Svaki euro od 170 milijuna uloženih posljednjih godina itekako se vidi na lošinjskim hotelima. U hotelskoj kući Jadranka, koja ove godine slavi 70. rođendan, veliku preobrazbu nisu preživjeli ni svi zidovi. Brojka od 3500 gostiju, koliko ih može primiti šest hotela, vila i apartmana, mogla bi neupućenog zavarati.
Ali ne, u Jadrankinim hotelima nema ničeg masovnog, konfekcijskog. Pogotovo ne u perjanicama lošinjskog turističkog luksuza najviše kategorije; Bellevueu, Alhambri ili vili Hortensiji. Uostalom, zar bi manje od toga i priličilo jedinstvenom prirodnom biseru, otoku zdravlja i vitalnosti koji ove godine ponosno obilježava još jednu visoku obljetnicu; 130 godina tradicije u turizmu? Elitni turizam u koji su se Jadranka i Lošinj hrabro upustili daje prve plodove. Gosti dubokog džepa slijevaju se sa svih strana svijeta. I biraju; odsjesti u Bellevueu, gdje je ljeti soba s pogledom na more za noć četiri tisuće kuna, uzeti apartman za 9000 ili ipak onaj za 12.000 kuna? Ili možda u još ekskluzivniju Alhambru, s 36 deluxe soba i 15 apartmana, koji zaokružuje vila Augusta sa sedam vrhunskih apartmana čiji najam na noć, uzmu li gosti cijelu vilu samo za sebe, ljeti stoji sedam tisuća eura?
Diskrecija je u cijeni
Ni tu, međutim, nije kraj ekskluzivitetu koji Jadranka, pod brendom LH&V, može ponuditi. Na vrhu piramide lošinjskog elitnog turizma stoji Vila Hortensia, koja uz deset vrhunski uređenih soba nudi i ono što drugi nemaju; osobnog kuhara, conciergea i batlera. Komfor koji na noć u sezoni stoji 9000 eura. Tko su, pak, gosti koji si mogu priuštiti odmor u najboljim Jadrankinim, i, uostalom, ponajboljim jadranskim hotelima? U cijeni je, reklo bi se, i maksimalna diskrecija, pa domaćini na to pitanje uskraćuju konkretniji odgovor. Reći će samo da ih ima odsvuda, iz Njemačke, Austrije, Engleske..., ali i s drugih kontinenata te da redovito ugošćuju i vlasnike hrvatskih putovnica. Mnoge koji žive u inozemstvu, ali neke i s hrvatskom adresom. Među njima je, recimo, i onaj što, prije nego se zaputi na Lošinj, prvo provjeri je li tih dana glavni chef Melkior Bašić na poslu. U protivnom, ne bi ni dolazio taj vikend... Gosti već znaju prvo pravilo mladog Zagrepčanina, naočitog kuhara Alhambrina restorana Alfred Keller: dnevni meni slaže tek nakon što se jutrom čuje s dobavljačima oko toga što imaju svježe.
– Ponekad se gosti i iznenade, pitaju za ribu koju su jeli jučer, a ja im moram reći da je nema. Objasnim onda da na stol dolazi samo najsvježije – kaže Melkior, u čijem je restoranu čak i doručak a’la carte. – Naši gosti itekako znaju što žele i što je vrhunska hrana i, naravno, koje vino, kojeg godišta, uz što ide. Preferiraju domaće namirnice, autohtona jela, uživaju u morskim delicijama, ali neki požele i obični hamburger – reći će Melkior, u čijoj kuhinji se za malo što može reći da je obično.
Stižu svojim avionima
– Mnogi stranci se, recimo, čude našoj janjetini. Nevjerojatno im je kako je meka i bez intenzivnog mirisa... Inače, upravo su mi jela od naše janjetine trenutačno najveći izazov – otkriva Melkior, koji je ljubav prema kulinarstvu naslijedio od oca kuhara Silvija Belužića.
Radni dan od osam do 23 sata, uz sat-dva stanke, ne pada mu teško. U restoran nerijetko svrati čak i kad je na slobodnom danu.
