Mobitel smatra vrstom terorizma jer čini ga stalno dostupnim i previše zadire u smisao života. Nije ljubitelj intervjua i podastiranja intime, ali u rijetkim trenucima kada na njih pristane iskren je baš kao i u glumi, profesiji u kojoj je gotovo 40 godina. Riječ je o bjelovarsko-beogradskom glumcu Bogdanu Dikliću kojeg, iako je floskula i dosadna riječ, ne znam kako drukčije nazvati nego legendom i profesionalcem. Iza njega je više od 85 filmova i nebrojene kazališne predstave. Na Pula film festivalu je zbog promocije filma “Obrana i zaštita” Bobe Jelčića u kojem glumi glavni lik Slavka.
Vi i pulski festival imate dugu povijest.
Uzajamno pulski festival broji moje godine, a ja istovremeno s radošću brojim njegove. Naime, festival i ja rođeni smo iste godine, usudio bih se reći čak i u isto vrijeme. Ja 1. kolovoza, a i festival tu negdje. Znam da sam nekoliko svojih rođendana slavio ovdje u Puli. Jednom sam se čak zatekao na pozornici baš u trenutku svojeg rođenja, a kako je i festival slavio neku obljetnicu u trenutku sam dobio silnu želju da viknem u mikrofon: “Pa i meni je rođendan!” Ali nisam, bila mi je dovoljna činjenica da se to poklopilo. Uglavnom, sjećam se da se sa radošću dolazilo, ali bili smo i mlađi… Znate, jako se trudim izbjegavati čuvenu rečenicu “nekad je bilo ljepše” jer, ako ćemo pošteno, i na planetu je prije bilo ljepše pa tako i sve drugo. I zapravo ne znam, a dosad nisam o tome ni razmišljao, koji je moj realan odnos prema Puli, je li onaj koji sam imao nekad ili ovaj koji imam sada. Dojmovi su, naravno, krajnje pozitivni bili i ostali. No ja sada imam i novu vrstu radosti, a ta je da tada nisam imao obitelj, a sada je imam te moja kći i supruga dolaze ovamo sa mnom. Njima je to u neku ruku fascinantno, pogotovo mojoj Sofijici, a onda se tome i ja jako radujem.
Na otvaranju posvećenom prisjećanju na filmove koji su obilježili 60 godina Pule veliki pljesak dobili ste poslije isječka iz filma “Maratonci trče počasni krug” u kojem ste utjelovili kultnog Mirka Topalovića. Čini mi se da je upravo on taj s kojim vas publika na prvu poistovjećuje. Je li vam to s godinama dosadilo i je li on doista vaša najznačajnija uloga?
Mislim da još nisam napravio svoju najznačajniju ulogu, tek se spremam ostvariti je. Čini mi se da sam bio blizu toga s nekim filmovima koje sam snimio. To zvuči možda malo neskromno, ali to je povezano s nekom zrelošću. A Mirko, i “Maratonci”, i taj scenarij, i Slobodan Šijan, i neki ozbiljni glumci, koji na žalost nisu više živi i prisutni, a koji su u Areni na otvaranju bili i te kako prisutni, ma koliko god ja mrmljao ili ne o toj ulozi, sve je to jako složeno. Kada sam bio mlađi i taštiji, na to “maltretiranje” publike reagirao sam nestrpljivije. Sve do trenutka kad mi je u Zagrebu na ulici dotrčao neki dečkić od svojih 14 godina s papirom i olovkom i ushićeno me pitao jesam li ja Mirko. On nije znao kako se ja zovem. I tada sam shvatio da je stvar složenija, značajnija i jača od moje taštine i ja više na tu vrstu “maltretiranja” ne reagiram kako sam reagirao prije 20 godina. Danas mi je to “maltretiranje” milo.
Vrijeđa li vas status stare zvijezde koji vam je dodijeljen ovdje u Puli ili ste u najboljim godinama?
Ma ja sam ovdje shvatio da sam šmrkavac u odnosu na neke kolege, što po stažu, što po godinama. Naravno, šalim se. Kada su godine u pitanju, rado bih upotrijebio jednu floskulu i rekao: svi smo mi glumci istih godina bez obzira na njihov protek.
