Kad bolje promislim, tu sam bajku čuo i doživio prije nego što sam čuo za Ivicu i Maricu, Snjeguljicu, Trnoružicu i ostale bajke. Idealna je to priča za malu djecu. Pričala se svake zime. Ma, nije to bila samo priča. Bilo je to cijelo kazalište. Mali kućni lutkarski teatar, kao stvoren da u njemu sudjeluju upravo djeca. Uostalom, nama malima bilo je najlakše i najdraže zavući se pod okićeni bor, koji je mirisao na šumu, i tamo postavljati božićnu scenografiju: malu štalicu u kojoj su jaslice sa slamom, u jaslicama malo djetešce, pored njega njegova majka i otac... Dobro, ne baš otac, ali u svakom slučaju jedna dobra i zaštitnička očinska figura. A onda posebna milina: životinje svih vrsta. U glavnim ulogama jedan magarčić i vol, uokolo krotka i umilna bijela janjad, sve do egzotičnih deva.
Eh, da, svakako ne treba zaboraviti anđele koji bi se iz zimzelene krošnje spuštali na krov štalice, pjevajući.
Sve je bilo raspjevano, svaki od likova čije smo figurice slagali u tu biblijsku sliku bio je opjevan u pjesmama koje smo brzo naučili od odraslih jer su im melodije bile nekako osobito lijepe i nježne i od kojih je postajalo toplije oko srca. U ono vrijeme kada svijet nije bio zatrpan ekranima svih veličina i slikama svih vrsta, s uzbuđenjem se čekao taj dan u godini kada bi se vadile kutije s nakitom, jaslicama i svim tim figuricama. A neke je elemente te scenografije trebalo i obnavljati. Na primjer, otići u šumu po svježu mahovinu. Bila je to moja mala, privatna, kućna, obiteljska bajka.
A onda se išlo u crkvu. Dovoljno je već bilo uzbuđenje odlaska u grad usred noći, u doba kada se inače moralo biti u krevetu i već čvrsto spavati. Polnoćka. U crkvi osvijetljenoj svim svjetlima borovi deset puta veći od onog našeg kod kuće. A tek jaslice! Raskošne scenografije s potočićima koji žubore, dodatno uvećane u dječjim očima. Koliko su veći i blještaviji bili crkveni borovi, tako su uz zvuke orgulja, koje su u toj noći svirale glasnije nego bilo kojeg drugog dana u godini, i one male nježne pjesme pjevane kod kuće postajale nebeske himne. Slava Bogu na visini, a mir ljudima dobre volje, bio je najčešće ponavljani pripjev. Nebo je silazilo na zemlju, Bog se prigibao nad siromašnom štalicom u kojoj je na slami ležalo njegovo dijete. Djecu ne zanima visoka teologija, objašnjavanja o odnosima između Oca, Sina i Duha Svetoga i je li Majka Božja bezgrešno začeta. Sav misterij Božića u ovoj priči za malu djecu imao je vrlo razumljivu, sasvim zemaljsku dramatiku.
Na primjer, onaj dio kada jedan muškarac sa ženom koja se svaki čas treba poroditi ide u zimskoj noći od vrata do vrata koja se sva pred njima zatvaraju. Ima u toj priči i jedan veliki zemaljski car koji je naredio da se popišu svi ljudi njegova carstva, pa su u tom velikom komešanju sva svratišta bila prepuna, a nitko od ljudi na čija je vrata pokucao zabrinuti Josip nije se smilovao mladom paru i pružio im utočište. I tada priča postaje basna. Oni se sklanjaju među životinje. U jednoj varijanti pećina, udubina u stijeni, u drugoj štala, svejedno. Dijete se rodilo među stokom koja je, kaže priča, prva pružila gostoprimstvo malom božanskom princu.
Za životinjama došli su pastiri. A onda se na nebu pojavila i tajanstvena zvijezda, za kojom su iz nekih dalekih krajeva stigla tri kralja ili tri mudraca s kraljevskim darovima: zlatom, mirisima i tamjanom. U svakoj pravoj uzbudljivoj priči mora biti i neki lik koji će malu djecu prestrašiti. U ovoj to je jedan zao kralj koji se zbog nekih svojih političkih zemaljskih razloga bojao djeteta čije su rođenje najavila drevna proročanstva i pratila nebeska znamenja. Najstrašniji dio priče je pokolj nevine dječice kojem je glavni junak umakao postavši izbjeglica u Egiptu.
Eto, tako je otprilike izgledalo moje upoznavanje s kršćanstvom. Kroz bajku, kroz jednu od najljepših priča za malu djecu. Ona se ticala podjednako neba i zemlje. Kroz tu priču nas se poučavalo o odnosima među ljudima, o ljudima u nevolji, o zatvorenim vratima, o tome da se zemaljsko siromaštvo bajkovito, uz pjesmu anđela, može pretvoriti u nebesku raskoš. Naravno, kršćanstvo je i mnogo više od toga. Kršćanstvo, uostalom, nije samo Božić. Bajka o Isusu iz Nazareta nastavlja se kroz mnogo priča, uključujući i krvavi finale. Tko hoće i može, tu priču prati i dalje, iza križa, preko groba, do uskrsnuća i vječnog života.
Ali, što se zemlje tiče, cijela bajka o Isusu iz Nazareta vrlo je jednoznačna i nedvosmislena. U datom trenutku ljudske povijesti ona predstavlja i donosi obrat u razmišljanju i ponašanju. Naglavačke okreće sve ljudske strukture i hijerarhije. Baca novo svjetlo na ljudske prioritete, na bogatstvo i siromaštvo, na rat i mir, na osvetu i milosrđe, na ljubav i mržnju.
U obitelji u kojoj sam odgajan i u kojoj sam odrastao komunistička država u kojoj smo živjeli nije bila nikakva smetnja očuvanju opisane kršćanske tradicije utemeljene na Novom zavjetu i običajima poput jaslica koje je prvi počeo raditi pjesnik siromašne braće sveti Franjo.
Ali, zato sam nedavno, moram priznati na svoje veliko čuđenje, slušao jednog katoličkog teologa kako tu tradiciju, a posebice ideju o siromašnom kršćanstvu i o Crkvi siromašnih odbacuje kao izmišljotinu iz 19. stoljeća. E, svašta.
Naravno, svaki će mi teolog reći da je moja vjera o kojoj ovdje pišem djetinja i naivna. A kakva bi drukčija i bila kada mi je prirasla srcu u ranom djetinjstvu kao najljepša bajka u kojoj je, baš kao i u svim drugim bajkama našeg djetinjstva, i svakom djetetu jasno tko je na pravoj, a tko na krivoj strani i gdje mora biti ljudsko srce.
Božić je misterij u kojem se nebo prigiba nad ljudima koji ostaju pred zatvorenim vratima, pred žicom. Božić je utjeha i nagrada ljudima koji se ne boje otvoriti vrata i granicu majci, ocu i djetetu u nevolji. Božić je uistinu uvijek bio i ostat će priča za malu djecu. Za djecu na kojoj svijet ostaje.*
Tako to izgleda kad o malom Isusu priča veliki Branimir Pofuk!