Od samog početka priprema za snimanje filma "Caffe Auschwitz" o
današnjoj Europi željeli smo stupiti u kontakt i privoljeti na suradnju
legendarnog Lecha Walesu. Naime, govoriti o današnjoj Europi, a da se
nešto ne kaže i o onoj iz bliske budućnosti koja je na tragičan
način različitim zidovima bila podijeljena između radikalnog komunizma
i zapadne demokracije kojoj je težio cijeli tadašnji Istok bilo
bi nemoguće.
Osoba koja je prva javno pokrenula i fizičko rušenje tog neprirodnog
zida bio je upravo Lech Walesa. Njegov skok na improviziranu binu u
brodogradilištu "Lenjin" u Gdanjsku 31. kolovoza 1981. i govor o pravu
na slobodu i proglašenje pobjede štrajkaša bio je najveći štrajk u
povijesti komunističkog sustava, ali i početak rušenja komunizma. To je
uvod u sve što se poslije dogodilo u Europi.
Njegova hrabrost i poštenje, njegovo vodstvo sindikata "Solidarnost" i
cijela njegova sudbina: od obična radnika, preko vođe svoga
naroda proganjanog i zatvaranog, dobitnika Nobelove nagrade za
mir (1983.) koju nije osobno mogao primiti jer mu vlasti nisu
željele dati putovnicu, pa su umjesto njega nagradu primili njegova
žena i sin, do pozicije predsjednika Poljske osigurali su ovoj
povijesnoj osobi mjesto među najznačajnijim velikanima u političkoj
povijesti kao što su bili Martin Luther King ili Mahatma Gandhi.
Moji izraelsko-američki producenti dugo su pregovarali s Walesom o
našoj želji. Nakon što su mu u detalje ispričali o čemu će biti riječ u
filmu, tko sve nastupa i igra, pristao je. Dobili smo termin za
snimanje, međutim, neposredno prije dolaska ekipe u Gdanjsk, Lech
Walesa doznao je da mora na hitnu operaciju srca! Gotovo smo odustali,
međutim, njegov tajnik, na našu sreću, javio nam je da ipak možemo doći
jer Lech Walesa želi sudjelovati u ovom filmskom projektu. Naravno da
je razgovor počeo o njegovu zdravlju.
Poljsko "hrabro srce"
- Točno je, imam problema sa srcem. Liječnici su mi rekli da moram na
transplantaciju u Houston, da je tamo najsigurnije, ali to je bilo
prije tjedan dana. Prekjučer su rekli da ipak nije tako hitno! Imam
jako srce, neće biti problema optimističan je bio Walesa.
O Walesinu predsjedanju Poljskom postoje različita mišljenja: od onih
da je bio odličan predsjednik, do sasvim suprotnih. Međutim, svi se
slažu da Walesa spada u rijetke političare koji ni sebi, ni svojim
bližnjima, a ni prijateljima nije pomogao da se materijalno okoriste
njegovom pozicijom i statusom (na pamet mi pade Hrvatska, ne znam
zašto?!). Zato mnoge nije začudila vijest da bivši poljski predsjednik
ima problema s plaćanjem operacije koja stoji više od sto tisuća dolara.
- Točno je i da nemam toliko novca za operaciju, ali mislim da neće
biti problema. Javili su mi se neki moji Poljaci iz Amerike, žele
pomoći...
I moji producenti ponudili su mu pomoć.
- Iskreno vam hvala, ali mislim da neće biti potrebno. Uostalom, možda
ja uopće ne odem na operaciju. Liječnici se znaju i prevariti!
Govori nam kako mu se sviđa ideja filma i da je zbog nje pristao
sudjelovati. Drago mu je da je u filmu i Pascal Bruckner, kojega
osobito cijeni. Europa je i njegov centar zanimanja, ali iznad svega
voli svoju domovinu.
- Kada smo započinjali štrajk u brodogradilištu, jedino o čemu smo
mislili bila je sloboda za naš narod i zemlju. Da imamo pravo sami
odlučivati o svojoj sudbini. Sovjetski komunizam bio je tortura.
Osjećali smo da takvo neprirodno stanje ne može vječno trajati i zato
smo željeli pokrenuti promjene. Sanjali smo ujedinjenu demokratsku
Europu, jednaku za sve: za male i velike narode i države.
Upravo je ovo nastavak priče. Naime, na velikom zidu prekrasnog ureda u
središtu Gdanjska gdje je Walesin radni prostor nalazi se zastavica na
kojoj je napisan tekst poljske himne koja počinje: "Još nam Poljska
nije propala!" Sjetih se Kundere, kojega mu prepričah: "Poljaka je
koliko i Španjolaca.
No Španjolska je stara sila čije postojanje nikada nije dovedeno u
pitanje, dok je povijest pokazala Poljacima što znači ne postojati.
Lišeni vlastite države, više od stoljeća živjeli su u hodniku smrti.
Još nam Poljska nije propala, patetični je prvi stih njihove državne
himne, a prije pedesetak godina Witold Gombrowicz napisao je u pismu
Czeslawu Miloszu rečenicu koja nije mogla pasti na pamet ni jednom
Španjolcu: "Ako za stotinu godina još bude našega jezika!"
