Bestseler “Epidemija pametnih telefona – prijetnja zdravlju, obrazovanju i društvu Manfreda Spitzera”, međunarodno priznatog njemačkog psihijatra, psihologa i neuroznanstvenika, preveden na hrvatski objavila je Naklada Ljevak. Inače direktor Psihijatrijske sveučilišne bolnice u Ulmu i osnivač Centra za neuroznanost u istom gradu autor je i dva prethodna bestselera, “Digitalne demencije” i “Usamljenosti”. Ekskluzivno za Večernji list prof. Spitzer govori o svojoj novoj knjizi.
Čini se kako smartfoni imaju vrlo štetan učinak na djecu koja zbog njih čak ni ne gledaju više televiziju ili igraju računalne igre. Zašto je ovisnost o smartfonima opasnija od, recimo, ovisnosti o računalnim igrama koja je postojala i prije pojave smartfona?
Postoji jedno opće pravilo – što je korisnik mlađi, opasnije je korištenje digitalne informacijske tehnologije. A to potječe od razvoja mozga koje je brže što je osoba mlađa. A postoje i kritični periodi za prihvaćanje važnih vještina (od motorike preko vida do usvajanja govora, empatije i drugih društvenih vještina), za vrijeme kojih digitalnih sredstava odvraćaju i slabe mogućnost učenja, kao što ta sredstva ne pružaju stimulaciju koju dijete treba. Sve se to puno istražuje.
Zašto ne bismo preokrenuli stvari zbog činjenice da su smartfoni povezani pa se putem njih može i učiti, iako se čini da takav koncept doista ne funkcionira?
Razlog zbog kojega ne radi vrlo je jednostavan – morate u startu puno znati kako biste mogli učiti putem digitalne informacijske tehnologije. Za takvo temeljno znanje ne možete se školovati, ali je potrebno. Zbog toga su masovno otvarani online tečajevi, iako jako reklamirani od mnogo sveučilišta prije nekih deset godina neslavno, propali s omjerom više od 90 posto. Smartfoni su velika distrakcija te kao takvi nisu pogodni za učenje.
Stalno je pitanje moralnosti korporacije koja nas pokušava učiniti ovisnima o smartfonu sve dok može prodavati više oglasa ili više dodataka za neku igru ili više aplikacija. Zašto nema međunarodnog konsenzusa oko toga, kao što je, primjerice, Pariški sporazum?
Vrlo dobro pitanje! Ako uzmemo da svi imaju pravo na dobar život u sigurnom i zdravom okolišu, ljudi bi trebali s digitalnom informacijskom tehnologijom postupati kao i s drugim prijetnjama, poput globalnog zatopljenja. Temperature rastu. Kvocijent inteligencije pada u razvijenim društvima (to je nešto poznato kao obrnuti Flynnov efekt, primijećeno je, naime, da je nakon desetljeća rasta prosječni kvocijent inteligencije u više zapadnih zemalja počeo padati, op.a.), a nisam siguran što me više brine. No neki međunarodni sporazum koji bi zaustavio najbogatije kompanije poput Amazona, Applea, Googlea (Alphabeta), Facebooka i Microsofta, u kvarenju zdravlja i obrazovanja naših budućih generacija zbog vlastitog profita (monetiziraju vrijeme mladih ljudi) sigurno bi pomogao.
Ovisnost o igrama sada je uvrštena među zdravstvena stanja, međunarodno je prepoznata. Vidite li možda isto i za ovisnost o smartfonima?
Nisam ja jedini. Ovisnost o smartfonima do sada je jako istraživana činjenica. Moramo shvatiti kako digitalna informacijska tehnologija, hardver, ali i softver, ima adiktivnih kvaliteta zbog više razloga. Ljudi su vrlo društvene životinje, pa su zbog toga vrlo zainteresirane jedna za drugu. Smartfon i Facebook, čini se, zadovoljavaju ovaj interes, iako na duge staze, to nije tako. Zbog toga je njihovo korištenje adiktivno te istovremeno vodi u nezadovoljstvo i depresiju, upravo poput droga. Ponekad ćete dobiti like, a ponekad nećete, a to je upravo osobina pojačivača koju su psiholozi uočili još 50-ih godina prošlog stoljeća, a koja vodi ravno u ovisnost. Kod igara, ta je osobina uprogramirana pa su zbog toga one jako adiktivne.
No, Industrija 4.0 nalaže povezani svijet. Je li opravdano bojati se te široke povezivosti ili će koristi ipak biti više od opasnosti?