Jeste li prežalili što vam je iz ruku izmakla uloga Miška u filmu “Tko to tamo peva” koja je u početku bila namijenjena vama?
Naravno da mi je bilo žao što me zbog te uloge nisu pustili iz Narodnog pozorišta u kojem sam imao obveze zbog jedne predstave, ali ja sam to prežalio istog trenutka kada sam se pomirio sa time da to neću igrati ja koji sam tu ulogu trebao igrati. A ni to ne bih nikada rekao u javnosti da Aleksandar Berček, sjajan glumac koji je odlično odglumio Miška, nije to otkrio u jednim novinama. Što se ima žaliti? Masa je uloga prošlo pokraj mene i ja sam prošao pored toliko njih, to je dio ovog posla. Da sam bio Miško, vjerojatno ne bih bio Mirko. Ali da je “Tko to tamo pjeva” fantastičan film, to jest.
Snimanja pamtite po atmosferi, ekipi i radosti na setu. U kakvom vam je sjećanju snimanje “Obrane i zaštite”?
Rijetko se dogodi u tom i te kako neuravnoteženom poslu neki kreativni mir. Ta se kreativnost uglavnom događa u nekoj gunguli i, ako ne pohvatate konce, možete se lako utopiti. Malo je filmova koje pamtim po izuzetnoj atmosferi kojom je vladao potpuni mir, artikuliranost, gdje se imalo vremena koliko hoćete za ono što će ljudi na kraju gledati i što se događa ispred kamere, a pokriveno je onime što se događa iza nje, a “Obrana i zaštita” imala je sve to. Dakle, svatko – od klapera koji se nije morao žuriti do nas glumaca preko snimatelja, redatelja i producenta – imao je kreativnu harmoniju i ovaj film pamtit ću po tome. On je za mene apsolutno novo iskustvo.
Uloge vam pri prvom čitanju moraju sjesti po svim parametrima, i fizičkim i i psihičkim, morate je osjetiti da biste je prihvatili. Kako je bilo sa Slavkom?
Nisam toliko arogantan i pretenciozan da sebe u tom izboru svrstam u prvi plan. Istina je da smo se uzajamno prihvatili ta uloga, Bobo Jelčić i ja. Svi se mi u ozbiljnim projektima prihvaćamo uzajamno. A scenarij tog filma bio mi je jednostavno neodoljiv. Bobo je i kao čovjek i kao redatelj respektabilan. Scenarij je napisan jednim drugačijim i novim rukopisom, blizak je mojem senzibilitetu i mojem odnosu prema humoru i prema žanrovskoj tragici. On je sretna i spretna kombinacija svih žanrova kao što je i život sam po sebi miks toga svega i doslovno me puknuo u srce. Smijao sam se čitajući ga, žalio te ljude, poistovjećivao se s njima, ta me se stvar ticala i ticat će me se čitavog života. Eto, zato je ta uloga odabrala mene.
Pripreme za snimanje bile su opsežne i detaljne.
Osam smo dana radili jedan na jedan, glumac i redatelj. I u prvi mah čak sam drsko i jako uobraženo pomislio: pa ja sam ipak glumac s iskustvom, čemu to, ali shvatio sam da uloga zahtijeva studioznost i skeniranje koje smo kasnije Bobo i ja nazvali mapiranjem – jer izradili smo mapu kojom smo se kretali. Druga faza priprema trajala je devet dana s dvokratnim radnim vremenom pa opet devet dana prije početka snimanja na lokaciji u Mostaru gdje smo opet probali, a onda sam ja u jednom trenutku rekao: “E, ljudi, sada se ja moram zatvoriti sam u sobu tri-četiri dana pred snimanje”. Bobo je to razumio. I taj je film rezultirao onime čime smo željeli da rezultira.
Radnja prati Hrvata Slavka koji u današnjem Mostaru ima dilemu ići ili ne na sprovod svojeg prijatelja muslimana. To je ostatak ratnih strahota koje su se dogodile ovom prostoru.
