Kada je prije 10 mjeseci Emmanuel Macron prvo premoćno pobijedio na francuskim predsjedničkim izborima, a nakon toga i na parlamentarnima osigurao apsolutnu većinu, najavio je reforme koje namjerava provesti kako bi francusko gospodarstvo pomaknuo s mrtve točke i osigurao mu rast u godinama koje slijede te ga pokušao barem približiti snažnom njemačkom susjedu. Naravno, sama najava reformi nakon što je predstavljena naišla je odmah na otpor sindikata koji su već tada najavili kako će izvesti ljude na ulice i započeti štrajkove ako se Macronov plan sprovede u djelo.
U svim dosadašnjim slučajevima sindikalnih prijetnji francuski predsjednici dolazili s desnog ili lijevog krila povukli bi se, i reforme bi ostale samo slovo na papiru.
Dirnuo u javni sektor
Macron se nije povukao, a Francusku je ovih dana zahvatio val štrajkova, a novi se već najavljuju. Pitanje koje sve zanima jest hoće li Emmanuel Macron ostati dosljedan i ostvariti zacrtano, koliko god to bolno bilo i koliko god bi to moglo utjecati na njegov uspjeh na sljedećim izborima. Zaposlenici u javnom sektoru negoduju zbog planova o smanjenju broja zaposlenih do 2022., i to za 120.000, te zbog uvođenja isplata u skladu sa zaslugama.
– Slažemo se da javni sektor treba reformu i promjenu, ali tako da se smanjuje broj građana koji u njemu rade. Kako bismo poboljšali javni sektor, trebamo još više radnika – izjavio je jedan od vođa štrajkaša Philippe Martinez, generalni tajnik CGT-a, sindikata koji okuplja najveći broj radnika iz javnog sektora, i svojom izjavom pokazao kako je stav sindikata dijametralno suprotan od Macronovih prijedloga te kako će teško pronaći zajednički jezik.
Diljem Francuske na ulicama su učitelji, vlakovođe i kontrolori zračnog prometa koji su se priključili mirnim prosvjedima, a organizirano ih je više od 150.
Na pitanje zašto se s demonstracijama čekalo šest mjeseci od Macronovih najava pa i početka provođenja reformi, odgovor treba potražiti u ranije spomenutoj činjenici da dosad nijedan francuski lider nije do kraja ustrajao u reformama, pa su vjerojatno računali da neće ni Macron. Osim toga, javni sektor dosad se nije dirao, a i Macron je u deset mjeseci, otkad je u Elizejskoj palači, ostvario dobre rezultate u rješavanju pitanja zaposlenosti. Prema posljednjim podacima, stopa nezaposlenosti smanjila se s 9,6 na 8,9 posto (u Njemačkoj je 3,6 posto), pa je tako nezaposlenosti u Francuskoj prvi je put ispod razine od devet posto nakon 2009. godine i početka globalne financijske krize. Drugim riječima, otkad je Macron na vlasti, otvoreno je oko 100 tisuća novih radnih mjesta. I to su svi pozdravili.
Prevelike plaće i mirovine
No sad kada je na red došlo uvođenje reda u javni sektor, pojavio se kao i obično problem. Pogotovo kad se zna da Macron u Francusku želi preslikati njemački model. Francuska je naime društvo – onih koji rade i gotovo da i ne mogu dobiti otkaz i onih koji ne rade i koji su izgubili nadu da će ga ikada i dobiti. A među zaposlenima također je veliko raslojavanje – podjela na stalno i zaposlene na određeno vrijeme. Devet od 10 novozaposlenih primljeno je na određeno vrijeme, a samo dvoje od njih dobije stalni posao nakon tri godine rada.
Za socijalno osiguranje radnici izdvajaju 20 do 25 posto svog dohotka, a na to još 40 do 45 posto plaćaju poslodavci. Radni tjedan propisan je na 35 sati, a svi stalno zaposleni zaštićeni su kolektivnim ugovorom koji je gotovo jednak za sve sektore. Mirovine su u odnosu na druge države EU mnogo veće u odnosu na prosječnu plaću, a to ima svoju cijenu – francuski mirovinski fondovi duguju 160 milijardi eura.
Macron zato želi u reformi tržišta rada ukinuti sektorsko pregovaranje o kolektivnim ugovorima, odnosno dopustiti kompanijama da dogovore kolektivni ugovor sa sindikalnim ogrankom unutar poduzeća. To bi poslodavcima omogućilo veću fleksibilnost, ali i oslabilo trenutačno vrlo moćne sindikalne čelnike. Osim toga, reforma predviđa ograničavanje maksimalnog iznosa odštete radniku u slučaju nezakonito dobivenog otkaza, što također pogoduje poslodavcima koji su dosad bili suočeni ponekad i s astronomskim iznosima odštete koje su određivali radničko-arbitražni sudovi. Ključno je pitanje hoće li Macron držati čvrstu liniju ili će se, kao i svi njegovi prethodnici, nakon nekoliko zapaljenih vozila, demoliranih kvartova i sukoba demonstranata s policijom – povući.
Isto čeka i Hrvatsku
Reforme koje je započeo provoditi Emmanuel Macron, koliko god bolne bile, nužne su za budućnost francuskog gospodarstva, posebno dio koji se tiče javnog sektora. Slična situacija čeka i Hrvatsku, koja će se također prije ili kasnije morati uhvatiti u koštac s tim problemom.
Upravo je reforma javne uprave jedna od glavnih tema zbog koje Bruxelles najčešće kritizira Zagreb, baš kao i reforma mirovinskog sustava koji je u Hrvatskoj, baš kao i u Francuskoj, po sadašnjem modelu – neodrživ.
Taj problem naravno nije od jučer, a njime su se baš na temelju njemačkog, točnije bavarskog modela, prije tri godine u sklopu HDZ-ova gospodarskog programa bavili Hans-Werner Sinn, tadašnji čelnik uglednog Ifo instituta. Mirovinska reforma u Njemačkoj jedna je od ključnih preokupacija Hansa-Wernera Sinna i Ifo instituta.
Naime, Njemačka sa 3,6 posto nezaposlenih na 10 umirovljenika ima 20 radnika, dok se u Hrvatskoj broj radnika i umirovljenika gotovo izjednačio. S druge strane, Hrvatska se suočava s rekordno velikom nezaposlenošću mladih, dok Njemačka s Austrijom prednjači po broju mladih koji imaju posao. U tim zemljama gotovo da i nema mladih nezaposlenih.
Jedva cekam slijedece izbore u Francuskoj... La Pen ce ga oduvati sad...kao i AFD merkelicu...