Nedavno sam članovima Hrvatskoga diplomatskog kluba (HDK) i njihovim prijateljima održao predavanje “Naših prvih 100 dana u Europskoj uniji”. Kako je slučaj htio da te večeri među članovima HDK bude i najstariji profesor međunarodnog prava i vjerojatno jedan od nekolicine najstarijih akademika u svijetu prof. dr. Vladimir Ibler – 25. lipnja ove godine navršio je 100 godina – predavanje sam posvetio upravo njemu i europskoj povijesti njegova doba. Akademik Ibler savršena je metafora složenih, zapetljanih, zanosnih, ali i frustrirajućih i tragičnih – stoljetnih i tisućljetnih – odnosa Hrvata i Europe: srednje, balkanske sredozemne, zapadne i istočne. Da je politička kasta imala mašte i političkog razuma, sigurno bi akademika Iblera, rođenog tri dana prije sarajevskog atentata i simboličnog početka Velikog rata, a šest dana nakon njegova 100. rođendana, 1. srpnja 2013. iskoristila kao savršenu “maskotu” za povratak Hrvata u Europu. Jer naprosto ne postoji u cijeloj EU osoba koja bolje utjelovljuje Hrvata koji je premostio XX. i XXI. stoljeće: nizak je rastom (takva je i Lijepa naša u EU), uspravan, ustrajan, postojan, domoljuban, čvrst i nepokolebljiv u svom znanju i uvjerenjima, otvoren za svaku raspravu, a znanstveno i umno živ i kreativan i nakon navršenih 100 godina.
Vidovdanski zakon na Vidovdan!
Fascinantna je povezanost “Iblerova stoljeća” i europske povijesti. Iako je rođen u Zagrebu u kojem je proveo najveći dio svog života, akademik je Ibler: prvo – preživio, pet država: Austro-Ugarska, Kraljevina SHS, Kraljevina Jugoslavija, NDH, Titova Jugoslavija; a sada živi u šestoj i sedmoj: Republici Hrvatskoj i Europskoj uniji. Drugo: preživio je tri ili čak sedam ratova: dva balkanska, dva svjetska i tri ili četiri velikosrbijanska: 1991.-1999. (slovenski, hrvatski, bosanskohercegovački, kosovski). Treće: živio je i nadživio tri totalitarna poretka: diktatura kralja Aleksandra, NDH i Titov jednopartijski režim. Četvrto: doživio je slom triju velikih ideologija: kolonijalizam, nacizma/fašizam i komunizam. Peto: preživio je stoljeće svjetskih i nebrojenih drugih ratova, pogroma i genocida: u XX. stoljeću svakog je dana ubijeno otprilike 3000 civila. Šesto: doživio je – nakon 99 godina i tri dana – još jedan “povratak Hrvata u Europu”.
Kratko sam se osvrnuo i na 1913. u kojoj je Ibler rođen. Po inerciji, razdoblja i godine koje prethode krvavim ratovima, a takav je bio Veliki rat, promatramo kroz prizmu ratnih razaranja, strahota, zločina i patnji. Kako sam za proslave hrvatskog ulaska u EU bio u Washingtonu, među nizom knjiga koje sam kupio i pročitao bila je i knjiga mladoga australskog povjesnika suvremene povijesti školovanog na Oxfordu Charlesa Emmersona: “1913.: U potrazi za svijetom prije Velikog rata”. Ključna je teza te izvrsno napisane knjige kako je 1913. bila sasvim dobra godina: industrijska revolucija je cvjetala, stope rasta BDP-a bile su visoke i stabilne, prvi val globalizacije i liberalni granični i vizni režimi omogućavali su masovna putovanja brodovima, vlakovima i cepelinima, a europske okrunjene glave koje će godinu poslije voditi krvavi rat – ruski car Nikola II., kralj Ujedinjenoga Kraljevstva George V. i njemački car Wilhelm II. – bezbrižno su se veselili na velebnom berlinskom vjenčanju kajzerove jedinice, kneginje Victorije Louise. To je vjenčanje bilo mjesec dana prije rođenja akademika Iblera. Da je malošto 1913. upućivalo na ratni kaos 2014., Emmerson ilustrira brojnim empirijski istinitim pričama pa i citatom sadržaja razglednice jednog Kanađanina na kojoj je napisano: “Zasad, hvala Bogu, sadašnje je doba najveće i najbolje od onog što je svijet do sada vidio.”
