Svaki dan, ali baš svaki dan zateknemo se u situaciji da moramo procijeniti je li nešto što nam je netko rekao, što smo čuli, što smo vidjeli ili pročitali - istina ili laž. I nimalo ne pretjerujemo. Dani se razlikuju samo po tome koliko informacija, i onih privatnih i onih javnih, moramo tako odvagnuti, manje ili više njih, te kakav je rezultat na kraju svakog dana. Je li u konačnici dan naginjao više na stranu istine ili bi se mogao proglasiti danom laži. A, nažalost, nekada ni dani, ni tjedni, ni mjeseci pa ni godine nisu dovoljni da se dokuči pravi odgovor kako bi se na neku priču ili informaciju stavila završna točka.
I baš zato što je laž tako varljiva, prevrtljiva, prijetvorna, skliska, ponekad teško dokučiva, ponekad opet tako zanosna, primamljiva i lukava, a nerijetko i kobna, pogubna te uvijek ponižavajuća i nečasna, bilo da se radi o onome tko je “stvara” i “šalje”, bilo da se radi o onome tko je “prima”, laž može biti i nadahnjujuća, inspirativna. Recimo, za dokumentarni serijal. I recimo da je nazvan “Kolaži o laži”. I recimo da ga baš sad, tijekom ljeta, možemo gledati na HTV-u. Nedjeljom u 2. Ne, nije mu autor Aleksandar Stanković, iako se i u njegovoj emisiji može čovjek naslušati kojekakvih laži i obmana, jer gostiju ima svakakvih. I ne, nije to uopće djelo HTV-a, već producentske kuće Eclectica, dok autorstvo potpisuje kreativni trojac - producentica i autorica koncepta Rea Rajčić, scenaristica i redateljica Judita Gamulin te scenarist i redatelj Nebojša Slijepčević.
Serijal zanimljiva, gotovo poetskog imena, ima šest epizoda: "Lažne vijesti", "Lažne snimke", "Dokumentarni film", "Oglašavanje", "Teorije zavjere" i "Virtualni identiteti". Danas gledamo četvrtu, o moći, a mogli bismo reći i svemoći - reklama. I u pozitivnom i u krajnje negativnom smislu. S domaćim i sa stranim predznakom. Ovaj potonji je da čovjek ne povjeruje u to što gleda i sluša. Također, i peta i šesta epizoda obiluju intrigantnim pričama. Naravno, nije na nama da otkrivamo detalje onoga što još nije prikazano i zato smo o cijeloj ideji ovog serijala, njegovu nastanku, problemima na koje se nailazilo, laži kao inspiraciji, pa i neiscrpnosti te inspiracije razgovarali s autorima.
A razgovor započesmo s - problemom. Naime, serijal se premijerno počeo prikazivati u vrijeme kada se obično emitiraju reprize već viđenog, usred ljeta, i to nedjeljom poslijepodne. Neobično je to da HTV takav premijerni, i to još domaći sadržaj, prikazuje sad, umjesto tijekom proljeća ili jeseni kada se program puni novim emisijama i projektima. Stoga najprije upitasmo - pa, je li točno da su “Kolaži o laži” zapravo trebali biti emitirati tijekom proljeća, ali se to nije dogodilo jer serijal na HTV-u tada nisu htjeli pustiti. A ako je to točno, što je bio razlog “stopiranju”? Neka određena epizoda, neki poseban dio serijala?
