Možda baš zato što se više i ne sjećam kad sam zadnji put vozio bicikl, Mislav Kolakušić me “kupio” čim sam ga ugledao kako na naš prvi razgovor izravno s Trgovačkog suda u Zagrebu stiže u odijelu, ali na biciklu kakav se tada, u ljeto 2013., baš i nije moglo često vidjeti. Koliko se sjećam, rekao je kako je za njega dao oko 7000 kuna, ali me je uvjeravao kako vrijedi svake kune.
Bio je to onaj minimalistički naoko groteskni dvokotač, osobito za odraslog čovjeka relativno korpulentne građe, s izrazito visoko postavljenim sjedalom naspram malih kotača koji kao da su ukradeni s nekog dječjeg bicikla. Zbog toga je i puno lakši od klasičnih modela, i najvažnije – može se sklopiti. I, s njim u ruci ući u tramvaj, trgovinu, kamo god zatreba. A zbog prijenosnog mehanizma uz manje muke postiže bolji učinak od velikog rođaka. Da su proizvođači i trgovci znali da je Kolakušić uvjerljiv te čak i nekoga tko je desetljećima udaljen od bicikla može nagnati da počne razmišljati o promjeni životnog stila, angažirali bi ga za promotora. To je bilo tako impresivno da sam ga za veliki intervju koji smo dogovorili početkom tjedna odlučio prvo pitati hoće li sklopivi bicikl ponijeti u Bruxelles ili ga je sada “prerastao”.
Laserski siječe metu
Istu tehniku, odlučnog, vjerodostojnog i svima razumljivog a preciznog govora koji nerijetko laserski siječe metu, uz nesumnjivu elokvenciju i karakterističnu gestikulaciju, Kolakušić je koristio i u kampanji. Važan talent u politici. Mnogi ga sada ismijavaju ili su ga prekrižili jer su u njemu zbog projekta “građani će me izabrati za predsjednika i premijera, pa ću biti i ministar pravosuđa i policije” prepoznali diktatora. Na mene je ostavio dojam da je socijalno osviješten, izraziti protivnik birokracije koja buja i usporava procese te da državu i institucije doživljava kao servis građana. Premda se pojavio i karikaturalni prikaz kako Kolakušićev model već funkcionira u liku čelnika splitskog HDZ-a Petra Škorića koji je nagomilao više funkcija.
Kolakušiću sada čak i odgovaraju takve isključivosti medija, analitičara i političara koji u njemu, poput Dalije Orešković, vide čak opasnost za demokraciju. On uporno tvrdi kako njemu ne treba baš nitko osim građana koji će mu pokloniti povjerenje i kojima će ispostavljati račune za svoja obećanja.
Malo je tko poput Kolakušića u stanju privući pozornost slušatelja i umije se uvući ljudima pod kožu. Ali, još od njegove kandidature za suca Ustavnog suda, u tijeku koje se pojavila Facebook stranica podrške građana njegovu izboru, uočio sam da su ga svi ti javni istupi i povratne reakcije pomalo “prebacili” te ne samo da se sve teže opirao sirenskom zovu politike već se to činilo kao dio njegova plana. Iako smo kroz iskustvo više razgovora i komentiranja pravosudnih događanja mogli steći njegovo povjerenje, nije se dao uvjeriti da bi bilo bolje da razgovaramo uz kavu. Uzvratio je kako je u tomu dosljedan te inzistira na principu da za tiskane medije razgovara putem e-maila.
Za politički razgovor to je hendikepirajuće, ali poslao sam mu pitanja. Dan poslije Kolakušić je, kad mu je fotoreporter prema dogovoru poslao SMS, odgovorio kako fotografiranje neće biti potrebno. Tada sam pogledao e-mail na koji mi je stigla neuobičajeno službena poruka: “Zahvaljujem na upitu za intervju, ali radi ranije preuzetih obveza i velike zauzetosti nisam u mogućnosti sudjelovati u njemu.” Kako mi to nije nalikovalo na inače vrlo korektnog i pouzdanog Kolakušića, i nakon što mi nije odgovarao na telefonski poziv, poslao sam mu SMS u kojem sam ga pitao “što se to događa” te mu poručio kako je to vrlo neozbiljno od njega s obzirom na to da je za “ranije preuzete obveze” znao i kad je pristao na razgovor. Više mi se nije javio.
Nasuprot tomu, kad je 29. srpnja 2013. s e-maila Trgovačkog suda u Zagrebu na adrese tridesetak redakcija poslao svoj zahtjev za ocjenu ustavnosti 11 odredaba Zakona o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi, s obrazloženjem kako to čini “radi iznimnog i opravdanog interesa hrvatske javnosti”, bilo je jasno da je riječ o rijetkoj pojavi, sucu i dužnosniku koji razumije svoju i ulogu medija. Još je dodao: “U svezi interesa javnosti za moj privatni život, u prilogu Vam dostavljam životopis.” Bio je to službeni CV.
