Iako teroristički napad autobombom u Rijeci u listopadu 1995., prije točno četvrt stoljeća, ipak nije bio prvi islamistički udar u Europi, kako se to često pogrešno navodi na hrvatskim portalima, radilo se o prijelomnom događaju kojim je Rijeka ponovno potvrdila svoj renome svjetske pozornice za prijelomne svjetske događaje 20. stoljeća, od proglašenja prve fašističke države 1920. do islamističkog udara 1995. godine.
Visoko eksplozivni TNT
Tog je listopadskog dana u Rijeci egipatska teroristička organizacija Al-Gamma’a Al-Islamiyya autobombom pokušala uništiti sjedište Policijske uprave primorsko-goranske u Rijeci. Automobil koji je vozio 35-godišnji Kuvajćanin John Fawza sa 70 kilograma visoko eksplozivnog TNT-a eksplodirao je zabivši se u zgradu policije, a u napadu je ranjeno 27 osoba koje su bile u zgradi, kao i dvoje prolaznika, s obzirom na to da se napad dogodio u 11.22 sata ujutro. U samoubilačkom terorističkom činu smrtno je stradao samo napadač koji je vozio automobil.
Samo zbog greške napadača nije bilo više žrtava. Naime, vozač automobila, a radilo se o fiatu 131 mirafiori, nije na vrijeme uočio da se zgrada policije nalazi na povišem terenu i da se između malog parkirališta ispred policije nalazi stup u koji se na kraju napadač i zabio, uništivši parkirane automobile i fasade okolnih zgrada, stvorivši veliki krater na tlu, no to je bio glavni razlog zbog kojeg eksplozija nije potpuno uništila policijsku zgradu. Iz izvora bliskih policijskoj istrazi u vrijeme napada moglo se doznati i kako, srećom, nije eksplodirao sav eksploziv koji se nalazio u automobilu, nego samo pola, što je također zaslužno da napad nije bio smrtonosniji.
Dan kasnije Al-Gamma’a Al-Islamiyya preuzela je odgovornost za napad. Bomba je postavljena u znak osvete zbog nestanka istaknutog pripadnika te organizacije Abu Tala’ata al-Qasimija, koji ima još nekoliko imena. Iza napada je stajao Muhammad Shawki al-Islambouli, brat ubojice egipatskog predsjednika Anwara al-Sadata i zet vođe Al-Qa’ide Osame bin Ladena, koji je osobno naredio postavljanje bombe u automobil koji je eksplodirao u Rijeci zato što je smatrao da je Abu Tala’at al-Qasimi upravo u Rijeci predan američkim obavještajcima, koji su ga pak sumnjičili za teroristički napad na Svjetski trgovački centar 1993. godine.
Napad je izazvao golem šok u Rijeci koja je čak i tijekom prethodnih nekoliko ratnih godina bila uglavnom pošteđena razaranja i eksplozija, osim eksplozija koje su se dogodile u vojarnama u Drenovi i Podhumu na samom početku rata, ali i jednog bombaškog napada. Naime, 1991. je bez ozbiljnijih posljedica podmetnuta bomba eksplodirala ispod jednog broda u vrijeme kada su ratni brodovi jugoslavenske vojske iz Rijeke odlazili prema Crnoj Gori. Tadašnji prvi čovjek Rijeke Slavko Linić prisjeća se kako je teroristički napad kakav se dogodio u listopadu 1995. bio nezamisliv u “mirnoj Rijeci”.
– Nitko od nas nije ni slutio da se tako nešto moglo dogoditi u našem gradu i da bi netko mogao izvesti teroristički napad, i to u neposrednoj blizini škole, koja se nalazi odmah uz zgradu policije. Dugo nismo mogli povjerovati da smo bili žrtve islamskog terorizma jer Rijeka je ipak grad koji je i u vrijeme rata imao visoku razinu tolerancije između različitih konfesija. Među ljudima je zavladao strah i nevjerica jer nitko u tom trenutku nije znao hoće li uslijediti novi napadi – kaže nam Linić, koji u prvom trenutku eksploziju nije povezivao ni s netom okončanim ratom u Hrvatskoj i eventualnom osvetom poraženih srpskih pobunjenika, nego s nezgodom, poput, recimo, eksplozije plina. Međutim, Linić je dan poslije eksplozije od policije dobio informaciju da je riječ o terorističkom napadu i da su u pitanju islamisti. U to je vrijeme još uvijek djelovao ratni Krizni stožer, a ubrzo nakon eksplozije poduzete su mjere za sanaciju posljedica eksplozije, zaštitu obližnje škole, ali i pojačanu zaštitu važnijih objekata u gradu s obzirom na to da se nije znalo hoće li biti novih eksplozija. Linić je u tome blisko surađivao s lokalnom policijom i vojnim zapovjedništvom u Rijeci. Policija je blokirala cijelo područje i provela istragu na mjestu događaja u samom centru grada.