– Da, istina je da je serija bila spremna za prikazivanje u ožujku, u elitnom večernjem terminu, a onda je bez objašnjenja skinuta s programa. Nakon mjeseci neizvjesnosti HRT-ovi urednici konačno su odlučili prikazati je u ovom, relativno lošem ljetnom terminu. Koji motivi stoje iza takve odluke ne znam i neću nagađati. Javna televizija jedna je od najbitnijih institucija društva i trebamo se boriti rukama i nogama da je sačuvamo. No trenutačno vodstvo HTV-a ima impresivan niz optužbi: od nošenja mita gradonačelniku do seksualnog zlostavljanja, tuže vlastite novinare, a imaju i pravomoćnu presudu za cenzuru. Mi se ovako tješimo - kad te takva ekipa ne želi prikazati, to samo može značiti da smo dobro odradili posao – uzvratio je Nebojša Slijepčević, na što samo možemo pridodati - pametnome dosta. Zato, krećemo dalje. Na samu ideju, njeno veličanstvo - laž. Kako je autorica koncepta serijala Rea Rajčić kojoj su laži, kao fenomen, postale preokupacija dok je još bila studentica produkcije na Akademiji dramske umjetnosti te je, štoviše, prije deset godina otvorila i prvu hrvatsku “Knjigu laži” u koju su posjetitelji Festivala mediteranskog filma mogli upisivati vlastite laži, pa je ovaj serijal tek nastavak tog multimedijskog projekta, zanimalo nas je zašto je laž toliko privlači i zanima.
– “Kolaži o laži” su nastali puno prije dokumentarne serije koju upravo gledamo u programu HRT-a, a početna ideja bila je osvješćivanje o učestalosti laganja u privatnim interakcijama. U toj fazi projekta razmišljala sam o tome koliko si lako međusobno lažemo i kako smo laž prigrlili kao neki urođeni tik, kao sastavni dio komunikacije za kojeg smatramo da "podmazuje" naše razgovore i odnose, i da u laganju nema ništa pogubno. Kao da bi se moglo reći da je laganje gotovo stvar pristojnosti. Multimedijalni projekt “Kolaži o laži” želio se u toj fazi postaviti kao malo “čistilište” kroz različite umjetničke forme koje su tematizirale tu zaista kompleksnu pojavu - laž. Kada sam nekoliko godina kasnije razgovarala s Nebojšom i Juditom o tome kako nastaviti s “Kolažima”, shvatili smo da je ta međuljudska lažljivost u recentnom periodu zaista dobro obrađena, napisane su brojne knjige, snimljene serije. Ipak, dok smo se bavili time da nadmudrimo naše bijele i crne međusobne laži, činilo se da smo propustili primijetiti da se laž dokopala puno opasnijeg mjesta, zavladala je svim kanalima masovne komunikacije. Jasno nam je bilo da je sada ova velika, javna pozornica na kojoj laž caruje, relevantnije mjesto za suočavanje s lažima. Krenuli smo od lažnih vijesti i teorija zavjere i polako otvarali druge goruće teme. Tako je nastao serijal – upućuje nas Rea Rajčić kako je to izgledalo na samom izvoru prvotne ideje, da bi Judita i Nebojša dodatno pojasnili što je njih privuklo i zaintrigiralo u ovom filmskom projektu o lažima i laganju.
– U serijalu Ognjen Glavonić izgovara slavni citat Pabla Picassa: “Umjetnost je laž koja nam omogućava da vidimo istinu.” U samoj srži filmske umjetnosti, pa i dokumentarnog filma, je laž, obmana, iluzija. Svatko tko se iskreno bavi dokumentarcem mora se zapitati gdje su granice, što je dozvoljeno, a odgovori uopće nisu jednostavni. To je tema koja me zaokuplja od početka bavljenja filmom. I upravo time se bavi epizoda koja je meni osobno najbitnija, “Dokumentarni film”. A možemo ići i dalje i zaključiti da su i ljudska čula lažljiva. Naša osjetila na osnovu kojih stvaramo predodžbu stvarnosti vrlo su ograničena. Uši čuju samo dio frekvencija, oči ne vide bića i predmete koji su sitniji od 30-ak mikrometara. Kako im onda možemo vjerovati? Ovaj serijal omogućio mi je da lamentiram o takvim, životno važnim pitanjima – pojasnio je Slijepčević, dok svoju stranu priče iznosi i Judita Gamulin kazavši:
– Čini mi se da i izvor i razrješenje ove informacijske krize leže u psihologiji društva, a to je tema koja se provlači kroz sve što radim. Pripadam generaciji koja je odrasla u virtualnom svijetu i izrazito poštujem ekspanziju koju nam je donio. No, istovremeno je prokazao neke naše najgore osobine te nas zbližio toliko da je suočavanje sa svih sedam milijardi neizbježno. Tako da sam proces zapravo doživjela kao društveni aktivizam, za mene je ovo pokušaj da pomognem da naučimo živjeti jedni s drugima.