Ipak, jedan je neočekivani, strašni događaj – sarajevski atentat terorista Gavrila Principa kojega su sve Jugoslavije slavile kao junaka – promijenio tijek povijesti. Može li se nešto slično dogoditi stotinu godina poslije: 2014.? Iako su “balkanski” ratovi s kraja XX. stoljeća iza nas, Sredozemlje i Bliski istok more danas teški, apokaliptički ratovi, a ekonomska situacija na Sredozemlju i u većem dijelu EU i Europe iznimno je teška. Ta situacija u bitnome određuje i naš “boravak” u Europskoj uniji. Naime, zlatno EU razdoblje ostalo je u posljednjem desetljeću XX. i na samom početku XXI. stoljeća: optimizam europskog sna, brz i postojan gospodarski rast, jeftin kreditni novac, obilni fondovi EU – kohezijski i strukturni. Hrvatska je predugo čekala na ulazak u EU, odnos EU birokrata i političara prema nama je bio maćehinski: stalne ucjene, prijetnje, lažna obećanja. U taj kontekst treba smjestiti i naših prvih stotinu dana u EU. Tih je stotinu dana vlast, nažalost, zlorabila za nadmudrivanje i nadjačavanje s jačim i mudrijima, čime je dovela u pitanje tezu o Hrvatima kao “starom europskom narodu” kojem je “mjesto u Europi, a ne na Balkanu”. Već i sama činjenica koju, što je najtragičnije, vladajući nisu imali na umu, da je Kukuriku vlast takozvani lex Perković izmijenila na Vidovdan (28. lipnja 2013.) koji Europa i svijet pamte po zlu, svjedoči o nezrelosti, neznanju i neodgovornosti današnjih hrvatskih vlastodržaca, ne vladara i državnika.
Na Vidovdan 1389. stvoren je Vidovdanski mit; na Vidovdan 1914. terorist Gavrilo Princip ubio je austrougarskog prijestolonasljednika nadvojvodu Franju Ferdinanda i njegovu suprugu Sofiju; na Vidovdan 1921. usvojen je zlokobni velikosrpski Vidovdanski ustav; masovni zločinac Puniša Račić je u slavu Vidovdana 20. lipnja 1928. u beogradskoj skupštini ubio Pavla Radića i Đuru Basaričeka te smrtno ranio Stjepana Radića; na Vidovdan 1989. Slobodan Milošević je na Gazimestanu najavio ratni pohod za “spas” Jugoslavije; u slavu Vidovdana JNA je 26. lipnja 1991. napala Sloveniju u nakani da isprovocira u to doba razoružanu Hrvatsku kako bi nas napala na sam Vidovdan... Nitko pametan, dakle, ne bi baš na Vidovdan usvojio Vidovdanski zakon! Tragikomično je što nas je upravo taj Vidovdanski zakon – osmišljen kao prevarantski plan za zaštitu komunističkih ubojica i njihovih gospodara zavadio s Angelom Merkel i Njemačkom, Viviane Reding i Europskom komisijom. Još je tragičnije što nas je taj Vidovdanski zakon pred europskom javnošću prikazao kao Balkance koji ne poštuju ugovore i kojima se ne može vjerovati na riječ: zakonsku, nekmoli usmenu.
Treba priznati da ne znamo put
Prvih 100 hrvatskih dana u EU donijelo nam je i niz otrežnjenja glede dobitaka i gubitaka koje nam članstvo donosi. U ovoj godini u proračun EU uplatit ćemo 211 milijuna eura, a u 2014. oko 600 milijuna. Dakle, u pet godina oko tri milijarde eura! Radi usporedbe: to je maksimalni iznos koji sadašnja vlast planira dobiti od davanja više od 1000 kilometara sagrađenih (!) autocesta na 35-godišnju koncesiju. Javni je dug nedavno dosegao 200 milijardi kuna, oko 27 milijardi eura. Od 2008. do 2013. povećan je 100%, pa ćemo samo za kamate u ovoj godini morati platiti oko 10 milijardi kuna, 1,3 milijarde eura ili 3% bruto domaćeg proizvoda. Bio bi to silan novac da zemlja postiže rast BDP-a od 5 ili 6%, a zastrašujuće velik u situaciji kad godinama ostvarujemo ekonomski nazadak ili, ako Bog da, jedva mjerljivi rast.
