Posljednjih se godina u mnogim europskim zemljama na sceni pojavljuju instant-stranke i organizacije, radikalno desne ili radikalno lijeve, nudeći brza rješenja umjesto razrješavanja političkih kriza dugim kuhanjem pod palicom šefova tradicionalne ljevice ili desnice.
Najviše sumnjičavosti i straha još izazivaju takvi pokreti u Njemačkoj, kao što je antiimigrantska Pegida iako je zapravo sada Francuska ta u kojoj je više ili manje nacionalistička desnica dobila krila i uživa podršku oko 54 posto glasača, sudeći prema upravo održanim lokalnim izborima, ali ipak je na kraju umjerenija verzija Nicolasa Sarkozyja sa 29 posto uspjela nadjačati radikalne nacionaliste Marine Le Pen, koji su dobili 25 posto.
Jačanje ekstremista
Hrvatska je sasvim u europskom trendu. Sumnjičavost može izazvati i neobična kombinacija stavova predsjedničkog kandidata Ivana Sinčića, treće opcije na koju se ove godine oslanjaju hrvatski birači koji ne žele ni HDZ ni SDP i koji su do sada već visokom podrškom bili lansirali Laburiste Dragutina Lesara i OraH Mirele Holy, pa ih onda prepustili slobodnom padu popularnosti. Na izborima 7. svibnja u Velikoj Britaniji, zemlji u kojoj se već desetljećima uredno smjenjuju laburisti i konzervativci na vlasti, mogla bi se dogoditi promjena. Ankete, naime, najavljuju priličan uspjeh radikalnih desničara Nigela Faragea, dobro bi mogli proći i Liberalni demokrati, kao i Zeleni. Nelagodu zacijelo izazivaju i tonovi Geerta Wildersa, vođe antiimigrantske Stranke za slobodu u Nizozemskoj, jake političke snage u toj zemlji. Od siječnja glavna zvijezda europske politike je Alexis Tsipras, u koga velike nade polažu lijevi analitičari, a on sam kaže kako, ako on ne uspije, stvar bi u svoje ruke mogla preuzeti nacistička Zlatna zora. Na to je nedavno u Zagrebu upozorio i popularni slovenski filozof Slavoj Žižek, koji kaže kako je “svaki fašizam znak reakcije na propalu revoluciju.
Desni populizam koji se događa u Europi reakcija je na to što nema alternative. Samo radikalnija ljevica može nešto promijeniti”. Na početku europskih političkih turbulencija bila je, naravno, velika kriza započeta 2008. preigravanjem financijskih čarobnjaka. “Sada, nakon šest godina nezapamćene ekonomske krize, nezadovoljni glasači od Grčke do Velike Britanije velikom brzinom oblikuju novi politički krajolik, brišući tradicionalne lijevo-desne podjele i uzdižući iznenađujuće i uznemirujuće nove saveze”, piše za Globalpost dugogodišnji novinar Paul Ames baveći se analizom promjena na europskoj političkoj sceni i upozoravajući kako je grčki parlament sad ispunjen radikalnim ljevičarima, komunistima stare škole, ultranacionalistima, neonacistima, a tu je i 17 članova nove stranke na brzinu nazvane Rijeka. Ames ističe i kako je Marine Le Pen podržala Tsiprasa.
Kazna političarima
I za hrvatske političare možda je poučna analiza koju su upravo objavili Henning Meyer i Ulrich Storck na portalu Social Europe, prema kojoj su tri glavna uzroka rasta populizma u Europi, ekonomska oskudica i socijalna nesigurnost, slabljenje socijalnih ustanova te pomanjkanje povjerenja u političare koje glasači vide sve više odvojenima od društva.
>>Europski antisemitizam – nedovršena priča lijevih čuvara moralne savjesti
>>HDZ se s ljevice i iz 'regiona' napada kao i 90-ih kad je uvjerljivo pobjeđivao
Tko Vam daje pravo da nove stranke nazivate radikalnima i ekstremnima? Kad uništite nacionalne interese, socijalna prava građana, prava radničke klase, kad zadužite zemlju do besvjesti, a građani vam kopaju po kontejnerima, onda niste radikalni i ekstremni? Takve izdajnike nazivatee umjerenima! Kako vas nije sram!?