HRT-ova emisija „Otvoreno“ na samom se početku godine bavila temom blokiranih građana i rasterećenja gospodarstva u kontekstu ostvarenog suficita državnog proračuna. U jednom je trenutku studijom zavladao dobri stari bauk otpuštanja u javnom sektoru, a ministar Tomislav Ćorić očekivano je stao u zaštitu javnih djelatnika. Na temelju svog kratkotrajnog iskustva iz dva ministarstva ocijenio je kako službenici sjajno rade svoj posao. Postavlja se pitanje čemu onda bojazan od otpuštanja kad će ti talentirani i marljivi ljudi s puno iskustva ionako bez većih problema pronaći svoje mjesto negdje drugdje. Možda baš u HDZ-u ili njemu bliskim gospodarskim subjektima koji bi, ako je vjerovati Tomislavu Ćoriću, profesionalnim angažmanom svojih kadrova s državnih jasli mogli samo profitirati.
No svi mi znamo da se to neće dogoditi jer oni previše vole Hrvatsku da bi joj otimali najbolje ljude i koristili ih za svoje sebične ciljeve kao što su pobjeda na izborima ili profit u tržišnoj utakmici. „Otvoreno“ je još jednom pokazalo da uvijek kad se povede rasprava o racionalizaciji u javnom sektoru, većina sugovornika krene zamuckivati. Čak je i prominentnim domaćim ekonomskim liberalima teško preko usta prevaliti kako otpuštanje dijela ljudi iz javnog sektora nije ništa nemoralno.
Ne smijemo smetnuti s uma da je upravo otvaranje suvišnih radnih mjesta u javnom sektoru dobar dio naših sugrađana koji su radili kod privatnika dugoročno pretplatilo na biro. Oni nisu ništa manje vrijedni od javnih djelatnika, ali ih se pred kamerama puno rjeđe sjete. Svako radno mjesto u javnom sektoru za kojim ne postoji stvarna potreba znači gašenje više poslova u privatnom sektoru. Na svakog javnog zaposlenika koji ne služi ničemu ide nekoliko očajnika koji godinama obijaju prag Zavoda za zapošljavanje i čija se djeca ne sjećaju kad su zadnji put dobila nove tenisice. Suludi propisi i kazne, nepotrebne procedure koje koštaju novca, vremena i živaca te cijeli niz poreza, izmišljenih da bi se održao i u krizi čak povećao broj zaposlenih u javnom sektoru, dotukli su na tisuće tvrtki i koštali nas oko sto tisuća poslova.
Za tim ljudima nitko ne plače. Njih ne predstavlja nijedan sindikat. Čak ni kad se raspravlja o blokiranima, kao što je to bio slučaj u ovom „Otvorenom“. A baš su ti blokirani dominantno radnici iz privatnog sektora koji su preko noći dugoročno ostali bez prihoda dok se u isto vrijeme broj radnika u javnom sektoru povećao. Za njihovih desetak izgubljenih godina treba plakati, a ne za ljudima kojima je hrvatsko društvo već previše dalo. A dalo im je redovne i stabilne prihode, nekima i više od dva desetljeća, u zamjenu ni za što.
Gledajte to ovako – svaki je nepotrebni djelatnik u javnom sektoru zaposlen po stranačkoj liniji mala „Fimi media“. Samo legalna. Umjesto da ilegalno izvlače novac iz državnih tvrtki i njime kupuju glasove, stranke su zapošljavale svoje članove i birače na račun poreznih obveznika. Nema ništa nepoželjno ni nemoralno u stajanju na kraj toj štetnoj praksi koja je Hrvatsku unazadila dobrih dvadeset godina. Korist od konačnog čišćenja javnog sektora od prekobrojnih kadrova te većeg poreznog rasterećenja koje bi se paralelno odvijalo i dovelo do otvaranja novih poslova ne bi imali samo nezaposleni, već i istinski potrebni javni djelatnici. Oni koji su esencijalni za funkcioniranje same države i kvalitetu javnih usluga. Oni koji prečesto rade za više ljudi, a primaju samo jednu plaću. Oni koje se u raspravama nerijetko stavlja u isti koš s ljudima s kojima nemaju ništa zajedničko osim zgrade u kojoj provode osam sati dnevno.
Svaki put kad se spomene otpuštanje u javnom sektoru, stranački kadrovi i oni manje produktivni sakriju se iza svojih vrijednih kolega. Igraju na njihov strah da će, u pomanjkanju objektivnih kriterija vrednovanja, možda baš oni biti nepravedno otpušteni. To je ključni razlog zašto postoji toliki otpor uvođenju pravog vrednovanja rada koje bi odvojilo ove dvije skupine. Tad bismo jasno znali bez koga nema kvalitetnih javnih usluga koje svi želimo i za koje smo spremni platiti, a Tomislav Ćorić i njegovi pandani iz SDP-a i drugih stranaka koje pretendiraju na vlast puno bi teže dolazili do glasova. Morali bi se više potruditi, što bi se – ne nužno, ali vrlo vjerojatno – pozitivno odrazilo na stanje u državi. Nije li to ono što baš svi u Hrvatskoj priželjkujemo?!
Pogledajte i što će se promijeniti uvođenjem eura i hoće li sve poskupjeti:
Ne razumijete da je tu na snazi pakt između radnika javnih poduzeća i stranaka koje zadržavaju status quo, odnosno zapošljavaju dodatne uhljebe. Teoretski - što ih je više - stranka lakše dobija izbore. Iracionalno na duži rok, ali kratkoročno osigurava svima egzistenciju.