Da, ali to nije film o ratu, to je film o miru. Okidač priče i radnje ide malo šire od same tragike ovih prostora. To je prije svega neki privid. Naime, čovjek ima privid da u svojem životu sve slaže i da će sve posložiti i da je najbolje onako kako on to posloži, a nije mu jasno da iznad njega postoji nešto što je jače od njega i apsolutno, ma kako god to netko zvao. Nekome je to sudbina, ja to zovem bog, ali ne bog kao antropomorfno biće, nego kao nešto što sve ustrojava. Svi živimo svoje živote i nikako da shvatimo da su oni mali i prolazni i stalno se stavljamo iznad svojih sposobnosti i iznad mogućnosti, a i pojam slobode doživljavamo na pogrešan način. Doživljavamo ga kao samovolju, pa tako i Slavko koji je u filmu netko tko je pobrkao pojam samovolje i slobode. On je zapravo rob samoga sebe i ne vodi računa o tome kako ga osjećaju i doživljavaju najbliži, sin i žena, nego što će reći neki Dragan i okolina. Kada smo predstavljali film u Berlinu, Nijemci su me pitali: “Tko je Dragan?” Rekao sam im da je on Godot, to mi je bila najbolja odrednica u tom trenutku. Jer stalno mislimo da iznad nas postoji “neki Dragan” koji će riješiti stvari umjesto nas. Ali njega nema i o tome govori ovaj film koji je duboko poetičan i prepun lirike kroz svađe dvoje ljudi koji se strašno vole. Slavko je ekvilibrist između vlastite savjesti i koristoljublja.
Kritika vaše likove i stil glume opisuje kao introvertirane. Jeste li i vi takvi?
Ja sam sve samo ne introvertiran. Čini mi se da je to neki dojam koji je netko stvorio i sada se prenosi kao štafeta. U barem pola svojih filmova urlam, koljem, ubijam i derem se iako, istina je, mojih prvih nekoliko uloga možda je bilo introvertirano. Naravno da sam kao dečec s neke 22 godine i ja bio netko tko je imao manje samopouzdanja nego sada i onda sam valjda i zbog svoje preplašenosti i nesigurnosti tako i igrao neke stvari. Uglavnom, ulogu ne mogu odrediti tuđim temperamentom, iskustvom, karakterom i odnosom prema ljudima i životu, onda bi to bila laž. Ona ide iz moje prirode i iz mojih stavova i pogleda. Doduše kroz mrenu. Naime, od ozljede na snimanju “Turneje”, gdje me udarila čahura, imam mrenu na lijevom oku. Sada svijet promatram kroz tu mrenu koju će mi, nadam se, skinuti. Iako, nije loše kroz mrenu gledati ono ružno, no možda kroz nju vidim i ono lijepo.
Ovdje u Puli je i Goran Navojec, vaš prijatelj i Bjelovarčanin. Zabavljate li se štogod? On je na otvaranju zasvirao, a vi ste poput njega svojevremeno svirali bubnjeve u The Kuguarsima.
Neki sam dan teška srca izdržao do pola dva, ali ne partija se, nisam više taj. I ne sviram. Uglavnom mi sviraju. Dobijem tu i tamo želju, ali sada sam u fazi kada sebe doživljavam “ozbiljno”, što ne znači da je Navojec neozbiljan! On i Bojan su dečki iz bjelovarske gimnazije i dečki s bjelovarskog korza, kao i pisac Goran Tribuson, slikar Zlatko Vrkljan… ima nas cijela desantna jedinica iz Bjelovara. Desantna u smislu invazije na kulturu. Bio sam u svibnju u Bjelovaru, uvijek odem kada više ne mogu izdržati bez njega. Išao bih i ovog trenutka kad bih mogao stići za neko kraće vrijeme. Posebno me veseli dolazak na BOK festival. Po mene tada dođe vozač Mile kojeg pošalje gradonačelnik i to je tradicija. Navojec je isti direktor kao i svi direktor (smijeh)i i samo mi izda direktivu da imam biti na svojem festivalu u svojem gradu tog i tog datuma. I zaista, nema tog novca, tog posla ili te uloge koju bih ja nadredio tome. To ne postoji.