Riječki novinar Fiore Vežnaver tog je listopadskog jutra s dvojicom svojih kolega ispijao kavu na terasi jednog kafića u središtu grada, u blizini Gradske biblioteke, nekoliko stotina metara od sjedišta policije, kada je odjednom odjeknula snažna eksplozija.
– Sve nas je to uznemirilo, u prvi mah bilo je teško uopće pretpostaviti gdje se točno dogodila eksplozija, no jačina detonacije upućivala je na to da bi posljedice mogle biti veoma ozbiljne, ma gdje se to dogodilo. Kolege i ja smo odmah prekinuli druženje na kavi, ustali i krenuli prema Korzu. Pojavio se visoki stup dima, koji je ukazivao na to da je mjesto događaja dosta bliže nego što nam se u prvi tren činilo. Malo nakon toga već su se čule prve sirene interventnih vozila... – prisjeća se Vežnaver, koji je ubrzo doznao da se eksplozija dogodila ispred sjedišta riječke policije, pa je s kolegama pohitao tamo. Što su bili bliže poprištu zbivanja, zvukova sirena interventnih vozila bilo je sve više. Kada su već bili na pedesetak metara od zgrade Policijske uprave primorsko-goranske, susreli su jednog riječkog odvjetnika, krajnje zabrinutog izraza lica.
– Ima dosta ranjenih, a bojim se da ima i mrtvih – smrknutog lica konstatirao je odvjetnik.
– Kada sam s kolegama stigao do glavne zgrade riječke policije, situacija je bila takva da su se izmjenjivala vozila Hitne pomoći, stizala su i odlazila... Nemoguće je zaboraviti neke scene kakve se inače, srećom, mogu vidjeti samo u filmovima.
Automobil zapeo na stubi
Sreća u nesreći bila je da je automobil nakrcan eksplozivom zapeo na stepenici, povišenom platou, tako da bombaš nije uspio ući autom u zgradu, što je vjerojatno planirao, pa su ipak posljedice napada bile manje – ispričao nam je Vežnaver, prisjetivši se i kako su dan-dva nakon terorističkog napada u Rijeku stigla dvojica novinara iz jednog milanskog dnevnika, radi izvještavanja o terorističkom činu, jer se ispostavilo da riječki napad ima veze s Milanom. Milanski novinari stacionirali su se u Rijeci kako bi izvještavali o događaju.
Vežnaver je za Novi list svakodnevno pisao o terorističkom napadu. U to se vrijeme špekuliralo o razlozima zbog kojih su Rijeka i riječka policija odabrani za mete napada. I on je tada čuo da bi bombaški napad mogao biti odmazda za to što je nedugo prije toga na brodu u Kvarnerskom zaljevu navodno ispitivan, a nakon toga i izručen Amerikancima visokopozicionirani član istaknute terorističke organizacije. Međutim, za tu priču policija tada nije dala službenu potvrdu.
Zanimljivo je kako su mnogi detalji ove priče ostali nejasni i nerazjašnjeni sve do danas, baš kao što su bili i prije 25 godina. Postoje verzije kako je Abu Tala’at al-Qasimi otet u Bosni i Hercegovini, gdje su ga uhitili pripadnici HVO-a i predali hrvatskim obavještajcima, koji su ga potom izručili CIA-i, koja ga je onda izručila egipatskim vlastima. Al-Qasimi bio je jedan od osnivača Al-Gamma’a Al-Islamiyya, terorističke organizacije koja se borila za promjenu režima u Egiptu. Uhićen je u Egiptu 1981. i osuđen na dugogodišnji zatvor, ali uspijeva pobjeći iz zatvora i odlazi u Afganistan. S mudžahedinima u Afganistanu borio se protiv ruske okupacije Afganistana, a nakon ruskog povlačenja prelazi u Pakistan, gdje je u Pešavaru uređivao jedan studentski list. Nakon toga odlazi u Europu i dobiva politički azil u Danskoj. Potom je više puta preko Hrvatske putovao u BiH, koja postaje utočište brojnih islamskih militanata, koje je bošnjačka vlast u vrijeme rata prigrlila zbog manjka ljudstva.