Rođen je 1969. u Zagrebu, Pravni fakultet u Zagrebu završio je 1997., pravosudni ispit dao 2000. kad je postao savjetnik na Trgovačkom sudu u Zagrebu, pa 2001. na Upravnom sudu RH, 2005. unaprijeđen je u višeg sudskog savjetnika, bio je i glasnogovornik suda te je 2011. postao sudac Trgovačkog suda u Zagrebu. Od izvansudskih aktivnosti istaknuo je “visok stupanj znanja o računalima i računalnim programima”, poznavanje engleskog jezika, bavljenje umjetničkom fotografijom i povremeni humanitarni rad, pomoć djeci “Dječji dom Zagreb” u Nazorovoj i sudjelovanje u projektu “Sretna kuća” Centra za kreativni razvoj. Njegov je sudski rad ocjenjivan s “izvanredan” sve donedavno kad su ga počeli prozivati za “senzacionalizam”, “lažne optužbe” i nerad na predmetima, dodijeljenim stoga drugim sucima, što je on prikazao kao manipulaciju predmetima.
Naravno da su sve redakcije u kolovozu 2013. htjele imati intervju sa sucem koji se usudio goloruk prgavo stati pred moćni tenk, koji je tada predstavljao ministar financija Slavko Linić sa svojim projektom predstečajnih nagodbi. Kolakušić je bio tako intrigantan sugovornik da sam mu s godišnjeg odmora poslao pitanja kojima smo ga, uz način na koji smo izvještavali o slučaju, pridobili da Večernji list izabere za svoj prvi veliki intervju.
Snimio pola milijuna fotografija
Pitali smo ga tada i o hobiju koji mu je kao sucu zamjerio Jutarnji list otkrivši da je putem agencije pozivao mlade djevojke na “ugodno druženje uz fotografiranje”. Kolakušić je odgovorio protupitanjem: “Što je neprimjereno: ‘fotografije’ ili ‘djevojke’?” Objasnio je da se cijeli život bavi fotografijom, da je snimio oko pola milijuna fotografija i proveo mnoge ugodne trenutke u razgovorima i zajedničkim projektima s kolegama fotografima i modelima te je imao i posjećenu web-stranicu posvećenu fotografijama putovanja, ali ju je zbog nedostatka vremena morao ugasiti. I to iskustvo i vještine Kolakušić je upregnuo i u kampanji za EU.
Vjerojatno je i zbog toga njegova Facebook stranica “Građani za Mislava Kolakušića” bilježila rekordan broj pratitelja, znatno iznad brojki ostalih kandidata te je samo za proteklih nekoliko tjedana broj pratitelja narastao za 15 tisuća (recimo Ruža Tomašić ih ima 65.000) – na 155 tisuća. I to nisu samo kurtoazni ili znatiželjni pratitelji već najčešće, sudeći po porukama, gorljivi sljedbenici koji frenetično navijaju da Kolakušićev projekt osvajanja Pantovčaka i Banskih dvora uspije. Tu se može iščitati ogorčenje dijela građana nezadovoljnih stanjem u koje su nas dovele političke kaste, ali i kako se na tim frustracijama stvara kult ličnosti. Samo snažni karakteri ne bi podlegli tolikom izljevu hvalospjeva, nadanja i podrške iskrenih obožavatelja koji u njemu vide spasitelja, jedinog sposobnog oduprijeti se onima koji su narodu, kako su osobito pokazale referendumske inicijative, pokušali oduzeti pravo odlučivanja.
Kolakušić je snažan karakter. Recimo, tražili smo ga i 2013. da nam pošalje svoje fashion i art fotografije s putovanja, ali nas je odbio. Sve ove godine o njegovoj se privatnosti doznalo jedino da se u listopadu 2017. oženio Lidijom, da mu se rodio sin Antun te da mu je majka Slavonka iz okolice Đakova, a otac iz Zagreba.
Kako od 24. svibnja, kad je razriješen na vlastiti zahtjev, više nije sudac, sada smo od njega kao potvrđenog političara opet tražili da ga predstavimo osobnim fotografijama ili da ga snimimo uz namještaj koji je sam izradio, ali on nam je rezolutno uzvratio: “Ne dolazi u obzir, to je za estradne zvijezde.”
