Templari nisu heretici. Njihovi rituali, poput pljuvanja na križ ili
međusobnih poljubaca, zaista su ogavni, no budući da su se braća
pokajala, nema razloga da im se ne udijeli oprost i ponovno ne primi u
okrilje Crkve.
Takav je bio stav pape Klementa V. o redu siromašnih vitezova Krista i
Salomonova hrama. Dosad samo spekulativna teorija – da je ukidanje
templarskog reda bila politička odluka kako bi se spasilo
jedinstvo Crkve – odsad se može pročitati u vatikanskom dokumentu
Processus contra Templarios (Procesi protiv templara), nedavno
predstavljenom u Vatikanu.
Avanturistička priča
Na stranicama knjige iščitava se nevjerojatna priča, pravi krimić koji
nimalo ne zaostaje za filmovima o Indiani Jonesu ili romanima Dana
Browna. Naime, blago siromašnih vitezova, koji su prakticirali
primitivno, ali efikasno bankarstvo, brzo je zapelo za oko kralju
Filipu, čija je dvorska riznica opasno bila ispražnjena u ratu s
Engleskom. Naprosto ih je proglasio hereticima. Optužbe su bile gnusne
- sodomija, nijekanje i pljuvanje po križu, obožavanje poganskih
idola...
Što je preostalo pristojnoj inkviziciji no da ih podvrgne mučenjima,
pobije, rastjera i Filipu prigrabi novac? Papa Klement našao se u
nezavidnoj poziciji: teško da je mogao prekriženih ruku gledati kako
Filip zatire crkveni red kako bi financirao rat protiv drugog
kršćanskog suverena. Opet, suprotstavi li mu se, prijeti rascjep u
crkvi. Filip je bio toliko odlučan da se spominjalo čak odcjepljenje i
stvaranje francuske crkve.
I na kraju, Klement je bio avignonski papa, “zatočenik” francuske
teritorije. Ipak, nije odmah pokleknuo što dokazuje piece de
résistance vatikanskog – Pergament iz Chinona, zapis o
tajnoj istrazi koju su protiv Velikog meštra templara Jacquesa de
Molaya vodila tri kardinala, papini osobni izaslanici. Filip je, naime,
bio zatočio tisuće templara, no u lipnju 1308. bio je prisiljen
osloboditi njih 70-ak.
Papa je inzistirao da ih ispita kako bi mogao donijeti sud o optužbama
za herezu. Kralj ih je poslao u Poiters gdje se nalazila rimska kurija,
dok je Velikog meštra tajno zadržao u dvorcu Chinon. Filip je sumnjao
da bi papina odluka mogla biti povoljna po templare, pa je računao na
“proceduralnu grešku”: ne ispita li vođu, kredibilitet odluke bit će
narušen. Papa je ispitivao navodne heretike dva mjeseca; svi su dobili
oprost. A onda je među Filipove špijune puštena glasina da papa odlazi
na ljetni odmor.
Tajno ispitivanje
U najvećoj tajnosti Klement je 14. kolovoza poslao kardinale u Chinon
kako bi ispitali Jacquesa de Molaya. I njemi je podaren oprost, a
detaljne bilješke ispitivanja donesene su papi.
Tri godine kasnije konačna presuda protiv templara još nije donesena, a
od pape se očekivalo da je obznani na predstojećem Bečkom koncilu.
Zatvorio se u opatiju Malaucčne kako bi sa svećenicima od
povjerenja u miru još jednom pregledao dokumente. Opaske na marginama
otkrivaju da je bio nezadovoljan ponašanjem templara, nazivajući ga
raskalašenim i nemoralnim, no sa sigurnošću je tvrdio da su “djela
protiv vjere”, poput pljuvanja na križ, bila samo dijelovi tajnog
rituala inicijacije, a ne hereza. Bili su to testovi hrabrosti
nametnuti novacima.
Zapisi dokazuju da je papa želio spasiti red, reformirati ga i
pročistiti. To je i stav koji je manje-više iznio 1312. na Bečkom
koncilu. Ipak, presuda nije bila dovoljno odrješita i ostavljala je
mjesta različitim tumačenjima, pa i onom da se red ukine. Klement V. na
to je naposljetku pristao. Stjeran u kut, izabrao je, po njemu, manje
od dvaju zala. Filip Lijepi je pobijedio, a jedinstvo Crkve ostalo je
sačuvano barem još neko vrijeme.
Templari ipak nisu heretici
Zapis iz Chinona opisuje istragu od 17. do 20. kolovoza 1308. U uvodu se kaže kako je papa zadužio trojicu biskupa “da pomno istraže istinu ispitavši Velikog meštra i ostale pritom saslušavši pouzdane svjedoke, a sve uz nazočnost javnih pisara...”... Istraga je dala zaključke poput ovih: “Svi optuženi osim Geoffroya de Gonnevillea priznali su da su pri inicijaciji od njih tražili da pljuju na križ.... Svi su poricali sodomiju, no potvrdili su da su se međusobno ljubili u znak poštovanja. Svim je članovima reda bilo rečeno da se suzdrže od sjedinjenja sa ženom, a ako ne mogu kontrolirati požudu, neka se ujedine s braćom iz reda...”. I na kraju: “Zaključili smo da ponudimo milost odrješenja bratu Jacquesu de Molayu, Velikom meštru, koji se u našoj nazočnosti odrekao i osudio opisana djela i distancirao se od svake hereze. Vraćamo ga u okrilje Crkve.”