Jedna frizerka “krivac” je za vaš prvi susret s kazalištem.
Čak nije bila ni frizerka, već naučnica u frizerskom salonu kod tete Jovanke kod koje se frizirala moja majka. Ni danas se ne dogodi se da prođem pokraj tog mjesta a da se ne sjetim te priče kao i onih dviju kuglica sladoleda pri povratku kući s bjelovarskog bazena kose pune klora. Uglavnom, dok je mama bila pod haubom, da mi ne bi bilo dosadno, ta naučnica odvela me u kazalište. Točno se sjećam gdje sam sjedio i kako sam viknuo kada je striček podigao stolicu da njome udari neku tetu. Počeo sam plakati i izvela me van. To je bio moj prvi kontakt s kazalištem.
Kada ste osvijestili želju da postanete glumac?
U gimnaziji. U trećem razredu odlučio sam se probati to postati. Uglavnom, prijamni su bili najprije na beogradskoj pa na zagrebačkoj akademiji. Otišao sam u Beograd da steknem rezervu i iskustvo ako u Zagrebu padnem. Prošao sam, jako mi se svidio Beograd i već sam se sprijateljio s ljudima koji su također bili primljeni – Lazarom Ristovskim, Radošem Bajićem. Došao sam i na prijamni u Zagreb i striček u plavom mantilu tri me puta prozvao da pristupim, a ja nisam ušao. Navojec mi uvijek kaže da lažem, da nisam talentiran i da sam zapravo pao, ali ja sam tada, u tom trenutku donio odluku da idem u Beograd. Ne znam točno zašto.
Kao što smo već rekli, ne volite mobitele i pomalo ste retrotip.
Istina. Ne sjedam za računalom i informatički sam nepismen. Ne služim se ni e-mailom. Ne želim i ne mogu to. Radije se nekome javim telefonom ili zamolim kćer da pošalje e-mail. Kada je imala šest godina, slala je e-mailove u moje ime.
A postoji li retro u glumi?
Ne. Općenito, u umjetnosti ne postoji retro. Tko to ne prepozna, nadrljao je. Nema nečega što je vrijedilo nekada a da sada ne bi trebalo vrijediti. Ne, to vrijedi stalno. Baš smo neki dan razgovarali o senzibilitetu rukopisa nekog novog vala kinematografije i shvatio sam po tko zna koji put da me refleksija stvarnosti ne zanima. Stvarnost je devijacija, devijantno doživljavamo pod stvarnost, a to devijantno je zgazilo i potisnulo stvarnost. Hoću plakati kada gledam film, od radosti ili od tuge. Mi ne živimo realnost, mi živimo neki supstrat i nešto što smo kroz neke neuspostavljene norme proglasili realnošću. Ti neki filmovi tipa krv, droga, izgubljenost… nema ljubavi, to je bezveze… Kada kažemo “daj mi nadu”, podrazumijevamo – slaži mi. Ali ne, nada ima oblik istine i zato je ona nada. Da nema oblik istine, bila bi bedastoća. Ne mogu više čitati pisce koji izmišljaju i tvrde da je život grozan. Nije grozan, mi ga činimo groznim. I svi me nagovaraju kroz kvaziumjetnost da to i živimo, ali to nije istina. Kada su me 2009. jedva probudili iz inducirane kome u Sremskoj Kamenici, čini mi se da me to malo opametilo. Otad i stradanje i patnju doživljavam kao dar, ne kao kaznu.
Kako ste zdravstveno sada?
Super.
Bogdan Diklić:
'Ljudi danas slobodu brkaju sa samovoljom'
– Da sam bio Miško, možda ne bih bio Mirko – kaže naš sugovornik i veliki glumac o dvjema ulogama; jednoj koju je igrao i drugoj koju, nažalost, nije. O tome, filmu, kazalištu, ljubavi, nadi, kolegama govori s puno topline i emocije
Još nema komentara
Nema komentara. Prijavite se i budite prvi koji će dati svoje mišljenje.
Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.