– Ne mogu bez kuhinje, tada izmislim da sam došao pogledati neke papire – smije se simpatični chef, čija ekipa broji 18 ljudi i koja svake sezone za stotinjak Alhambrinih gostiju odradi pokoji dan kao da ih je, kad se računi zbroje, bilo 800. – To su gosti koji ne gledaju koliko što košta...
Nitko se više na Lošinju ne čudi ni kad stignu privatnim avionom ili zračnim taksijem, koji im domaćini organiziraju. Putovanje od Pule, Zagreba, Beča... do Lošinja skrate si za nekoliko stotina ili koju tisuća eura, već prema tome koliko ih je i odakle dolaze. Poneki zračni taksi naruče i kad, recimo, požele skoknuti u šoping u Veneciju. Malo je želja koje domaćini ne mogu ispuniti.
– Nikad još gostu nisam rekao žao mi je, ne može, nema ili slično. Dogodi se da gost poželi masku za ronjenje, skočimo i kupimo. Jednom se, kasnije navečer, ispraznila baterija u dječjoj igrački. Više ništa nije radilo, ali snašli smo se... – kaže Viljam Žukvić, jedan od dvojice batlera Vile Hortensije. – U vili odsjedaju uglavnom obitelji, koje žele miran, kvalitetan odmor, dobru hranu... Nerijetko sa sobom dovedu i dadilju, poneki i kuhara. Idu na kupanje, izlete, igraju tenis... – opisuje odmjereni Viljam svakodnevicu bogataša na ljetovanju u Lošinju.
S kolegom Sašom Majstorović završio je u Nizozemskoj Međunarodnu akademiju za batlere, a gostima je dvojac pri ruci od doručka i dogovora što će se kuhati, do plaže, organizacije izleta i odlaska na počinak. Beeper se ne gasi 24 sata, a prvi hrvatski batleri s tim nemaju nikakvih problema.
– Ovaj posao ima puno prednosti. Možda se ne čini, ali daje nam dosta slobode u organizaciji dana, a ono što bi eventualno nekom bila mana, to što nema radnog vremena, nama nije problem. Ni jedan ni drugi još nemamo obiteljskih obaveza – smireno će batler Saša.
Jadrankini gosti zasad ni na koji način ne osjećaju da se hrvatsko hotelijerstvo muči s manjkom radnika. U grupi, koja uz turizam ima i trgovinu, opslužuje ih 700 stalno zaposlenih, među kojima uz batlere sommelier, kineziolog, nutricionist te – oni bez kojih se ne može – šestotinjak sezonaca.
– Naši sezonci ne dolaze na posao tjedan dana pred sezonu, nego mjesec-dva ranije radi edukacije. Neke zaposlimo za stalno već nakon prve sezone – veli članica Jadrankine uprave Nina Garić Saganić. – Ovu smo sezonu riješili, ali zabrinuti smo što će biti dogodine. Odljev ljudi iz Slavonije se osjeća, a najteže je naći sezonce za poslove sobarica, skladištara i sl. U hotelijerstvu nedostaje svaki sedmi-osmi radnik i teško će biti rješenja bez uvoza radne snage.
250 milijuna eura investicija
A bez ljudi su i najbolji hoteli, poput Jadrankinih s madagarskim kamenom, oniksom i mramorom, sartori sagovima, brokatnom posteljinom, jastucima od perja nordijske guske ili devine dlake, vrhunskom kozmetikom, originalnim umjetninama na zidovima..., samo – obične zgrade. Kao i bez onog što se iznese na stol.
– Hrana i vino dvije su riječi koje slušamo na luxury turističkim sajmovima – otkriva član Jadrankine uprave Goran Filipović, koji je pred sebe stavio zahtjevni zadatak uvezivanja lokalnih proizvoda u hotelsku ponudu. – Radimo sa 70-ak OPG-ova, uglavnom iz okolice, ali ponešto, poput meda, džemova, sokova, povremeno šunki, nabavljamo i iz Slavonije. To je svega nekoliko postotaka od onoga što se u hotelima potroši, ali je najcjenjenije.
U mnogim hotelskim kućama to još nisu prepoznali, a u Jadranki, koja će ove godine ugostiti rekordnih 150.000 turista, najbolje, čini se, tek slijedi. U planu su stomilijunske investicije, a za 80. rođendan i novi hoteli, eko golf-resort, uređeni aerodrom...
