Da je Hrvatska stranka umirovljenika kojim slučajem kompanija koja kotira na burzi, tu bi se isplatilo uložiti koju kunu. Na parlamentarnim izborima 2003. ta se stranka ušuljala u Sabor s trojicom, a sad prema terenskoj anketi dobiva 10 posto glasova i četvrta je na rang-listi popularnosti stranaka, odmah iza HSP-a. Kad su renomirane agencije za ispitivanje političkog tržišta prvi put pokazale kako se umirovljenička stranka uspinje na toj ljestvici, bilo je dvojbi. U ljetnim mjesecima mlađi su na moru, a stariji "čuvaju kuću", pa možda u većem broju ulaze u anketni uzorak.
Nakon rujanske ankete, sve je manje izgledno da je posrijedi neka metodološka kvaka i možda se treba priviknuti na činjenicu da je HSU popularniji i od HNS-a i od HSS-a. Potencijalno HSU-ovo tržište, uzmemo li u obzir broj umirovljenika u ukupnoj populaciji, kudikamo je veće od njezina sadašnjeg udjela, što teorijski znači da bismo danas-sutra prvog HSU-ovca mogli pozdravljati s "dobar dan, gospodine premijeru".
Isplatilo se gledati kako je šezdesetpetogodišnji lider HSU-a Vladimir Jordan s nekim još starijim stranačkim kolegama u srpnju ove godine pregovarao o povratu duga umirovljenicima. Sanaderovi dečki, bilo je to očito, na kraju su aktivirali taktiku iscrpljivanja pa su penziće pustili da čekaju na nastavak pregovora do kasnih večernjih sati, dok ih dobro ne pritisne umor. HSU-ovci su satima strpljivo stajali na drugoj strani Markova trga, odmah nakon poziva otrčali u Banske dvore, izdržali u pregovorima gotovo do ponoći. Iscrpljeni ministri jedva su se poslije toga dovukli do svojih automobila i vozača, a penzići su puni elana tu noć pohitali na obižnju ljetnu terasu i hladno pivo. Jordan i njegovi mladići ubacili su se u politiku tek potkraj 90-ih i sa statusom političkih novaka zapravo su održali lekciju puno iskusnijim kolegama iz drugih stranaka. Prvo, očito je da su, za razliku od ostalih, prepoznali naboj unutar umirovljeničke stranke koji se može pretvoriti u politički zamah. Drugo, ni prije ni poslije dolaska na vlast HSU-ovci se nisu gubili u drugim temama, nego su uvijek gurali samo jedno bolju budućnost umirovljenika, koliko god ta sintagma ironično zvučala.
Jednom kad su se dočepali vlasti, s golemom su upornošću gurali povrat duga, što naravno ne bi bilo moguće da HDZ na to nije pristao. Ali kao što pokazuju političke ankete, zasluge su otišle samo penzićima. Sad idu dalje i traže izjednačavanje starih i novih umirovljenika, što će također vjerojatno uspjeti. Kad je inozemnom auditoriju opisivao hrvatsku političku scenu, jedan je stranac rekao: "Znate, vladajuća stranka u Hrvatskoj u specifičnoj je situaciji. U koaliciji je s umirovljenicima s kojima se jednostavno ne može trgovati. Njih ne zanima ništa drugo osim boljih mirovina." Rejting HSU-a ima i naličje. HSU je utjecajan u vlasti, ali nije na izvršnim funkcijama na kojima se u pravilu topi popularnost. Ta se stranka ne izjašnjava ni o jednom osjetljivom pitanju, ni o Gotovini i Haaškom sudu, ni o ulozi Crkve u društvu. HSU ne odgovara za visoku nezaposlenost i pljačkašku privatizaciju. Predsjedniku HSU-a nije ni najmanje naškodilo kad je rekao, otprilike, "sve stranke su nam dobre, samo da smo na vlasti".
Paradoksalno je da u vrijeme kad bi trebalo učvršćivati mirnodopski i nadajmo se moralniji sustav društvenih vrijednosti, naprijed ide jedna prema van dezideologizirana stranka, koja se time ne opterećuje. Ali i to je samo rezultat svojevrsnog povratka u društvenu ravnotežu, poremećenu početkom 90-ih, kad je najveći dio tereta tranzicije preseljen upravo na umirovljenike. Jasno da to dolazi na naplatu.
