U svijetu u kojem se mladost cijeni više od iskustva, a ideal tinejdžerske ljepote postao je dominantni kriterij estetski privlačnoga, malo se tko odvaži snimiti film o starijim ljudima, i k tome još uspije napuniti kina.
Puno emocija
Jedan od takvih je film “Noćni brodovi” redatelja Igora Mirkovića, koji je domaću publiku podsjetio da starije osobe imaju još mnogo toga reći i pokazati. Vrsni glumci Ana Karić i Radko Polič u “Noćnim brodovima” odigrali su romansu za pamćenje – većina njihovih mlađih glumačkih kolega teško bi odglumila toliko strasti i emocija, koje su u publici izmamile i poneku suzu.
Sami autori filma znali su za nekoliko velikih ljubavi koje su se rodile u domovima za umirovljenike – njihove priče velikim su dijelom i inspirirale film u kojem dvoje zaljubljenih bježi iz doma na more, na svoju posljednju veliku avanturu.
Bezvremenski
Mirkovićeva gorko-slatka komedija prava je posveta bezvremenskoj ljubavi i podsjetnik da za pravu ljubav nikad nije prekasno. I mi smo pronašli neke od umirovljenika koji su se upoznali upravo u domu za osobe treće životne dobi, ondje se zbližili i zaljubili, pa i vjenčali. Time su na svoj način počeli novi životni film, u kojem broje sretne prizore, pa su im i dani u poznoj dobi vedriji i podnošljiviji uz srodnu dušu.
1. Prvi poljubac bio je kao onaj prvi u mladosti, vrijedilo ga je čekati
– Svoju Danicu prvi sam put ugledao na ulazu u varaždinski dom. Prišao sam joj, upoznali smo se i započeli razgovor. Razmijenili smo životne priče, malo se pojadali da nam bude lakše. Odvela me u sobu da mi pokaže kako je uređena. Sjeli smo za stol na kojem su bile dvije kruške. Podijelili smo ih. Od tog trenutka svakim smo se danom sve više družili, sastajali se, odlazili u šetnje, kartali, igrali domino... Počeo je naš zajednički život – prepričava Marko Pavičić (74) kako je upoznao svoju partnericu Danicu Leskovar (80) u varaždinskom Domu za starije i nemoćne.
Rođen u Jajcu u BiH, ratne 1994. doselio se u Varaždin, gdje mu je živio sin. U domu je od 2009., a od 2007. tamo je i i Danica, koja je dotad živjela u Gornjem Knegincu. Druže se od 2010.
– Sve radimo zajedno, odlazimo na ples jer je moj Marko odličan plesač. Zajedno i sadimo ruže na njegovom balkonu. Jako je pedantan, redovito ih zalijeva pa je lani osvojio i nagradu za najuređeniji balkon. Sve što ga zamolim napravi. Nije mu teško otići ni u trgovinu – otkriva Danica, koju je Marko privukao upravo iskrenim pristupom.
– Lijepa riječ zlata vrijedi i otvara svaka vrata. U ovom slučaju, otvorila je moje srce! – kaže Danica, a Marko objašnjava što je ljubav.
– Za mene je osjećaj ljubavi sad još intenzivniji i vredniji nego u mlađim danima. Dok si mlad, na mnoge stvari ne obraćaš pozornost, uzimaš zdravo za gotovo. Sada svaki trenutak proživljavaš svim osjetilima. Znaš cijeniti to što imaš jer si svjestan bez čega možeš ostati. Danica i ja brzo smo se sjedinili – kaže Marko. I faza udvaranja prošla je kao u mladosti, ali Marko je u pristupu sadašnjoj životnoj družici bio i oprezniji.
– Dugo sam je ispitivao o životu. Znate, ponekad je bolje biti strpljiv, saznati sve važne informacije da možeš biti siguran kako činiš ispravnu stvar. Bilo je treme kod prvog poljupca, kao i kod prvog poljupca u mladosti. Ali vrijedilo je čekati! Možda nisam ni zavrijedio to koliko me sreća poslužila – priča Marko držeći pod ruku Danicu. Ona nije imala djece, a nakon dolaska u dom ostala je i udovica. Marko ima dvije kćeri i tri sina. Njegovi najbliži znaju da su zajedno i prihvatili su Danicu. U dvije godine nijednom se nisu posvadili.
– Život je kratak da bismo ga trošili na ružne riječi. Želimo svaki dan osjećati ono što smo osjetili kad smo se upoznali – poručili su zaljubljeni Danica i Marko.