To je empirijsko pitanje, a odgovor ćemo znati za nekoliko godina. Internet je najbrže rastući odašiljač ugljičnog dioksida, jedna trećina prometa na njemu otpada na pornografiju, trećina na streaming usluge, nešto manje od trećine je chat, onaj mali preostali dio otpada na stvarnu ekonomiju, uključujući “industriju 4.0”. Internet stvari, Internet of Things proizvodit će još i više ugljičnog dioksida kako će se pojavljivati mogućnosti da moj hladnjak komunicira s mojom pećnicom, Alexom i mojim bankovnim računom kako bi smislio što ću jesti za večeru. Po meni, ne radi se o zlatnoj budućnosti, nego o konačnom nestanku čovječanstva kakvo poznajemo i koje živimo danas. Nije potrebno da se to dogodi. Na nama je da mudro odlučimo.
Moguće je složiti se da postoji opasnost od neposredne intelektualne propasti zbog dostupnosti pogrešnih informacija i fake newsa. Zašto su ljudima interesantniji fake news od onih istinitih?
Ovo je pitanje zapravo empirijski odgovoreno. Analiza 126.000 feedova na Twitteru koji su bili “retvitani” 4,5 milijuna puta pokazala je kako se lažno daleko brže i dalje distribuira nego istinito. Razlog smo mi sami, odnosno naša žudnja za novom informacijom. Ispada kako je istina često dosadna, sjetite se samo činjenica poput “Nebo je plavo”, “2 i 2 daje 4” itd. Suprotno, netočnost poput “papa je trudan”, često zvuči vrlo interesantno. To je zato što je po definiciji informacija sadržana u izjavi obrnuto proporcionalna njezinoj vjerojatnosti. Zato su lažne izjave u prosjeku zanimljivije negoli one istinite. Uočite kako to nije krivnja Twittera, nego je to lošija strana interakcije Twittera i ljudske znatiželje. Slijedi da dok god postoji Twitter i postoje ljudi, bit će i jako puno fake newsa.
Gubitak privatnosti još je jednom podvučen kao neposredna opasnost. Nedavno je Tim Berners-Lee, tvorac World Wide Weba, predstavio koncept kojim bi se web vratio u svoje početke, no jesmo li doista spremni odreći se komfora koji je oko nas izgradila tehnologija, iako je on zapravo lažan?
Kao što sam već rekao, to je otvoreno pitanje. Po meni, nadajmo se kako ćemo izaći na kraj s puno nedostataka digitalne tehnologije, isto kao što ćemo, nadam se, naći načina kako da se izborim s klimatskim promjenama. Na nama je da inzistiramo na privatnosti te da osiguramo da ćemo svi imati koristi od tehnologije, a ne samo šačica milijardera.
Kibernetičko ratovanje nešto je što će, nažalost, vrlo uskoro biti redovnom viješću. Je li vjerojatno gledati danas sve nas kao mete u određenim situacijama?
Pa to već jesmo! Tvrtke, bolnice, njemački sustav željeznica i mnoge druge institucije hakirali su kriminalci koji se žele domoći podataka. Gore spomenute velike američke tehnološke kompanije prikupljaju podatke o europskim građanima na načine koji su protivni europskim zakonima. A onda te podatke koriste kako bi monetizirali naše vrijeme kroz oglašavanje i nove usluge, koje, opet, koštaju naš novac. Možemo to promijeniti, kao što nam govore Tim Berners-Lee i mnogi drugi. Ali moramo u to uložiti napor.
Virtualna i poboljšana stvarnost dolaze sporije nego se očekivalo, ali trebamo li doista na taj način poboljšavati našu inteligenciju?
Prema mojem mišljenju, to su tek gadgeti. A ponekad, javi se neka potreba za nekim gadgetima. Puno je tu buke oko zapravo jako malo. Napokon – najbolja moguća virtualna stvarnost, po definiciji, doimat će se vrlo stvarnom. A to već imamo, i zove se stvarnom stvarnošću.
Je li umjetna inteligencija novi oblik opasnosti koji se pomalja iz naših smartfona, laptopa ili tableta, hoće li preuzeti naše živote?
Sve je to u cijelosti na nama. Duh je izašao iz boce i neće se vratiti natrag – korisna je kod automatiziranog prepoznavanja raka kože, rendgenskog pregleda, prepoznavanja lica, procjene nekretnine i još puno toga, moguće i kod kirurških zahvala, automatiziranih vozila, automatskog prevođenja itd. Ako ćemo ići prema stvaranju na umjetnoj inteligenciji temeljenog oružja, cjelovitom nadzoru, automatskom inteligentnom špijuniranju cijelog društva te mnogo drugih “inteligentnih autonomnih sustava”, možda ćemo izgubiti kontrolu, demokratsku kontrolu. Hoćemo li onda na kraju možda zamijeniti demokraciju za lagan i nehajan automatizirani život? U najmanju ruku, trebali bismo razmisliti o tome i odlučiti sami.
O tome govorim već godinama. Čitajući komentare, gotovo da bih svakom autoru pogodio životnu dob.