Kao školovani ekonomist moram kazati da zaduživanje, odnosno uzimanje kredita, nije, kao što tvrdi ministar Slavko Linić, zločin. Štoviše, uzimanje kredita u načelu može biti ne samo nužno nego i ekonomski i razvojno nužno i opravdano. Na tu je činjenicu vrlo davno ukazao poznati američki politički ekonomist Lester Carl Thurow: “Da se novac koji smo posudili u inozemstvu uložio u tvornice i robote, ne bismo imali razloga za brigu, jer bi dug sam sebe vraćao. No taj je dug sad ozbiljan problem jer u cijelosti odlazi na potrošnju.”
Dakle, ministra Linića ipak treba načelno ispraviti: nije zaduživanje u zemlji i inozemstvu zločin po sebi, nego je zločin ekonomski neodgovorno, koruptivno, hohštaplersko i samouništavajuće zaduživanje kojem je temeljna svrha uvijek bila: osvajanje ili ostanak na vlasti. Pitanja koja traže odgovore su ova: Tko se je, kada, kako, gdje, pod kojim uvjetima i zašto zaduživao u ime hrvatske države i naroda? Tražio bih i odgovore na pitanje: Gdje je i kako potrošeno ili uloženo 27 milijardi javnoga duga i 45 milijardi vanjskoga duga?
Istodobno sa zaduživanjem u bescjenje je prodano manje-više sve što je vrijedilo i imalo monopolski ili oligopolski tržišni položaj: banke, vrijedna hotelska industrija, Pliva, Ina, HT... Velike štete i male koristi koje su hrvatskom narodu donijele vlade Ivice Račana i Ive Sanadera (ali i guverneri Marko Škreb i Željko Rohatinski!) danas se mogu lako pretvoriti u brojke, a štete koje nam je donijela ljudska lijenost, neodgovornost i odsustvo svijesti o državništvu i državničkoj odgovornosti Stipe Mesića tek će se izračunati u godinama pred nama.
A sve ono što nisu prodale ranije vlade, planiraju – do Vidovdana 2014. godine – prodati sadašnji vlastodršci! Na bubanj ide sve i sva: više od 1000 km sagrađenih autocesta bit će od 30 do 50 godina “monetizirano”; prodaju se Croatia osiguranje i Poštanska banka; zračne i morske luke; hotelska poduzeća... Novi val stečajeva i predstečajnih nagodbi pokrenut po omiljenoj paroli Slavka Linića “Uvođenje reda” ohrabrio je lovce u mutnom koji, kako mi je nedavno rekao formalni, ali ne i stvarni, gospodar Velike dražbe Mladen Pejnović “pokušavaju partizanske upade” kako bi se jeftino domogli ono malo vrijedne imovine što je preostalo. Sve u svemu, vlasnička struktura hrvatskog teško bolesnog gospodarstva bit će 2014. sasvim nalik na onu – 1914.
Postavlja se pitanje: Postoji li i gdje je izlaz iz takva depresivnog stanja? Možda bi odgovor na to pitanje trebao početi tajnim suglasjem i javnim priznanjem hrvatskih političara i znanstvenika koje bi izražavalo slavnu Sokratovu konstataciju: “Znam(o) da ništa ne znam(o)!” Za razliku od vođa političkih stranaka, Hrvatske udruge poduzetnika, pa i brojnih mojih kolega ekonomista, primjerice dr. Ljube Jurčića ili dr. Slavka Kulića, koji se u javnosti prave važnim i tvrde kako jedino oni znaju što nam je činiti, ja javno priznajem da to ne znam. To kažem mirne savjesti jer sam nekoliko mjeseci u Washingtonu istraživao uzroke Velike recesije koja se, poput kuge u Sokratovoj Ateni, iz Amerike 2008. doselila u EU. Sva istraživanja dovela su me do zaključka kojim je Sokrat do ludila dovodio svoje subesjednike: Ja doista ne znam tko bi, što, kada i kako mogao učiniti da se hrvatski građani izbave od puta u propast.
Današnja je Hrvatska, kao i Sokratova Atena, zemlja u kojoj vlada intelektualno bezvlašće i u kojoj mudrijaši – stranački prvaci, političari, stavotvoritelji (kolumnisti), neovisni eksperti, znanstvenici, poduzetnici i ulični mudraci – tvrde da znaju sve i sva i da bi bilo sve u redu da se njih sluša i da oni vladaju. Kad bi tu nepobitnu istinu da vrlo malo znaju priznali i drugi hrvatski ekonomisti i, posebice, političari, možda bi se otvorio prostor za zajedničkim traganjem za istinom i idejama za osmišljavanje strategija i javnih politika za rješavanje teških problema današnje “europske” Hrvatske.
