Politički duh Emmanuela Macrona sletio je u Hrvatsku prije nego što će njegov zrakoplov u ovoj godini sletjeti u zračnu luku na Plesu, kojoj francuski koncesionari nisu stvarali problema da nosi ime kakvo bi bilo sporno dok je u njihovoj zemlji vladao drugi Franjo, Mitterrand. Između njega i Tuđmana nije bilo pozitivne atmosfere kakvu proizvodi sadašnji francuski predsjednik, ni entuzijazma s kojim njegov posjet najavljuje predsjednička partnerica na najvišem državnome brijegu u Zagrebu.
Francuska je, i kad je bila otuđena od Hrvatske, i kad nije znala za Hrvatsku, proizvodila u Hrvatskoj posebne vibracije, kulturne i umjetničke, ali i političke. Današnja je Hrvatska prolazili krize u odnosima s Francuskom, ali je s vremenom Pariz postao glavno europsko mjesto podrške hrvatskim aspiracijama na Europu; u metropoli svjetske kulture izuzetno je bogato predstavljena hrvatska kulturna baština; Hrvatska vojska imala je stvarno rijedak privilegij defilirati na Champs-Élyséesu, a Ruđer Bošković, nekadašnji direktor pariškoga opservatorija i član slavnoga francuskoga Instituta, stekao je čast prvoga Hrvata koji je dobio svoj kutak u Parizu. Mladi i ambiciozni francuski predsjednik dolazi u Hrvatsku u pravo vrijeme da na plodnoj podlozi širi nove vibracije, europske prije svega; Hrvatska može birati hoće li se uključiti u njih, da ne bi dalje vozila u „drugoj brzini“, ili će se utapati u ideološkom mulju koji se stvara oko „triju mora“. Dolazak Francuza najavljen je na vrijeme, ili prije vremena, s nekim državnim, možda i personalnim razlozima, sasvim sigurno. Od jednog se događaja stvara događaj prije samoga događaja. Kad je Jacques Chirac dolazio svojedobno u posjetu Hrvatskoj kao prvi - i do Macrona jedini - francuski predsjednik, na Pantovčaku su spremali posebnu gozbu, danima birajući vina koja će staviti na stol uglednome gostu iz Francuske.
Francuz, a ne pije vino
Stjepan Mesić je i na taj način htio iskazati zasluženu pažnju državniku koji je radikalno promijenio francusku politiku prema Hrvatskoj, i koji je u Zagreb na kraju 2000. godine doveo cijelu europsku državničku elitu, prvi put izvan EU. Tadašnja dvanaestorica moćnika na zagrebačkom su summitu usvojili programsku platformu o uvjetima pod kojima će svaka zemlja individualno, a ne grupno, tražiti svoje mjesto u Uniji. Nije moglo biti bolje europske promocije za mladu hrvatsku državu, čiji prvi predsjednik nije uživao dobar glas u Bruxellesu. Da nije bilo Chiracove dobrote da rastvori „paket s Balkana“, možda bi se Hrvatska pred vratima EU još brčkala u mutnim vodama s BiH, Srbijom ili Makedonijom. Francuska je izdvojila Hrvatsku, točnije, dala joj priliku da se izdvoji iz kolone na putu prema Bruxellesu. Francuski dobrotvor nije na Pantovčaku uživao u probranim vinima; hrvatski protokol nije znao da Chirac – netipično za Francuza – ne pije vino, pa je sve šokirao kad je zatražio pivo. Ništa zbog toga nije palo u vodu: Europa je otvorila vrata Hrvatskoj. Nije poznato što Kolinda Grabar-Kitarović sprema za svoga gosta iz Pariza, koji će u njenome uredu kompletirati kolekciju velikana (A. Merkel, V. Putin, D. Trump) s kojima se hrvatska predsjednika sretala (i slikala), tamo ili ovdje, u svome mandatu. Poker asova dobro će joj služiti za novu izbornu igru, od koje se stidljivo izmiče, a stvarno već vodi kampanju. Vjerojatno je njen protokol dobro proučio ukuse sadašnjeg francuskog predsjednika da mu neće nedostajati ni ptičjega mlijeka u Zagrebu. Bilo bi to sasvim u skladu s odnosima povjerenja i povjerljivosti koji su u međuvremenu uspostavljeni između dviju država, i sa statusom koji je Macron izgradio u Europi u teškim vremenima kadrovskoga deficita. Period obostranog zazora i nepovjerenja završilo je s Françoisom