Ustavni sud u vijeću pod predsjedanjem Agate Račan usvojio je ustavnu
tužbu Siščanina Vladimira Momčilovića čija je kuća s okućnicom –
procijenjena na 410 tisuća kuna – prodana zbog duga banci za
nevjerojatnih 10 tisuća kuna!
Nakon pet godina potrage za zrnom razuma u hrvatskoj pravnoj državi,
sve se odlukom Ustavnog suda vraća na početak, pa vlasnici koji su se
dokopali tako vrijedne imovine za jednu malo bolju plaću moraju van, a
kuća će u novu prodaju.
Bitka za imovinu
Naime, Momčilovićeva bivša supruga digla je hipotekarni kredit u
Slatinskoj banci koji su prestali vraćati, a dug je bio 195 tisuća
kuna. Koji je onda smisao prodati kuću za 10 tisuća kuna, pa se ni
banka nije naplatila, niti se dužnik riješio dugova, a koristi su mogli
imati samo oni koji su došli jeftino do kuće od 137 četvornih metara, s garažom
i okućnicom od 650 četvornih metara? To valjda znaju samo suci Općinskog i
Županijskog suda u Sisku čija je rješenja Ustavni sud ukinuo.
– Vi se šalite, je li to moguće?! – pitao nas je Momčilović kad smo ga
pronašli i rekli mu da je dobio na Ustavnom sudu. Nije ga bilo lako
naći, što ne čudi, jer, kako sam kaže, on je čovjek bez adrese. Otkad
su mu ovrhom uzeli kuću i sve što je imao, stanovao je gdje je stigao,
čak ni njegov odvjetnik Zorko Kostanjšek nije znao gdje stanuje.
Momčilović je prije pet godina ovrhom izgubio kuću s okućnicom kojima
je jamčio povrat kredita Slatinskoj banci koji je podigla njegova
supruga radi unapređenja obrta. Bila su još tri jamca, ali, kako kaže,
sud se usmjerio na njega i njegove nekretnine. Sa suprugom se u
međuvremenu razveo, otišla je u Italiju, a njemu je ostala bitka za
imovinu.
Protiv javnog morala
– Slatinska banka krivo je prikazala dugovanja jer je nekoliko rata
otplaćeno, a u banci je bio i depozit od 10 tisuća njemačkih maraka. Ipak, tražili
su ovrhu za cijeli iznos. Na sudu je sve išlo vrlo brzo. Procijenjena
vrijednost nekretnina bila je 410 tisuća kuna, na prvom i drugom
ročištu nije bilo kupaca, a na trećem se pojavila osoba kojoj je sva
moja imovina, plod rada mojih roditelja i moj, prodana za 10 tisuća
kuna.
Ustavni suci u svojoj su odluci poučili suce da Ovršni zakon nalaže da
za dužnike ovrha mora biti što manje nepovoljna, te da su zapravo suci
dopustili raspolaganje imovinom koje je suprotno javnom moralu i svrsi
koju je trebalo postići prodajom – namirenje duga.
Više o temi
– Jednoga dana, kada sam se vratio s posla, u mojoj je kući bio kupac. Sve su brave bile promijenjene, a namještaj i ostale stvari zgurane u podrumu, dio je odvezen na neko skladište odakle ga nisam ni uzimao jer nisam imao kamo s tim – kroz suze se prisjeća Vladimir Momčilović.
Prva dva mjeseca stanovao je na tavanu radionice prijatelja, kasnije je prešao u neku baraku... – Ostao sam u toj baraci bez zdravlja, poslije sam prešao u podstanarstvo. Jedno sam vrijeme bio i bez posla... – priča Momčilović.
Za pomoć se bio obraćao i Europskom sudu za ljudska prava u Strasbourgu.
