Bolest ne bira. I stare i mlade, mršave i slabašne, mišićave i snažne..., baš sve nas može dohvatiti. Iako ne postoji način da se sa sigurnošću izbjegne dobivanje karcinoma, može ga se pobijediti, i to pogotovo kada se namjeri na borca s usađenim sportskim duhom i velikom snagom volje.
Našoj atletičarki Maji Golub Fijačko (28), državnoj rekorderki na sto metara (11.51 sekundi), u listopadu 2011. godine otkriven je Hodgkinov limfom. Sreća u nesreći bila je što se to dogodilo dok je bolest bila u drugom stupnju, s dobrim šansama da liječenje bude uspješno. Sretna okolnost bila je i ta da je Maja tada bila u visokom stupnju trudnoće, a zahvaljujući hormonima koji u to vrijeme 'divljaju', limfom joj je iskočio na vidljivom mjestu (vratu) te je odmah reagirala i otišla na pregled.
Zašto baš meni?
Nakon osam mjeseci kemoterapija i zračenja, prošle godine u ovo doba svi nalazi bili su joj u redu i liječnici su joj poručili da je izliječena. Iako joj preostaje čekati još četiri i pol godine da bude sto posto sigurna da je potpuno "čista", Maja tvrdi da je na sve već zaboravila, da je to razdoblje potisnula. Nakon nekoliko pitanja na tu temu prisjetila se svega, no bez grča, kao da nam prepričava neku utrku koju je istrčala kao pobjednica.
- Prvo na što sam pomislila kad mi je rečeno od čega bolujem bilo je - pa gdje mene nađe!? Sportašica sam cijeli život, pravilno se hranim, normalno živim i dosta je frustrirajuće kad se dogodi takvo nešto. No, nema pravila. Na Rebru, gdje sam se liječila, toliko je mladih cura i dečki, djece s leukemijom, ja sam još bila najstarija među njima i te scene su me pogađale više nego moja bolest - prisjeća se Maja.
Svatko tko je doživio trenutak kada u liječničkoj ordinaciji čuje da boluje od tumora potvrđuje isto: u tom trenutku svi ostali problemi nestaju.
- Zaista, u isti tren počneš drugačije razmišljati, sve drugo postane nebitno. Danas se zato više ne živciram oko gluposti koje su mi nekada predstavljale veliki problem. Gledam ljude kako kukaju da nemaju novca, a ne znaju dovoljno cijeniti to što su zdravi, što je najveće bogatstvo. No, nakon tog saznanja nisam dugo očajavala. Rekla sam da se idem boriti i da neću kukati ni plakati. Bila sam uvjerena da ću se izliječiti.
Kao da je Riju donijela roda
Osim mučne terapije, Maja tvrdi da joj je najteže palo to što kćerkici Riji (1,5) ispočetka nije mogla biti majka 24 sata dnevno. Rodila ju je tjedan dana nakon što joj je ustanovljena bolest i odmah je započela liječenje.
- Htjela sam normalno roditi i osjetiti trudove, a završilo je tako da su mi inducirali porod i da sam rodila na carski rez. U jednom trenutku imala sam osjećaj kao da mi je Riju donijela roda. Najgore mi je bilo što nisam mogla dojiti, a toliko sam se naslušala kako je to prekrasan doživljaj. Stoga sam si rekla da ću za pet godina, kada opet budem smjela zatrudnjeti, imati jedno dijete samo za svoj gušt, za dojenje, ha ha...
U trenucima dok je osjećala posljedice kemoterapija, oko kćerkice se najviše brinuo suprug Marko.
- Kad god meni to stanje nije dopuštalo, on je bio s njom, bdio noćima dok je imala grčeve, a puno je pomogla i moja svekrva Silva. Cijeloj obitelji poručila sam da mi ne plaču i ne kukaju, da to smiju samo u WC-u kad ih ja ne vidim. Tražila sam samo pozitivnu energiju jer sam si stvari postavila ovako: sportašica sam, trenirala sam cijeli život kao mazga i urodilo je plodom pa ću se tako uhvatiti ukoštac s bolešću i pobijediti je.
Bivše atletičarke Ivana Lažeta i Ivana Brkljačić organizirale su humanitarnu večeru za Maju na kojoj su brojni sportaši na aukciju dali svoje stvari. Tenisice su dali Gordan Giriček i Blanka Vlašić, Andrej Kramarić i Ognjen Vukojević dali su svoje dresove, Dubravko Šimenc gaće za plivanje...
- To me zaista ganulo. Bilo mi je čak i neugodno što je to tako odjeknulo u javnosti jer sam se osjećala kao da nešto prosim. Bilo je tu i sportaša koje osobno ne poznajem, što me se dodatno dojmilo. Podršku je izrazila i Blanka, dolazili su mi moji iz kluba, javljali su mi se deset godina mlađi klinci... U tim trenucima možeš vidjeti tko ti je pravi prijatelj.
Maju, zapravo, nismo pozvali na razgovor da se još jednom prisjeti teških trenutaka, nego da joj čestitamo na velikom povratku i pitamo je kako je to uspjela. Naime, nakon trudnoće i oporavka, odnosno dvije godine pauze, vratila se sjajnim rezultatima. Prvu utrku na 100 m u veljači u Zagrebu istrčala je ispod 12 sekundi, a nedavno je u Splitu pobijedila sa 11.54. Maja je inače članica Dinamo Zrinjevca.
- Kad sam se bacila u cilj i vidjela 11.96, sve mi se ponovno odvrtjelo u glavi. Pomislila sam "Pa ja sam opet tu, trčim ispod 12 sekundi, vratila sam se!" Rasplakala sam se od sreće, jecala sam, bilo mi je i malo neugodno. Ni sama nisam mogla vjerovati da mi se forma tako brzo vratila jer sam se u listopadu 2012., kad sam počela s pravim treninzima, osjećala kao da sam zaboravila trčati. Sad slijede Mediteranske igre pa SP, no ove sezone glavno je samo da trčim.
No, već od jeseni Maja će imati plan i program sa samo jednim ciljem.
- Želim na OI u Riju, to bi bio šlag na torti. Ma, samo da prođem prvi krug da mogu reći da sam bila na Igrama. S obzirom na trenutačnu situaciju, dajem si dobre šanse za plasman. Do 2016. ima vremena i nadam se da će mi se taj san ostvariti iako ću biti tri godine starija. I svoju Riju povela bih u Rio, to bi bilo baš fora!