Mitterrandom; u blažoj varijanti, Tuđman je za njega bio nacionalist, a u strožoj antisemit. Za Tuđmana je Mitterrand, u blažoj varijanti, bio prijatelj Srbije, a u oštrijoj, nerazboriti antihrvat. Mitterrandov prvi nasljednik Chirac napravio je u tom pogledu pravi kopernikanski obrat, izgradio porušeni most prema Hrvatskoj, stvorio posebni odnos s Mesićem i uspostavio ravnotežu između država s našega područja. Poznato je da je prvi socijalistički predsjednik Pete Republike velikosrpsku agresiju zvao „plemenskom borbom“, da je isključivao bilo kakvu vojnu intervenciju u bivšoj Jugoslaviji, da nije htio „dodavati rat na rat“, i da je objavljivao da „francuski vojnik nikad neće pucati na srpskoga vojnika“. Nije ni Chirac lako uvlačio zemlju u rat, ali kad su mladićevci zarobili i ponižavali uniformirane Francuze iz sastava međunarodnih snaga u BiH, zagrmio je sasvim drukčije od svoga prethodnika: „Nitko neće pucati na našeg vojnika a da mi ne odgovorimo“! Golistički predsjednik znao je da se francuska moć ne temelji samo na legendarnom duhu nego i na klasičnoj sili. U memoriji prosječnoga Hrvata, Francuska je jedno vrijeme figurirala kao nepopravljivi prijatelj Srbije; u memoriji natprosječnoga Hrvata (tj. nacionalista), prijatelj moga neprijatelja je i moj neprijatelj. Opterećene ljubomorom koja i u politici ne služi uspostavi povjerenja, državne veze bile su dugo pod hipotekom Mitterrandove prosrpske politike. U njegovoj jakobinskoj verziji, Beograd je bio sjedište države koju je Francuska htjela održati na životu mjerama umjetnoga disanja. To je, uostalom, i mudro i hrabro priznao jedan drugi veliki Francuz, odvjetnik i ministar pravosuđa Robert Badinter (privatno, Mitterrandov prijatelj) kad je potpisao mišljenje Arbitražne komisije da je Jugoslavija „u stanju raspadanja“, i da granice među republikama postaju međunarodne granice novih država. U ostavštini francuskoga predsjednika iz vremena raspada Jugoslavije našlo bi se mnogo dokaza da nije držao do Hrvata i do Hrvatske. Postojala je, međutim, i druga, neslužbena Francuska, koju su činili značajni dijelovi politike, i lijeve, i desne, i istaknute intelektualne ličnosti iz redova filozofa, pisaca, znanstvenika i umjetnika (A. Finkielkraut, P. Bruckner, A. Glucksmann, J. d’Ormesson, J. F. Deniau, A. le Brun, F. Feyto, L. Lambrics…). Oni su činili blok koji je s uvjerenjem i uvjerljivo objašnjavao javnosti što se u Jugoslaviji i u Hrvatskoj događalo iza fasada službene francuske politike koja je, u najboljem slučaju, Tuđmana i Miloševića stavljala u isti koš. Tako su budući odnosi između jedne stare i velike europske države i sasvim mlade hrvatske Republike sačuvani od očigledne jednostranosti koju je prakticirao jedan od najobrazovanijih francuskih predsjednika. Psihološki gledano, ne bi se moglo reći da je između Francuske i Hrvatske nastala ljubav na prvi pogled: niti je Franjo Tuđman imao šarma da otvori francusku šifru koja se na površini izražavala do granica oholosti, a ispod površine i dalje od toga, niti je François Mitterrand pokazivao empatije za jedan napadnuti narod da ga uzme u zaštitu i zato što se napadač pozivao na prijateljstvo s Francuskom. Iz francusko-hrvatskih odnosa poželjno je isključiti nešto što u njih ne spada, a što ih je opterećivalo, na jedan način Hrvate, koji su prema Francuzima pokazivali kompleks neuzvraćene ljubavi, a na drugi Francuze, koji su o Hrvatima u početku malo znali da ne bi potpadali pod utjecaje ljubavnih riječi uklesanih na spomeniku na Kalemegdanu. Što je više zemalja i naroda uključeno u francusku politiku, to bolje za sve, jer će Francuska moći igrati veću ulogu u trusnoj zoni koju u Parizu još uvijek iz straha zovu Balkanom, a u Zagrebu s nadom Jugo-istokom Europe.