Kako već napomenusmo, serijal ima šest epizoda, što su na neki način priče o šest načina laganja. Naravno, ima ih još, no nas je zanimalo kako su se autori odlučili od sveg tog obilja izdvojiti baš već prije navedenih šest primjera, zašto su obrađeni baš oni.
– Kroz tih šest tema htjeli smo otvoriti pitanje medijskih manipulacija. Cilj nije bio optužiti medije, uprijeti prstom u krivce, već osvijestiti kompleksnost problema - dokazati da nije naglo porastao broj lažljivaca, da nismo glupi niti nesposobni, već da živimo u dobu medijskog šuma u kojem se izrazito lako gubimo. Laž postoji oduvijek, no ekspanzija tehnologije donijela je uvjete u kojima realitet više ne kroje autoriteti. Istina više nije ono što donosi Dnevnik, istina je danas ono što generiramo iz nepregledne količine informacija koju biološki nismo sposobni probaviti i koju ne znamo kritički promišljati. Istodobno, tehnologija je prvi put u povijesti dovoljno napredna da nas “iščitava” i utječe na naše zaključke i odluke, a ta je vrsta manipulacije tema dovoljno široka da pokrije čitavu iduću sezonu – povezujući ono što je već bilo, što sad jest na malom ekranu i ono što bi možda tek moglo biti kazala je Judita Gamulin. Slušajući sve troje sugovornika svjesnih da suvremeni način života te suvremeni obrasci ponašanja i komunikacije predstavljaju takoreći preplodno tlo za sve oblike manipulacija, obmana i laži, upitali smo ih koja im je onda “kolažna” priča predstavljala najveći izazov za realizaciju. I zašto?
– Format serije zamišljen je tako da svaka epizoda ima svoje protagoniste i poseban praktičan zadatak ili eksperiment kojeg smo u kontroliranim uvjetima nastojali realizirati tijekom snimanja. Za sve epizode smo vrlo brzo, i uz pomoć naših izvrsnih protagonista, znali što radimo, koji proces pratimo, s čim eksperimentiramo. Najizazovnije je bilo postaviti epizodu od koje je sve krenulo i za koju smo vjerovali da će biti najjednostavnija - onu o lažnim vijestima. Razgovarajući s našim suradnicima i protagonistima vrlo brzo smo shvatili da kada bismo išli logikom iz drugih epizoda, kreirali jednu novu lažnu vijest i pustili je u medijski prostor samo eksperimenta radi, da bismo napravili upravo ono protiv čega se borimo, pridonijeli bismo ionako prevelikom zagađenju medijskog prostora. Iako bi ta naša lažna vijest tijekom snimanja bila demantirana, pitanje je do koliko bi ljudi naš demanti stigao i koliko dugo bi neistina koju bismo plasirali ipak živjela negdje u internetskim bespućima. Odlučili smo iznimno za ovu epizodu ići obrnutim smjerom, uhvatiti se nečeg postojećeg što je plodno tlo za lažne vijesti i dezinformacije te pokušati shvatiti od kuda je sve krenulo. U fokusu nam je bio prošlogodišnji, takozvani, Festival slobode koji je pozivao ljude na odbacivanje svih propisanih mjera za suzbijanje globalne pandemije. Drugi dan nakon početka snimanja ove epizode našoj glavnoj protagonistici, novinarki Maji Sever, propisana je samoizolacija od 14 dana pa je veći dio snimanja odrađen u hibridnoj kombinaciji između video poziva i stvarnih snimki na snimajućim lokacijama. Iako je ovo bilo u najmanju ruku kaotično i produkcijski zahtjevno snimanje, vjerujemo da još autentičnije prikazuje uvjete u kojima je serija nastajala – pojasnila je Rea Rajčić vrativši se na trenutak na prvu epizodu.
