Lasinja. Mjesto uz Kupu. Na granici Zagrebačke i Karlovačke županije. Vožnja od Zagreba do tog mjesta lokalnim putovima traje 40-ak minuta. Zračna udaljenost iznosi samo 20 kilometara. Lasinju su četnici okupirali 7. listopada 1991. i tad su došli najbliže Zagrebu. Lasinja danas. Slikovito mjestašce u idiličnom kraju Pokuplja. Ništa ne odaje da su prije 28 odnosno 32 godine to mirno i lijepo uređeno selo četnici minirali te zatim potpuno spalili i srušili. Ruševine kuća bile su zarasle u korov. Tu četiri godine nije bilo nikakvog života. Zamišljam kako je sve to tada izgledalo apokaliptično. Pomažu mi u tome arhivske fotografije i članci iz Večernjeg lista. Ali i moji sugovornici – predsjednik Udruge branitelja dragovoljaca jedinice pričuvnog sastava policije Condori Predrag Barač i mladi načelnik općine Lasinja Marijo Perčić.
Dok sjedimo u zgradi općine i razgovaramo, dok obilazimo spomen-područje i spomen-sobu poginulih branitelja, prisjećam se spaljenih Konavala na drugom kraju Hrvatske, gdje sam živio prije rata i doživio okupaciju. I to mi pomaže da zamislim kako je izgledalo lasinjsko zgarište. Ono što JNA i četnici nisu pokrali, spalili su. Sjećam se prozora crnih od vatre, spaljene šume...
Hvata me jeza. Ali sam i impresioniran, Lasinja sad lijepo izgleda. Kao i moje Konavle. Kao da nikad nije bilo rata. To je čudo života. Kad se iz pepela sve ponovno sagradi, možda i još ljepše nego što je bilo. Nigdje tragova rana, pokrpane su čak i na mjestu srušene crkve na čijim je temeljima sad spomen-područje za sve civilne žrtve i poginule branitelje iz tog malog mjesta. Sva njihova imena uklesana su na ploče. U spomen-sobi je uz ime svakog poginulog branitelja i fotografija. Naravno, tu su i tragovi na duši za poginulima i nikad prežaljenima. I oni se vide, a pogotovo osjećaju.
Barač nam objašnjava da je u Jugoslaviji Lasinja bila u sastavu općine Vrginmost, danas Gvozd, u kojoj je pretežno živjelo srpsko stanovništvo. Sela s hrvatskim stanovništvom u toj općini uz Lasinju bila su i Desni Štefanki, Desno Sredičko, Crna Draga i Novo Selo. Tih pet mjesnih zajednica bilo je okruženo s jedne strane Kupom, a s ostalih strana selima s većinskim srpskim stanovništvom.
Kad je počela srpska agresija, pet spomenutih mjesnih zajednica s hrvatskim stanovništvom pripadalo je, dakle, pod općinu Vrginmost, a time i pod tamošnji ured i mobilizacijski plan.
– Oni su svoje mobilizirali, a nama nisu dali ništa. Stoga smo otišli u Karlovac da nas mobiliziraju i da nam daju naoružanje. Imali smo kratko naoružanje, pištolje, a od lovaca smo posuđivali lovačke puške da bismo navečer mogli ići na stražu. Ali, nitko tad nije htio prekršiti teritorijalnu nadležnost, tako da nas ni Ured za obranu Karlovac kao ni Ured za obranu Jastrebarsko nisu htjeli prihvatiti po tom pitanju. Onda smo našli načina da se registriramo kao pričuvni sastav MUP-a i tako smo se počeli naoružavati. Nije to bilo bogzna kakvo naoružanje, ali opet, cijevi su bile poluautomatske, bilo je i karabina, nešto automatskog oružja, jedna-dvije strojnice – prisjeća se početka rata Barač. Dodaje da je 1. srpnja 1991. prvo u pričuvni sastav MUP-a ušlo 46 članova iz Desnih Štefanka, nakon toga iz Desnog Sredičkog, Lasinje, Crne Drage i Novog Sela. Kaže da je ukupno bilo u to vrijeme evidentirano 156 pričuvnih policajaca, koji su bili izravno pod MUP-om iz tih pet hrvatskih mjesta u tadašnjoj općini Vrginmost.