Bolji plasman od Slovenije
U Beogradu su imali poseban osjećaj za preuveličavanja, pa je usmenom predajom stvoren mit da su zvona Notre-Dame javljala o porazu srpske vojske na Kosovu. S Miloševićem je ta era zaključena: ako ga je Mitterrand tolerirao kao nužno zlo kod raspada jugoslavenske države, njegovi nasljednici raskidali su sve više s njegovom velikosrpskom doktrinom, ne raskidajući odnose sa Srbijom, s kojom je Francuska gotovo jedno stoljeće gajila privilegirane odnose. Oni više nisu privilegirani kao što su bili, a najmanje na štetu Hrvatske, niti su se dobri odnosi s Hrvatskom razvijali na štetu Srbije. Francuska je uspostavila ravnotežu na Balkanu, s ambicijom koju su poslije Chiraca razvijali i Nicolas Sarkozy, i François Hollande i Emmanuel Macron da europeizira taj prostor i da djeluje kao snaga pomirenja, a ne podjele. U takvoj politici Hrvatska može imati posebno mjesto, pod uvjetom da doista i sama znade kako će služiti pomirenju u posljednjoj europskoj regiji koja nije sasvim integrirana u Europu, a koja prijeti da svoje neriješene – a rješive – probleme prenese kao novi virus podjele i nestabilnosti u širu europsku zonu. Politički gledano, Hrvatska je osuđena da u Macronovoj viziji ujedinjenja Europe bude privlačan primjer kako je izvan Unije gore nego u njoj i ovlašteni vodič za države koje kucaju na vrata Unije; Francuska, pak, ima puno razloga i interesa da u Hrvatskoj nađe državu koja će u ostatku regije braniti stare i nove europske vrijednosti. Sa svim priznatim i nepriznatim slabostima svoje „mlade demokracije“, silnim gospodarskim problemima i nezaliječenim socijalnim napetostima, Hrvatska je bolje plasirana i od razvijenije Slovenije da bude lokomotiva koja će balkanske vagone vući prema Bruxellesu. Da sama ne bi ostala na (novoj) europskoj periferiji, Hrvatska će trebati pokazati da je demokratski vitalna i da je u stanju prevladati stagnaciju u zemlji i uspostaviti povjerenje i pomirenje u regiji. Mladi francuski predsjednik može služiti kao primjer državnika koji zna da bika mora uhvatiti za rogove želi li nametnuti svoj autoritet i provesti neizbježive reforme, i u zemlji i u Europi. Njegovi su prethodnici bježali od njih kao vrag od tamjana, doživljavali su reforme kao „večeru s đavlom“; Francuska je zbog toga gubila vodeći status u svijetu, slabila konkurentsku moć, osobito u odnosu na Njemačku. U globaliziranome svijetu, novac je postao vrhovna vlast u državama; zato Macron smanjuje cijenu skupe države, da bi više novca ostalo gospodarstvu, mijenja s puno porođajnih muka radno zakonodavstvo da spriječi razmnožavanje svojih „uhljeba“, da olakša nova zapošljavanja u zemlji u kojoj svaki deseti stanovnik nema posla (u Njemačkoj svaki 25.) i da poduzetnike oslobodi nameta koja Francusku čine zemljom s najvećim poreznim opterećenjem među velikim zemljama. Nakon izlaska Velike Britanije, Francuska je jedina članica EU koja ima stalno mjesto u Vijeću sigurnosti, jedina nuklearna sila među europskom 27-oricom; njene će se prednosti bolje ponderirati kad prekine gospodarsko zaostajanje, prije svega za susjedom na Rajni. Cijenjeni hrvatski gost dolazi s aureolom novog europskog vođe, u paru s Angelom Merkel, ako je ikako moguće, ili bez nje, ako njemački socijaldemokrati odbace novu veliku koaliciju. Macron je prije svega ambiciozan političar. Njegov programski slogan – reformirati Francusku i pomiriti Francuze, nailazi na očekivane otpore korporatističkih grupacija. Najmlađi francuski predsjednik uvjerio je sebe da nema što izgubiti; teže mu je da u to uvjeri i pesimistične Francuze. Imponira nepopustljivost s kojom rasijeca gordijske čvorove u francuskome društvu, opterećenom neispunjenim revolucionarnim obećanjima o jednakosti i bratstvu, naviknutom na neproduktivne kompromise vlasti i sindikata, zaraženu lijepim idejama univerzalizma koje imaju sve manje pokrića u svijetu svakojakih podjela. Slična je politička podloga i u Hrvatskoj, koja još čeka svoga Macrona koji neće ostavljati za sutra ono što može reformirati danas.
Pogledajte i galeriju: Macron u posjeti Berlinu
Makron je jednodnevna mušica koji je doduše karizmatičan ali ništa neće napraviti za dobrobit naroda niti u Francuskoj niti u Europi i njegova misija će propasti i otići u zaborav.