Prema našim informacijama, Al-Qasimija ipak nije oteo HVO, nego su za to odgovorne hrvatske tajne službe i HIS, vanjska obavještajna služba. Al-Qasimija su presreli u Zagrebu, u iznajmljenom stanu, nakon čega mu je na prekršajnom sudu izrečena novčana kazna i određen izgon iz Hrvatske. Prema službenoj verziji, Al-Qasimi je prebačen na granični prijelaz Vinjani Donji, nakon čega mu se gubi svaki trag. Prema nekim informacijama, odmah ga je preuzela CIA, prebacivši ga na ratni brod u Jadranu, gdje su ga ispitivali. Nakon što je izručen Egiptu, ondje je navodno pogubljen, i to na temelju stare presude, što je protivno svim pravnim standardima.
Slučaj Al-Islamboulija
Na Al-Qasimijev nestanak tada su počele upozoravati organizacije za ljudska prava, a njegova je supruga hrvatskoj Vladi uputila upozoravajuće pismo u slučaju da joj se muž ne pojavi. S Al-Qasimijevom suprugom u Kopenhagenu se u to vrijeme sastao novinar Igor Alborghetti, a njezino pismo objavljeno je u tjedniku Globus, u kojem je Alborghetti u to vrijeme radio. A onda se, nekoliko mjeseci nakon pisma Al-Qasimijeve supruge, dogodila eksplozija autobombe u Rijeci.
Al-Islambouli, glavni organizator riječkog napada, priznao je početkom 2000. godine iz Afganistana da je on naredio napad i da je autobomba u Rijeci bila neuspješan pokušaj, zaprijetivši da će sljedeći napad bolje isplanirati. Koncem te godine Al-Islambouli ponovno je zaprijetio Hrvatskoj kako će gorjeti od autobombi i kako će biti do koljena u krvi ako se ne dozna gdje je njegov prijatelj Al-Qasimi.
Na Al-Islamboulijeve prijetnje reagirao je tadašnji predsjednik Stipe Mesić, koji se obratio odvjetniku Al-Gamma’a Al-Islamiyye Montasaru al-Zaiyatu obećavši mu da će Hrvatska ispitati okolnosti nestanka Abu Tala’ata al-Qasimija, tražeći zauzvrat da Al-Gamma’a Al-Islamiyya ne napada Hrvatsku. Sve u svemu, Al-Islambulijeve prijetnje na sreću nisu se ostvarile iako nestanak terorističkog vođe nikad nije razjašnjen. Zanimljiva je i sudbina Al-Islamboulija, peterostrukog osuđenika na smrt i jednog od najtraženijih terorista na svijetu. Al-Islambouli je još 1992. bio osuđen na smrt pod optužbom da je pokušao srušiti Mubarakov režim, a 1997. je osuđen na istu kaznu zbog dizanja u zrak egipatskog veleposlanstva u Islamabadu i niza terorističkih napada i pokušaja atentata, a dvije godine kasnije ponovno je osuđen na smrt zbog pokolja stranih turista u Luxoru.
Al-Islambouli se 2011. nakon 25-godišnjeg izbjeglištva vraća u Egipat, gdje je odmah uhićen. Međutim, već sljedeće godine Al-Islamboulija puštaju iz zatvora, navodno zbog lošeg zdravlja. Premda nije bio “prvi islamistički udar u Europi”, politolog i stručnjak za Bliski istok sa Sveučilišta u Regensburgu Vedran Obućina, koji živi u Rijeci, ocjenjuje kako je teroristički napad u Rijeci po obliku i načinu izvršenja važan događaj koji je predstavljao oblik novog terorizma, koji je tada nastajao u Europi. Podsjeća da su raniji teroristički napadi uglavnom bili pojedinačni atentati i da islamizam kao politička ideja do osamdesetih godina prošlog stoljeća nije postojala, sve do revolucije u Iranu i odluke PLO-a da islam počne koristiti u svojoj borbi. Hrvatska je, po njegovim riječima, u ovom slučaju bila kolateralna žrtva činjenice da se u njezinom susjedstvu, u vrijeme rata u BiH, nalazilo uporište islamističkih boraca.
Hrvatska je propustila priliku da snaznije kontrolira BIH , sad imamo leglo islamiszma i terorizma , krcatu migrantima , na korak od nasih turistickih mjesta , a vidimo koliko nam turizam znaci