Walesa sluša, pogledava na zid gdje visi zastavica.
Bez malih naroda nema Europe, bez malih zemalja nema Europe. Oni
su ljepota te europske raznolikosti. Ako Poljaci, Česi, Hrvati ne budu
u svakome smislu ravnopravni Nijemcima , Francuzima, to će biti krah.
Ne trebamo Europu u kojoj neće biti pravde. Nadam se da će velike
države koje zapravo vode Europu ovo shvatiti i da se neće ponavljati
stare pogreške. Bilo bi lijepo da bude ovako, ali ako i ne bude tako,
država, ma koliko mala ili velika bila, može opstati samostalno. Teži
je put, ali je moguće.
Treba vidjeti Auschwitz
Jedna od bolnih tema današnje Europe je i antisemitizam. Posebno je
velika povika na Poljsku.
- Svijet je nerijetko nepravedan prema Poljskoj i antisemitizmu u njoj.
On, nažalost, postoji, ali on nije veći nego u drugim zemljama. O tome
koliko je zlo antisemitizam nije potrebno posebno govoriti, o tome se
mnogo zna, ali unatoč tome znanju, unatoč iskustvu holokausta, i danas
postoje luđaci koji mrze Židove.
Mislim da mlade generacije treba još više educirati, voditi ih u
Auschwitz, ne samo Poljake nego ljude iz cijele Europe, da vide što se
tamo događalo. Volio bih da tamo nitko ne mora ići, ali s obzirom na
situaciju, moralo bi se ići još više. Ne treba biti opterećen
poviješću, ali ponekad nam ona mora pomoći da shvatimo činjenice koje
bi bilo tragično ponavljati kaže Walesa.
Povratak na teme Europe danas, na njegov odnos prema onome o čemu je
sanjao dok je vodio štrajkove, dok je bio u pritvoru, u zatvoru, bez
posla, pod torturom komunističkog režima.
- Europa danas još nije ostvarila moje snove i snove moje generacije u
Poljskoj kada smo rušili komunizam uime ostvarenja sasvim nove Europe.
Možda je snove teško i ostvariti, ali oni o kojima smo razgovarali, oni
nisu sasvim ostvareni. Ostvarena je mogućnost da se slobodno može
kretati, da nema policijskih praćenja, straha za svaku izgovorenu
riječ, ali prave jednakosti još nema. Svi moramo imati jednake uvjete
ili približno iste mogućnosti na tom našem kontinentu, inače će sve
otići dođavola. Ako me pitate jesam li danas sretan s obzirom na ono
što je bilo, moj je odgovor potvrdan.
Ali u meni je i mala sjena sumnje što će biti sutra, što čeka nove
generacije. Mi smo imali veliki motiv i veliku temu rušenja komunizma.
Danas to više nije aktualno. I kad me pitate pretvara li se Europa u
neki "Caffe Auschwitz", ne mogu reći da se pretvara, ali imam mnogo
sumnji prema onome što vidim i o čemu se priča. Treba više poštenja,
iskrenosti, solidarnosti jednih prema drugima, bogatih i velikih prema
malima, jer neki problem u maloj sredini vrlo lako može zapaliti mnogo
veći prostor kaže Lech Walesa.
Razgovor je bio dugačak, ovo su samo detalji; svi smo bili zadovoljni
jer smo dobili više nego smo očekivali. Na kraju svega, uz čaj koji je
bio prekidan telefonskim pozivima Walesinih prijatelja koji su nudili
pomoć oko operacije srca, ovaj legendarni junak, poljsko "hrabro srce",
ničim nije odavao da je zabrinut za svoje zdravlje.
Walesa nam je prije odlaska darovao neke knjige i fotografije s
posvetom, raspitivao se za Hrvatsku i za Izrael. Rekao je nam je da će
najvjerojatnije prihvatiti ponudu novog poljskog premijera Tuska
(kojemu je Walesa pomagao u kampanji) da mu bude vanjskopolitički
savjetnik. Inzistirao je da bude na prvoj projekciji filma te je
naglasio da mu se samo javimo budemo li još što trebali. Uostalom,
popili smo čaj, a to je za njega znak da je sklopljeno novo
prijateljstvo.
Naša deseteročlana ekipa, koju čine ljudi iz Hrvatske, Izraela, Amerike
i Poljske, izišla je iz ureda na ulicu kojom su kao dječaci hodali
Fahrenheit, Hevelius, Schopenhauer, Grass, na ulicu grada koji je
nastao 997. kao vrlo poznato mjesto na jednoj od najstarijih trgovačkih
ruta, grada o kojemu su pisali još i rimski kroničari, a koji prvi put
spominje praški biskup sv. Adalbert (997.), grada koji je bio pod
vlašću Poljaka, Prusa, Njemačkog Reicha, ali i slobodan samostalan
grad.
Čak 90 posto grada srušila je Crvena armija 1945., 80-ih godina
prošloga stoljeća bio je grad koji je upalio fitilj protiv komunizma.
Ali danas u Gdanjsku između prekrasnih crkava sv. Marije, sv. Ivana,
sv. Katarine, sv. Petra i Pavla vlada poseban mir, a oštar vjetar
podsjeća nas da nismo ni u Splitu, ni u Tel Avivu, već na Sjevernom
moru.