Onda smo se mi dotaknuli druge i pete. Jer, za potrebe serije sami su stvorili jednu lažnu snimku, Tita i Tuđmana, što se već moglo vidjeti. Ali su, što tek slijedi u petoj epizodi, u opticaj pustili i jednu teoriju zavjere, onu o Udbi u Vjesnikovom neboderu, pritom razotkrivajući kako napraviti tako nešto i nije neki osobit problem. I, što možete zaključiti, je li ljudima lako “prodati” laž pod istinu i jesu li ljudi svjesni svih oblika manipulacije kojima mogu biti izloženi kako bi bili zavarani i iskorišteni u neke svrhe, upitasmo.
– Moj zaključak je još mračniji, ljudi žele da im se laže. Čini mi se da ljudi zapravo ne mogu podnijeti stvarnost i aktivno traže laži koje će im olakšati da se nose sa životom. Svjedoci smo i u ovoj korona krizi koliko se ljudi ponaša prema onoj slavnoj Hegelovoj: “Ako se teorija ne uklapa u činjenice, tim gore po činjenice!” Puno ima takvih primjera u povijesti. Pa i religija je jedna bajka koja nam olakšava da podnesemo spoznaju o vlastitoj smrtnosti. Svaka država temeljena je na nekoj laži na koju kolektivno pristajemo. U prošlosti je prostor na kojem živimo određivao laž u koju vjerujemo i ako se ne slažemo s ostatkom svijeta, barem smo svoju iluziju dijelili s ukućanima i susjedima. No otkad je izumljen internet stvorio se novi fenomen - svatko može pronaći vlastitu laž, krojenu po sebi, po svojoj inteligenciji, karakteru, iskustvu. Jednu, zajedničku laž zamijenile su pojedinačne laži i tenzije u društvu rastu. Vaš prvi susjed možda ima dijametralno suprotnu sliku svijeta od vas. Tek ćemo vidjeti mogu li države to preživjeti – uzvratio je Slijepčević.
A onda smo se u razgovoru malo zadržali i na četvrtoj epizodi, koja se prikazuje upravo danas, kao i na onoj posljednjoj, šestoj. Jer, današnja opsesija virtualnim svijetom posebno je zastrašujuća, što se vrlo jasno vidi u toj četvrtoj epizodi kada je jedan od stranih sugovornika, nakon što je osmislio bezočnu izmišljotinu u koju su ljudi srljajući povjerovali, zaključio da nam je svima postalo ugodnije lagati te da smo svi sad lažljivci. U prilog toj tezi ide i ta posljednja šesta epizoda koja pokazuje da danas, u bespućima virtalnog svijeta, lažu gotovo svi. Zato od autora serije htjedosmo doznati - jesu li nakon ovog serijala i sami postali sumnjičaviji, zabrinutiji, pitaju li se gdje je lažima i mogućnostima njihova stvaranja kraj.
– Mi danas naprosto živimo u točci u vremenu u kojoj je istinu potrebno redefinirati. Kroz proces rada na serijalu prošli smo kroz razne faze suočavanja s tom činjenicom - od početnog beznađa, do danas, kada prihvaćamo da su granice realnog i fiktivnog zamućene i da će biti potrebno mnogo vremena da se uspostave novi autoriteti. Posljednja epizoda otvara pitanje društvenih mreža i iz nje proizlazi da čim dobijemo priliku reprezentirati sebe u virtualnom svijetu, čim biramo što ćemo sljedeće objaviti, zapravo biramo i što ćemo izostaviti te time na neki način neizbježno lažemo. Tako da, osim što ćemo morati naučiti izaći na kraj s dezinformacijama, morat ćemo se naviknuti na činjenicu da postoje laži koje svaki dan iznova biramo. Ali ne bojimo se, mediji su samo ljudi, a uvijek će postojati oni ljudi koji rade toliko marljivo da ih beskrajno poštujemo i da im slijepo vjerujemo – naznačava Judita Gamulin da, slikovito rečeno, koliko god tunel bio mračan na njegovu kraju ipak postoji neka iskrica.