2. Sretni smo kao školarci, ljubimo se i puno pazimo jedno na drugo
Marija (75) i Petar (82) Miletić tri godine su u braku, a upoznali su se u Domu za starije i nemoćne osobe u Vinkovcima gdje žive. Kažu da su se jedno drugom svidjeli na prvi pogled i nakon tri mjeseca “hodanja”, vjenčali su se u domu. Ne mogu zamisliti nijedan trenutak odvojeni, osim kad je Petar nedavno morao u bolnicu.
– Petar je bio u domu nekoliko godina kada sam ja došla i ljubav je planula odmah. Ponudio se odnijeti mi stvari u sobu, vidio je kako me boli noga i upitao što je, a kada sam mu rekla da sam ozlijedila petu, dao mi je neki svoj prirodni lijek, pa mi i mijenjao zavoj. Nakon desetak dana smo se zbližili, puno smo razgovarali, znali sve jedno o drugom i dogovorili se da ćemo se vjenčati. U dom nisam došla zato da bih našla kakvu “partiju” kao neki, već mi je bila potrebna skrb jer nemam djece i nema se tko brinuti o meni, a eto, dogodio mi se brak – priča Marija, a Petar, koji ima sedmero djece, 18 unučadi i 16 praunučadi, dodaje da nikad nije požalio zbog odluke da stupi u brak u domu.
– Već prije tri godine na ulazu znao sam da je to žena za mene, pročitao sam joj na čelu da je prava žena. Meni je ovo treći brak kao i Mariji i oboje smo sretni što smo se našli jer što bismo mi sami. Pazimo se, volimo i drugi se čude kad nas vide da se ljubimo, ali mi smo kao školarci sretni i ne sramimo se to i pokazati – kaže Petar dodajući kako još ide u ribolov na obližnje jezero. Teško je radio, bio zidar i u Beču, napravio je stotine kuća pa sad uživa u odmoru, razgovoru i šetnji s Marijom. Ona je voljela vesti i plesti, ali zbog vida više ne može, zbog čega joj je žao. Rado se prisjete kako ih je u domu vjenčao velečasni Željko, a nakon toga je 35 uzvanika proslavilo vjenčanje u jednom vinkovačkom restoranu.
– Ne pijem, ne pušim i ne psujem i redovito se svakog jutra zajedno molimo i tako prolaze dani. Jednom smo popodne ležali i pričali i oboma nam se na staklu prozora ukazao Isus i Majka Božja. To je bio znak da su i oni za ovaj brak - tumači Petar.
3. Bilo bi dobro da dijelimo sobu jer tako bismo si još više pomagali
– Bila je to ljubav na prvi pogled, susret dviju srodnih duša – priznaju Antonija Šušnjar (82) i Josip Knapić (89). Njihova nježna veza počela je prije godinu dana u riječkom Domu umirovljenika na Kantridi. Čudesni “klik” dogodio se gotovo istodobno. Antoniji je Josip “zapeo za oko” odmah, čim je lani u lipnju stigao.
– Primijetila sam ga u hodniku. Gledali smo se, a onda mi je prišao i u šali rekao – ja bih vas poljubio, na što sam zahvalila i rekla kako moram provjeriti ima li još koga – ispričala nam je Antonija. Krenuli su dugi razgovori i šetnje. Josipa je, kaže, privukao njen dobar karakter.
– Volimo se šaliti, stalno se smijemo, toliko smo slični da sam je znao pitati je li sigurna da nismo rod. Potpuno se razumijemo – kazao nam je Josip i dodao da osjeća nešto lijepo, ne skidajući pogleda s Antonije. No Josip je predmet želja i drugih žena u domu.
– Ima tu i ljubomore. Jedna je gospođa uporna, prigovorila mi je što se ja guram Pepiju. Volim ga i on to zna, moje srce pripada njemu. Čim se probudim, pitam se je li dobro – iskrena je Antonija koja se brine i o njegovu zdravlju.
– Nedavno je Josip zakasnio na jutarnju kavu. Pitala sam se što je, ali je ispalo da je zaspao jer nije pomaknuo kazaljke na satu – rekla nam je. I on je nju stalno obilazio kad je imala gripu. Oboje su, kažu, i u svojim brakovima imali sreću. Antonija je s mužem proživjela 42, a Josip sa suprugom 50 godina. Nakon smrti partnera, opet su otkrili ljubav, koja je, bez obzira na dob, uvijek mlada. Dok ona govori, ne skida pogled s Josipa.
– Ja sam mlađa, bilo bi dobro da dijelimo sobu, pomogla bih mu – kaže Antonija, a on se našali:
– Možda bi bilo i djece.
Volite se i budite dobri jedno drugom jer sto je zivot bez ljubavi?