– Dobili smo i ručne bacače, Desno Sredičko dobilo je i minobacač bez nišanskih sprava te svijetleće rakete. Ispalili bismo na srbočetnike svijetleću raketu, a oni bi nam uzvratili plotunima – govori Barač.
VEZANI ČLANCI:
Karlovačka 110. brigada došla im je na ispomoć 26. srpnja 1991. i tada je, govori Barač, dogovorena interna mobilizacija kompletnog civilnog stanovništva.
– To tada nije bilo zakonito. Ali, nažalost, naša obrana nije bila objedinjena. Štefanki su se branili za sebe, Sredičko za sebe, Lasinja za sebe, kao i Crna Draga i Novo Selo… Nije se formirala jedna linija fronte. Garda je bila tu i došla u ispomoć ili kasnije držala položaje – kaže Barač. Napad četnika na pet hrvatskih mjesnih zajednica počeo je 3. kolovoza 1991. pješačkom i minobacačkom vatrom po Desnim Štefankima, a nakon tri dana slijedio je napad i na Lasinju.
Sjećam se. Napad JNA na dubrovačko područje počeo je 1. listopada 1991. Krenuo sam u šest ujutro na autobus iz Cavtata u Dubrovnik gdje sam išao u srednju školu. I onda su nas počeli nadlijetati zrakoplovi JNA. Sjećam se da je mama za mnom vikala da se vratim. Vratio sam se i završio sa susjedima u podrumu dok su nas agresori gađali s mora, s kopna i iz zraka.
Barač govori da je Lasinja 7. listopada pala.
– Tad sam još s dvojicom branitelja bio u nekoj od kuća. Po nama je tukla jaka artiljerijska vatra. Nikoga drugog nije bilo i pitali smo se idemo li dalje ili se vraćamo. I vratili smo se – govori Barač.
Sjećam se. Iz podruma smo čuli zvuk gusjenica na cesti. Okupatori su ušli u Cavat 15. listopada. Strah.
Barač govori da je u Lasinji, kad je i posljednji branitelj otišao, ostalo nešto starijeg stanovništva koje nije htjelo napustiti svoje domove. Ističe da u tom malom mjestu ima čak 21 civilna žrtva Domovinskog rata.
Zamišljam. Kakvi su to "ljudi" koji ne samo da ubijaju druge, nego čak i stare i nemoćne.
Načelnik Perčić rođen je 1990., a na njegov prvi rođendan četnici su ušli u Lasinju. Kaže da je od svega ostala očuvana škola koja je tek bila gotova i trebala je te godine primiti prve učenike. Očuvana je bila i zgrada DVD-a gdje su, kaže, četnici imali radionice, a nedirnuta je još samo bila i zgrada ambulante, koju su u početku koristili agresori, a od 1992. u nju se smjestio UNPROFOR.
Barač ističe da su četnici ušli i u Jamničku Kiselicu, s lijeve strane Kupe. Bili su ondje, veli, dan-dva, ali je uslijedio hrvatski protunapad pa su se povukli preko Kupe. Lasinjani su tako, od četnika i svoga sela razdvojeni samo rijekom, gledali kako im pljačkaju imovinu, ruše i pale kuće.
– Mi, ljudi s ovog područja, u Jamničkoj Kiselici držali smo položaje, bez obzira na to nalazili se u jedinici policije ili Hrvatske vojske odnosno Domobranske samostalne satnije koja je naknadno fomirana kad je došla zapovijed 1992. – napominje Barač.