Pritom se Judita nadovezala i svojim razmišljanjem na temu - jesmo li danas toliko okruženi i zatrovani lažima i manipulacijama da na kraju ne znamo i ne možemo prepoznati istinu, pa reče:
– Problem današnjice ne leži u količini laži već u količini informacija. Izrazito se teško probiti kroz medijski šum i to u istom trenutku kada je borba za publiku natjerala mainstream medije da se okrenu senzacionalizmu i zabavi. Kako novinama vjerovati da donose istinu o virusu ako jednaku količinu pažnje posvećuju i estradnoj triviji? Osim toga, tek nam se predstoji prilagoditi na činjenicu da naše virtualne svjetove kroje algoritmi te da nas oni poznaju bolje nego što poznajemo sami sebe. Više nismo sigurni hoće li naša sljedeća privatna misao biti doista autentična ili uvjetovana, inducirana nečime što nam je algoritam danas ubacio u “feed”. No, kada se uspijemo natjerati da sustavno propitkujemo odakle dolaze naše ideje, u tome postoji nešto vrlo oslobađajuće.
E sad, kako je Judita već natuknula nešto o “idućoj sezoni” jer, kako vidimo, laž je neiscrpna tema pa se nastavak serijala skoro pa podrazumijeva, poželjeli smo doznati čemu bi se posvetili u tom nastavku.
– Iako su epizode “Kolaža” zaista prepunjene sadržajem, jako je puno tema i podtema koje jednostavno nismo mogli obraditi. Evo, recimo, lažne vijesti. Sada, godinu dana nakon snimanja serije, vjerujemo da samo ta tema zaslužuje cijeli samostalni serijal. Ipak, morali smo se zaustaviti na stvarima za koje smo vjerovali da su najrelevantnije u ovom trenutku. Ali ne samo to, kako je u fokusu “Kolaža” aktivno skeniranje medijskog i tehnološkog okruženja u kojem živimo i djelujemo, već su se u fazi postprodukcije događale nove pojave, novi tehnološki napredci, novi medijski trendovi i šumovi koje nismo anticipirali u snimljenim epizodama jer tada nisu postojali, iako smo zaista na projektu radili jako brzo. Kada bismo se na pravi način uhvatili ove misije - stvaranje aktualne lekcije iz medijske pismenosti u zabavnoj formi - mogli bismo, vjerujem, realizirati i snimiti nove “Kolaže” pa skoro svake godine. Recenzije koje čitamo su za sada jako dobre, glas o “Kolažima” se proširio i van naših granica. Vjerujemo da su to sve dobre vijesti za budući plasman i razvoj ove naše male potrage za istinom – otkriva Rea Rajčić.
A onda za kraj, malo se vratismo na početak teksta. Uz tek sićušnu promjenu. Skoro da nema dana da netko nekoga javno ne optuži za laž. Pa i Saboru zastupnici jedni drugima znaju reći: “Lažete!” I nikome ništa. Nitko se zbog toga ne uzbuđuje, ne srami, ne crveni, ne opravdava. Čini li se i vama da danas optužba da netko laže ne znači gotovo ništa, upitasmo.
– Točno. Kad je o politici riječ, raskrinkana laž trebala bi značiti i kraj karijere. No vidimo da nije tako pa gotovo da nema utjecajnog političara koji nije uhvaćen u laži, ako ne i nešto gore. Falsificiraju se biografije, lažiraju imovinske kartice, izmišlja se alternativna povijest, plasiraju se alternativne činjenice. Sve to prolazi nekažnjeno zato što su uništeni kontrolni mehanizmi demokratskog društva: novinarstvo i sudstvo. No to je priča za neki drugi serijal – zaključuje Slijepčević, a njegovim se riječima nema što ni dodati ni oduzeti.
poznavajuci dosadasnji opus ukljucenih, slobodno cu zakljuciti kako se radi o cistom cringeu. pogledati cu jednu epizodu, cisto da se uvjerim kako je pretpostavka bila apsolutno tocna i ispravna.