Sjedinjene Američke Države nedavno su proslavile Dan nezavisnosti i diljem države upriličene su tradicionalne parade. Zastave na svim kućama, ukrašene pokretne platforme, konji s mašnama, svjetlucavi rekviziti u rukama mažoretkinja i obitelji poredane uz cestu – bake, djedovi i unuci, majke, očevi i djeca, rođaci i prijatelji – ponosni na vrijednosti koje Ameriku čine – Amerikom.
Međutim, ovih je dana izražavanje ponosa drukčije, a drukčije su i parade. One koje slave homoseksualnost uobičajile su se i postale predvidljive; na njima se pojavljuju oportunistički političari, podijeljeno mnoštvo razmjenjuje pogrdne riječi i nakon sat-dva ode kući.
A predstojeća parada u Bostonu doista je neobična – njezini sudionici ponosni su na svoju heteroseksualnost! Pod motom “Sjajno je biti hetero!/Great to be straight!” organizatori se nadaju da će “heteroseksualci jednog dana moći slaviti svoj životni stil kao svi drugi”.
Homoseksualci su zatražili zabranu parade tvrdeći da je pokret za prava heteroseksualaca nepotreban, da heteroseksualci nikad nisu bili proganjani zbog svoje heteroseksualnosti. No, budući da Prvi amandman Ustava SAD-a jamči slobodu govora svima, a ne samo nekima, parada će se održati i predvodit će je, ironično, konzervativni homoseksualac.
Na pomolu je još jedna bitka za zajamčenu slobodu govora – ovaj put zbog zamjenica. Još donedavno, u jezičnoj praksi upotrebljavane su dvije zamjenice ona i on te njihovi povratni, posvojni i povratno-posvojni oblici, uspostavljeni na temelju prirodnoga muškog i ženskog spola.
Tako je, primjerice, Marija bila ona i imala je njezino. A Ante je bio on i imao je njegovo.
Danas je aktualan zbunjujuće povelik broj rodnih identiteta, predstavljenih zamjenicama. Uz ona i on te njezino i njegovo, hrvatske prevedenice engleskih zamjenica mogle bi uskoro biti onuz, onif, onok, onag, onel, onet, ond, ont, onz, ong, onq, ony, onv, onl, njegol, njezoz, njesim, njegab, njezut, njegbu, njezaq, njeglu, njezuf itd.
Od govornika hrvatskog jezika očekuje se njihova primjena, u protivnom će se suočiti s optužbama za rasizam, seksizam, diskriminaciju, lingvistički staljinizam. Razmislite!
Možda bi to moglo utjecati na smanjenje alkoholizma. Naime, popijete li čašicu više, pobrkate li politički korektne zamjenice, naći ćete se ocrnjeni i osramoćeni na fejsbuku i Instagramu diljem svijeta. S vremenom će se popis politički korektnih zamjenica zasigurno proširiti, jer ljudska je mašta bezgranična. A svaka politički korektna zamjenica, koja se odnosi na spolove i rodne identitete, mora imati i svoju gramatičku oznaku. (U Velikoj Britaniji dosad su pravno priznata 33 spolna identiteta!)
Zamršena određenja, promišljaju filozofi i teolozi, potiču nesuglasje, entropiju, ništavilo i dokinuće, uspostavljajući Kaos.
Ovdje na pozornicu stupa Luca, koja živi u malom selu iznad Imotskoga i koja, nasuprot prethodnome, utjelovljuje prirodno, logično, razumno. Upravo je proslavila stoti rođendan i Luca je još lucidna!
Prisjeća se dana kad je upoznala svojeg supruga koji ju je pokušao nedopušteno poljubiti, i zašto je čekala do svoje 22. godine života da bi se za njega udala – ta živio je u obiteljskom štaglju i spavao na slami, a ona je inzistirala na obiteljskome životnom okruženju!
Trebalo mu je pet godina da sagradi dom od dvije prostorije – i Luca je tada konačno pristala udati se. Kuća je poslije dograđena za smještaj njihove petorice sinova i jedne kćeri. U početku nisu raspolagali materijalnim dobrima. Odjeća im je bila iznošena i prehrana skromna. Hranili su se onime što bi uzgojili na vlastitoj zemlji, na kojoj su radili svi, bez prigovaranja i ogovaranja. Luca i suprug odgajali su svoju djecu u poštenju, pouzdanosti i uljudnosti. Okupili su se svi nedavno oko obiteljskog stola i proslavili Lucin stoti rođendan: Lucina djeca sa svojom djecom i djeca Lucine djece sa svojom djecom – u neprekinutom krugu Života koji se nastavlja.
Skromni stol s domaćim jestvinama bio je prostrt ispred obiteljske kuće i ispod odrine, tamo gdje i treba biti, u kući koja je hram i tijelo duše obitelji. Nije li upravo ta kuća svjedočila svim obiteljskim radostima i tugama, nevoljama i suzama? A bilo ih je odveć. Luca je već pokopala dva sina i supruga. Ipak, život se nastavlja.
Čovjek radi što mora, tako je i Luca, tako su i sve predane majke u malim, siromašnim selima bremenite hrvatske povijesti. U tom smislu, Luca je istodobno i stvarna osoba i moćan simbol. Vjerojatno je baš zbog toga i u povodu njezina stotog rođendana Papa Luci poslao osobitu plaketu.
Vijesti o toj iznimnoj ženi stigle su čak do Vatikana! A baka Luca u seoskoj crkvi s ponosom drži plaketu i pozira okružena najmilijima. Lucina je obitelj plaketu postavila na kućni kameni zid, iznad kojega zri grožđe. Luca slabovidnim očima vidi svoju djecu, djecu svoje djece i djecu djece svoje djece – žene i muškarce, djevojčice i dječake, sve one koji će se tek roditi; širu rodbinu, prijatelje i susjede; plodnu imotsku ravnicu, svoju kuću i svoj vrt u kojemu rajčice zriju polako i kad im je vrijeme...
Na što ovaj članak upućuje? Koja je poveznica između političko-jezične zavrzlame i životopisa jedne Imoćanke? Jednostavno rečeno, sve Luce ovog svijeta potvrđuju kozmički Red i božanski Kozmos – suprotnost Kaosa. U borbama za uspostavljanje Logosa valja nam ustrajati.
Bravo Julienne!