I prije Oluje bilo je pokušaja, kaže, proboja na desnu obalu Kupe. Tako je u zimu 1991. 40 pripadnika pričuvnih policajaca u Štefankima prešlo Kupu čekajući da krenu dalje. No, bilo je kasno, objašnjava, i nije bilo ostalih snaga pa su dobili naredbu da se povuku. Treba spomenuti i pokušaj takozvanih plivača koji su prešli preko Kupe, ali bio je jak protunapad pa su se morali povući. Barač kaže da je tad jako puno ljudi stradalo. I tu leži odgovor tko je i zašto srušio most preko Kupe. Nisu to učinili hrvatski branitelji pri povlačenju, nego su četnici nakon dva spomenuta pokušaja očekivali još jedan proboj pa su srušili most.
U Oluji, tumači Barač, hrvatske jedinice imale su svaka svoj pravac kretanja.
– Naša Domobranska jedinica imala je pravac kretanja prema Glini, a jedinica ispostave policije se razdvojila. Jedan dio išao je prema Lasinji, a drugi pravcem Karlovac – Vojnić – Vrginmost.
Šezdeset pripadnika policijske ispostave Lasinja u koordiniranom djelovanju s 1. domobranskom satnijom Lasinja ušlo je 9. kolovoza 1995. u Lasinju. U prostorima osnovne škole odmah su formirali policijsku ispostavu Lasinja, koja prema ustroju teritorijalno pripada policijskoj postaji Vrginmost.
– Kad smo ušli u selo bilo nam je teško prepoznati vlastite kuće. Sve je bilo porušeno, zaraslo u šikaru, grmlje i travu, spaljeno. Palili su kuće zajedno s namještajem, raznosili ih plinskim bocama, dinamitom… – prisjeća se Barač.
Lasinja je ukupno u Domovinskom ratu dala 21 život branitelja. Odnosno 22. Barač, naime, objašnjava da su naknadno saznali za dečka s njihova područja koji je bio policajac i kad je završio srednju školu, otišao je u drugu policijsku postaju i na ratni zadatak u Petrinju. Ondje je zarobljen i ubijen. I njegovo ime i prezime ugravirali su na spomen-ploču.
Načelnik Perčić govori kako je poslije Oluje počela gradnja nove crkve prekoputa stare koju su četnici srušili.
– Novu crkvu je tadašnji župnik Stjepan Bradica sagradio više-manje od inozemnih donacija vjerskih udruga – govori Perčić. Općina Lasinja, prema posljednjem popisu stanovništva, ima 1322 stanovnika, a prije rata je na području današnje općine živjelo nešto više od 1900 ljudi. Barač napominje da se neki nisu ni vratili ili su u međuvremenu umrli te ističe da su ljudi u ratu stradali i psihički i fizički. Mještani Lasinje su tijekom rata većinom bili u prognaničkom naselju u Pisarovini, u doniranim montažnim kućicama.
Nakon Oluje, govori načelnik, obnova je 1997. bila već u dobrom zamahu. Napominje pritom da su kuće većinom bile potpuno uništene i moralo ih se ponovo graditi.
A da perspektive i života u Lasinji ima može se vidjeti po lijepo uređenim kućama i dvorištima, miru i tišini koju odaju tako idilična mjesta. A i natalitet u toj općini raste pa je tako u planu proširenje vrtića koji sad ima kapacitet za 20 djece, a nakon nadogradnje moći će ih primiti 40. Uz pomoć fondova EU napravili su i polivalentno školsko igralište, a sad idu i u gradnju školske sportske dvorane.
Pozdravljamo se sa svojim ljubaznim domaćinima i vozimo natrag prema Zagrebu. Kroz glavu mi dok gledam u prelijepu Kupu prolaze godišta rođenja poginulih branitelja navedena na spomen-ploči na temeljima srušene crkve. Sve su to bili mladići – 1972., 1971., 1970., 1969. godište... Zamišljam... Da su preživjeli rat ili da ga uopće nije bilo, sad bi možda pecali na obali Kupe i uživali u toj idili. Pitam se što bi bilo sa mnom da nije bilo njih. Bih li ja mogao sad uživati u toj ljepoti.
VIDEO: Bizaran prizor iz Slovenije: Spremnik plina pluta na vodi i pušta plin
Točno tako, uvik te ustaše a hrvata nigdje? Braniš svoje= ujo, žalisno nakon toliko godina