Nakon što je iskoristio medije za svoju kampanju, Kolakušić se, po uzoru na Donalda Trumpa, okrenuo društvenim mrežama na kojima, kao pravednik u službi građana i sudac koji dobro poznaje sustav s kojim se godinama borio, šalje lapidarne i efektne poruke, baš kakve narod želi čuti.
To nije gluma. Kolakušić i neformalno ostavlja dojam osobe koja je socijalno osviještena, pravdoljubiva i koja rado svoje potencijale, kakvi god oni bili, stavlja u funkciju općeg dobra.
Ministar Linić pokušao ga je ocrniti kako nikad nitko jednog suca nije s pozicije izvršne vlasti tako da je Kolakušića u zaštitu uzela i Udruga hrvatskih sudaca tada na čelu s Đurom Sessom. Linić je mislio da će percepcija o sucima odraditi svoje. Kolakušiću se tada svidjelo kad smo primijetili da si je za “jadnika” koji samo “čini štetu državi”, kojem je “teško čitati predmet”, kojem se “ne radi” i koji se “žuri na godišnji odmor” dao prilično truda za pisanje zahtjeva Ustavnom sudu na 20 stranica, s analizom primjera iz sudske prakse. Linić nikad nije objasnio odakle mu svi ti podaci za obračun “ad hominem”, ocrnjivanjem lika i djela suca, a ignoriranjem argumenata.
No, Kolakušića su podržali i profesori Mihajlo Dika i Jasnica Garašić, tako da se i Linić izmjenama zakona morao djelomično povući pa je Ustavni sud ocijenio da je zakon u redu. Kolakušić je imao i slučaj, a i Večernji je list dijelio njegova stajališta pa stoga morao platiti odštetu, u kojem je tvrdio kako kandidat koji je jedini, i to neznatno, osvojio više glasova sudaca od njega za člana Državnog sudbenog vijeća, po Ustavu, ne može biti treći put biran. Ali, Ustavni je sud zaključio kako može jer ta odredba vrijedi samo za buduća imenovanja.
Nemogući referendum
Kritizirao je i lex Agrokor, kao i niz (ustavno)pravnih stručnjaka, ali taj je zakon prošao verifikaciju Ustavnog suda, i dvostruku afirmaciju pred sudovima u Velikoj Britaniji, kako odbacivanjem tužbe Sberbanka tako i izručenjem Ivice Todorića. Govorio je kako će izbori biti nelegalni ako čelnik DIP-a Đuro Sessa ne bude prethodno razriješen, ali očito na toj tezi više ne inzistira. Htjeli smo ga pitati i do kada će se igrati mačke i miša s javnošću oko ideoloških pitanja na koja izbjegava odgovoriti. Ako se sve to bude rješavalo na referendumu, onda nam ne treba parlament, Vlada, Kolakušić, već se možemo digitalno izjašnjavati. Uostalom, referendum o pobačaju nije moguć jer je Ustavni već zaključio da se pobačaj ne može zabraniti.
Kolakušić se jedino definirao kad je rekao kako u Vrhovnom sudu sjedi 29 sudaca koji su sudili i u komunizmu – a kakvog smisla ima o tomu govoriti nakon 29 godina i HDZ-ovih čistki! Dakako, pitali smo ga i osjeća li potrebu za svoj politički uspjeh javno zahvaliti Slavku Liniću. Kao i je li mu Ivan Lovrinović asistirao u sastavljanju liste za EU te kakva je uloga Akcije mladih čiji su kandidati bili na listi i koji dijele slične stavove o borbi protiv korupcije. I, kako bi antikorupcijski projekt proveo po uzoru na Rumunjsku sa starim kadrovima.
Najavio je ići u boj za Pantovčak iako je predsjednica navodno podržavala njegovu kandidaturu za DSV. Govorio je kako je i Ovršni zakon donesen u interesu uskog kruga ljudi, ali bio je protiv poreza na nekretnine u interesu uskog kruga velevlasnika i nekretninskih mešetara. Kako mu je teza da trag novca uvijek vodi prema autorima zakona (ako misli na stručnjake, oni nikad ne prepoznaju finalni proizvod kao svoj), tko bi kreirao njegove zakone. I konačno, je li izvukao pouku iz toga što se dogodilo ili događa OraH-u, Laburistima, Borisu Mikšiću, Ivi Josipoviću, Mostu... Kad-tad, dobit ćemo odgovore.
Koji diktator? Predsjednik Vlade i sada odlučuje o svemu. Mislite li da ministri imaju odriješene ruke u odlučivanju? Pa nemaju, sve je onako kako kaže premijer! Što je sporno u tome što Kolakušić ne želi nekog lika da mu glumi ministra ako je taj resor temelj njegove politike? Podrška Kolakušiću!