S Lanom Petö Kujundžić, sutkinjom za mladež zagrebačkog
Županijskog suda, koja sad radi na Vrhovnom sudu u vijeću za mladež,
razgovarali smo u povodu javnih rasprava nakon slučaja Luke Ritza o
tome treba li maloljetne nasilnike strože kažnjavati, percepciji
javnosti da su mladi sve brutalniji te o zločinu u Njemačkoj...
• Je li naše zakonodavstvo
pripremljeno za drastične slučajeve poput zločina njemačkog tinejdžera
jer se u nas maloljetniku ne može izreći više od 10 godina zatvora?
– Na sreću, mi nismo imali ovakve zločine maloljetnika. Za višestruko
ubojstvo zakonodavstvo nam nije pripremljeno u smislu da se
maloljetniku može izreći dugotrajni zatvor, ali unatoč tome, nisam za
strože kažnjavanje maloljetnika. Za 17-godišnjaka je 10 godina zatvora
vječnost. Ako se u tih deset godina ništa nije promijenilo u njegovu
ponašanju i razmišljanju, pitam vas što bi se postiglo time da ga se
drži u zatvoru 20 godina.
Dvije su opcije: da se nekome izrekne dugotrajni zatvor, što ne bi
smanjilo kriminal, ili da penalni sustav učini sve i prevencijom uoči
rizičnu djecu još u vrtiću. S njima stručnjaci trebaju raditi u malim
grupama i učiti ih nenasilnom ponašanju. No, nemoguće je spriječiti
svaki zločin i prepoznati svakog potencijalnog ubojicu jer će uvijek u
društvu proći netko nezamijećen, koga nećemo prepoznati da je to u
stanju napraviti.
Slučaj Ritz
• Obitelj Luke Ritza i prijatelji
apelirali su na izmjene zakona ogorčeni jer se osumnjičenima ne može
izreći kazna stroža od pet godina zatvora?
– Nisam za strože kažnjavanje maloljetnika. U prvom je planu Zakona o
sudovima za mladež pružiti pomoć i zaštitu maloljetniku, a tek iznimno
kažnjavati. Po Konvenciji o pravima djece, sve osobe do 18 godina su
djeca.
• Kakve se sankcije izriču
maloljetnicima u europskim zemljama, imamo li mi najblaži pristup?
– Europske zemlje imaju posebne postupke i mjere prema maloljetnicima.
Engleska i Njemačka imaju razvijene sustave pomoći kroz savjetovališta,
rad u malim grupama, učenje nenasilnog ponašanja, učenje o spolnim
potrebama i o ponašanju prema drugome kroz sustav socijalne zaštite i
probacije, koji djeluje kod izvanzavodskih mjera i nakon puštanja iz
ustanova.
Švedska nema pritvor za maloljetnike, već ih izdvaja u Centar za
maloljetnike gdje im je ograničeno kretanje i gdje nad njima odmah
počinje stručni tretman. Institucije za djecu su male grupe, a ne kao u
nas Odgojni zavod Turopolje sa 100 i više maloljetnika na jednom
mjestu. Maloljetnički zatvor u Požegi je neadekvatan prema smještajnim
kapacitetima, broju stručnjaka i grupiranju najtežih delinkvenata na
jednom mjestu.
• Javnost je ostala zatečena kada su
malodobni osumnjičnici u slučaju Ritz pušteni na slobodu nakon što im
je istekao pritvor od tri mjeseca? Je li ih trebalo pustiti na ulicu do
izricanja presude!?
– Nisam za to da se maloljetnike uopće drži u pritvoru, gdje su često
smješteni s punoljetnicima i s njima se ne radi stručno. Maloljetnici
bi nakon počinjenja djela trebali biti ne na ulici, nego u Centru za
maloljetnike tako da nad njima odmah počne stručni tretman sve dok im
se ne izrekne presuda, a za to vrijeme Centar za socijalnu skrb bi
trebao raditi s njihovim roditeljima.
• Postoje li istraživanja o tome što
se postiglo težim, odnosno blažim kažnjavanje mladih?
– Američka istraživanja potvrđuju engleska, koja pokazuju da duga
zatvorska kazna ne jamči da ta osoba neće počiniti kazneno djelo, već
suprotno, nataložit će se bijes i frustracija zbog koje će opet
počiniti kazneno djelo izlaskom iz zatvora. Suci iz Nizozemske drže da
svaka kazna zatvora iznad pet godina od mladog čovjeka sigurno napravi
budućeg kriminalca.
Krivnja sustava
• U slučaju Ritz imamo maloljetnike
koje zakon posebno štiti, a s druge strane, roditelje žrtve kojima je i
maksimalna kazna nerazmjerno mala gubitku djeteta. Kako uravnotežiti
pravdu za te obje strane?
– To je iznimno delikatna situacija. Psihijatri kažu da nema boli veće
od boli zbog gubitka djeteta. Zato je jako važno, osim što se pridaje
važnost maloljetnim počiniteljima, pažnju usmjeriti i na žrtve djecu
ili njihove roditelje. Žrtve, koje su najprije tužne, pa ljutite i
ogorčene na cijelo društvo, što je razumljivo, trebaju imati svoj
status u tijeku cijelog postupka.
Treba im pažnju posvetiti i Kazneni sud, i Građanski sud, i Centar za
socijalnu skrb, koji će im pružiti svu potrebnu pomoć. U konkretnom
slučaju sve te institucije trebale su odraditi svoj dio posla.
• Praksa često pokaže da su maloljetni
okrivljenici bili pod formalnim nadzorom centara za socijalnu skrb i
drugih stručnjaka, ali neadekvatnim da bi ih se kasnije odvratilo od
kriminala?
– Ako socijalni radnik ima prevelik broj štićenika, uz druge poslove,
ako nema dovoljno mjesta u domovima, a pritvori takvi da djecu
stavljaju u ćeliju s odraslim osumnjičenicima, tada je sustav kriv za
neadekvatnu brigu o djeci. Unatrag 20 godina nemamo nove sustave za
brigu o djeci, nove domove, institucije, savjetovališta, a niti
osmišljenu brigu. I ministarstva su se razdijelila pa se dva
ministarstva brinu o djeci, ali se ne zna koje u kojem dijelu.
Na žalost, političari imaju tek ideju da se počinitelji strože kazne i
time podilaze javnosti raspirujući osvetu i želju za drakonskim
kaznama, umjesto da porade na pristupu pomoći djeci i ulože sredstva i
trud za buduće generacije.
RAZGOVOR Vodeća sutkinja za mladež
