti što dalje sa svojim životima.
Tuge zbog rastanka nema. Putnici gledaju dalje, prema novim iskustvima i kilometrima puta. Dinka prema novim gostima-namjernicima i njihovim pričama. Ne manjka ih niti jedan dan. Uostalom, već je na svojim biciklima pristigao bračni par Francuza, umjetnika u četrdesetim godinama, s bebom od 20 mjeseci, malim čudom koje je na svijet došlo potpuno neočekivano. Radi poroda stali su u Armeniji na tjedan dana. I produžili dalje s bebom u prikolici. U Dinkin kamp, pak, naputili su ih Clarissa i Aluin. Biciklisti koji putuju s malom djecom u prikolicama vrlo su, priča svoja iskustva Dinka, povezana skupina koja komunicira na forumima. Sad kad su otkrili da je mjesto idealno za malu djecu, očekuje Dinka, svaki će dan stići barem jedna takva obitelj. Putnici sa psima i mačkama, koje zbog kućnih ljubimaca često ne prime u usputnim prenoćištima, uobičajena su pojava, a u srijedu je Dinku razgalio i belgijski par, Gaby i Cor, koji je posvojio čak šesnaestero djece. Na prvi pogled, obični umirovljenici, a zapravo veliki filantropi s brojnim donacijama za škole, bolnice... u Gambiji, koji već 25 godina organiziraju i dobrotvorni reli Antwerpen – Gambija. Sad su, kažu, pobjegli od svoje velike obitelji da se malo odmore.
– Da, svaki dan nove priče i novi, različiti ljudi, svih društvenih slojeva, od običnih do visokih intelektualaca. Samo da se još vodostaj smiri... – reći će Dinka, koja jutrom prvo provjeri razinu voljene rijeke što se u proljeće zna joguniti, a i ne razmišlja kako šarolikim društvom koje svakodnevno ugošćuje daje i novi značaj imenu – Šarengrad.
Odlično napisan tekst o šarolikom društvu koje zastaje u Šarengradu te nastavlja dalje. Još je fascinantnija gospođa Dinka i njeno veliko srce za putnike prolaznike...tko zna, možda ćemo jednog dana gledati i film o ovoj prelijepoj ljudskoj gesti gospođe Dinke i pričama koje se odvijaju pored Dunava, obogaćujući kako putnike, tako i njihovu velikodušnu domaćicu.