Psihoza i opći strah. Tako je odisao Bruxelles jučer, tri dana nakon pokolja u Parizu. Molenbeek, ozloglašeno predgrađe Bruxellesa iz kojega su u Pariz došla trojica napadača, na prvi pogled više izgleda kao dio Bejruta ili Kaira. Samo je desetak minuta vožnje udaljen od zgrade Europskog parlamenta. Ulice su pune smeća, prljave. Natpisi na trgovinama ispisani su arapskim pismom, plakati sa zidova pozivaju muslimane na hadž u Saudijsku Arabiju.
– Nije mi baš drago što idemo u Molenbeek, da sam znao, ne bih stao – govori mi taksist, Belgijanac. – Odvest ću vas do centra, ali nema šanse da vas čekam i tamo se zadržavam imalo duže nego što mi treba da se okrenem – gunđao je taksist probijajući se kroz promet.
Što se zbiva? Kamo jure?
Kao da je znao što se sprema u sljedećih nekoliko minuta na središnjem trgu toga predgrađa, u kojemu među stotinjak tisuća stanovnika živi 80 posto muslimana. Sirene. Projurilo je nekoliko kombija sa specijalnim policajcima odjevenima u crne odore. Kroz prozore su virile duge cijevi.
– Što se događa? Kamo jure? – pitam dobro naoružanog policajca dok pozorno promatra što se događa na trgu. Kaže mi da je upravo počela opsada stana u susjedstvu, u kojem se, vjeruju, skriva jedan od sudionika pariškog pokolja. Pokazuje mi put prema poprištu udaljenom nekoliko minuta hoda. Trčim tamo, a kako se približavam, policije i specijalaca sve je više. Sa strane stoje stanovnici okolnih zgrada. Žene pokrivenih glava, muškarci arapske fizionomije, mahom nose bijele muslimanske kapice na glavi. Gotovo svi imaju bradu. Bez riječi promatraju što se događa. Probijam se kroz njih do policijske blokade. Policajcu koji u rukama drži automatsku pušku govorim da sam novinar, pokazujem iskaznicu. Propušta me kroz prvu barikadu, upućuje stotinjak metara dalje, prema grupi policajaca koji zaklonjeni promatraju sivu, oronulu trokatnicu. U prizemlju je pizzeria, netom napuštena, vrata su još širom otvorena. U stanu iznad, kažu mi policajci, skriva se čovjek kojeg traže.
– Dobili smo informaciju da je islamist gore, u stanu na katu. Je li on jedan od pariških napadača, tek ćemo vidjeti, ali sigurno je povezan s tom grupom. Uglavnom dalje od ovoga ne možete, ne idemo ni mi. Od ovog mjesta nadalje nadležni su specijalci – kaže mi policajac. Stoji zaklonjen iza automobila. Pedesetak metara dalje vidim nekoliko specijalaca u crnom i dvojicu-trojicu operativaca u civilu, s pancirkom, kako s pištoljima u rukama polako ulaze u pizzeriju. Istodobno, iza zgrade nekoliko prilika u crnom s automatskim puškama u rukama preskače ogradu do dvorišta zgrade. Opkoljavaju zgradu sa svih strana. Napetost je na vrhuncu. Sve je tiho. Previše tiho... Najednom, začuje se nekoliko pucnjeva.
U stanu nije bio Salah...
U prvom trenutku nitko ne zna što se zbiva i tko puca, no ubrzo se otvaraju vrata opkoljene zgrade. Policajci u crnom izvode muškarca, držeći mu ruke povezane na leđima, glavu pognutu prema tlu. Ubacuju ga u vozilo i odjure pod sirenama.
Policajci kažu da u stanu nije bio Salah Abdelsalam, najtraženiji bjegunac u Europi, koji je sudjelovao u napadu u Parizu, već jedan od njegovih suradnika, umiješan u razradu plana i nabavu oružja. Uzalud zovem taksi. Nijedan ne želi u Molenbeek. Pješačim preko rijeke do drugog dijela grada gdje ipak hvatam taksi. Dok govorim vozaču što se događalo prije nekoliko minuta, čujemo glasnu eksploziju. Problijedio je. U nekoliko minuta stižem do zgrade Europskog parlamenta. Opkoljena je vojnicima s automatskim puškama. Ne znaju što je eksplodiralo, ali znaju da je u susjedstvu sumnjiv automobil koji bi mogao biti pun eksploziva. Autobomba ulicu-dvije dalje od Europarlamenta. Stižu pirotehničari. Počeo je još jedan dan u Bruxellesu, sjedište EU koje sve više nalikuje na Belfast sedamdesetih.
>> Francuski državljani koji se vraćaju iz Sirije možda će biti stavljeni u kućni pritvor
>> NATO ide na Islamsku državu?
Meni je ova vlada gora od islamske države