U prigradskoj četvrti Vallecas stanuje Rayo Vallecano - klub koji je simbol siromašnih, nezaposlenih i protivnika monarhije. Rayo je zadnji put svladao Barcelonu 2002. god. Navijači Raya Barcu "ne mrze posebno" protivnik je kao i svatko drugi, ali Real Madrid je "nešto posebno" njega ne podnose
“Mi ovdje nemamo ništa osim Raya. Kad on pobjeđuje, i mi postajemo veliki”, govori nezaposleni 33-godišnji Nacho dok vjetar s ulice podiže stare novine i karton. Četvrt Vallecas, na jugoistoku Madrida, siromašan je i ponekad opasan dio grada. Dom je to ljudi s dna društvene ljestvice, radnika, odbačenih i nesretnih.
Njihov predstavnik Rayo Vallecano i sam se smatra takvim. No, nakon što se spasio te nije ispao prošle sezone, klub je u prvih nekoliko kola ostvario solidne rezultate. Stanovnike kvarta poput munje je pogodio optimizam. U Rayu (na španjolskom munja), ali i ulicama za sebe vole reći da su oni “ubojice divova, ubojice velikih”.
“Skinuti Barcelonu bila bi prava stvar. Također zaustaviti Messija“, ističe Manuel, umotan u crveno-bijeli šal. U posljednjih pet susreta na svom terenu Rayo je dvaput svladao Barcelonu. Doduše, posljednji put 2002. godine, nakon čega je jedno vrijeme proveo u drugoj ligi.
Uza stadion je neuobičajeno puno policije. Razlog je jasan. Dolazak Barcelone, ali i nedavni incident na utakmici protiv Real Madrida kada su lokalni navijači presjekli kabele za rasvjetu i odgodili utakmicu. Dvjestotinjak metara dalje, u sporednoj, slabije osvijetljenoj ulici nekoliko skupina ljudi. Najekstremniji navijači Raya – Bukaneros – pripremaju se na svom uobičajenom mjestu. S novinarima ne žele razgovarati, sumnjaju u motiv posjeta, ali ipak kažu: “Barcu ne mrzimo posebno. Za nas je ona protivnik kao i svaki drugi kojeg želimo pobijediti”. “Real Madrid je nešto drugo. Njega ne podnosimo”, dodaje jedan od mladića. Na pitanje o Modriću odmahuje rukom i kaže: “Ne zanima nas.”
Real kao simbol monarhije, elite i bogatstva upravo je suprotnost od onoga za što se izjašnjavaju ti izrazito lijevo orijentirani navijači. Sukob je s Realovim pristašama i na političko-povijesnoj crti, republikanci – monarhisti, antifašisti – frankisti, što vuče temelje iz španjolskog građanskog rata (1936.-1939.).
Kada je riječ o aktualnoj političkoj temi, odcjepljenju Katalonije, podijeljeni su, no čini se kao da se ne uzbuđuju. Za razliku od njih, navijač Barcelone, umirovljenik Albert, s crveno-plavim šalom zavezanim na ruksaku, pred ulazak na tribinu kaže: “Katalonija se mora odcijepiti. I mi i Baski, ali posebno mi, financiramo cijelu Španjolsku. Na referendumu ćemo svi glasati za odcjepljenje.”
Sat i pol vremena prije početka utakmice masa ispod tribina postaje sve veća. Mladić i djevojka umotani u šalove Raya, još nisu kupili ulaznice. “Živimo u Vallecasu i ovo je za nas važan dan. Mi smo mali i skroman klub, ali večeras imamo velika očekivanja”, govori djevojka.
Ne sjećamo se Andrijaševića
U tom trenutku podno tribine prolama se vrisak. Autobus sa skupocjenim igračima Barcelone upravo je stigao. Grupa njihovih pristaša pokušava se približiti.
Nakon nekoliko minuta histerija se stišava. U malom restoranu u sklopu stadiona vlada gužva. Na njegovim zidovima niz starih fotografija znamenitih igrača i dužnosnika Raya, a na najistaknutijem mjestu – žena. Teresa Rivero bila je predsjednica kluba od 1994. tijekom njegova najslavnijeg razdoblja, u kojem je ostvaren ulazak u četvrtfinale Kupa Uefe 2000. Teresa Rivero ujedno je prva žena predsjednica nekog nogometnog kluba u prvoj španjolskoj ligi.
Na stadion Vallecas, koji se donedavno zvao njenim imenom, može stati gotovo 15.000 ljudi i među najmanjim je stadionima španjolske lige, a gledatelji su smješteni odmah uz teren. Upravo je to jedan od faktora na koji Rayo računa u utakmicama protiv klubova poput Barcelone. Ondje je prije 16 godina igrao i nekadašnji igrač Hajduka Stipe Andrijašević, tata današnjeg prvotimca Franka.
“Za njega nisam čuo, ali znam tko je Luka Modrić”, govori mali dječak od 11 godina. S ocem redovito dolazi na utakmice Raya, no njemu Real nije mrzak. “Za Rayo navijam jer je tata u Vallecasu kupio stan”, objašnjava.
Napominje da je dosad u gradu vidio samo jednu osobu, jednog 30-godišnjaka u dresu Luke Modrića. “Ja bih kupio njegov dres. Kada se u školi međusobno podijelimo na Real i Barcelonu, moj prijatelj uvijek viče da je on Luka Modrić. On je, naime, najmanji, mršav je i plav, baš poput Modrića”, kaže dječak.
Otac ga zove, pozdravlja se, te uzbuđeno trči na svoje mjesto. Tribine malog stadiona već su pune. Na tribini s lijeve strane, odmah iza gola gdje su smješteni Bukanerosi, ističe se grafit, rečenica revolucionara Che Guevare – “Hasta la victoria siempre” (do pobjede zauvijek).
Istrčavaju igrači Raya, masa ustaje i pozdravlja, na tribinama nekoliko zastava poraženih republikanaca iz vremena građanskog rata, često korišten simbol protesta protiv sadašnjeg uređenja države.
A onda, salva zvižduka igračima Barcelone. Messi odlučno trči prema središtu igrališta. Na jednoj ogradi izvješen transparent, aludirajući na njegovu nagradu: “U Vallecasu nema zlatne lopte, ali ima velike nezaposlenosti”. Na drugom dijelu stadiona manja grupa pristaša katalonskog kluba plješće svojim igračima.
Sve je spremno za početak. Susret počinje minutom šutnje u spomen na nedavno preminulog 94-godišnjeg Rafaela Lopeza, vjerojatno najstarijeg navijača Raya koji je imao navijačku iskaznicu s brojem 2.
Igrači Raya, poneseni svime što se oko njih događa, hrabro kreću u utakmicu. Nema sumnje, odlučni su Messiju oduzeti zadovoljstvo da baš na njihovu stadionu postigne 300. pogodak u karijeri. Kako utakmica odmiče, snaga im popušta, no Argentinac ne dolazi u priliku da sruši rekord. Nakon što puca preko gola, odlučuje se i izravno uputiti slobodan udarac. Približava se korneru, domaći navijači ga vrijeđaju, a s druge tribine Latinoamerikanci mahnito fotografiraju. Jedan od njih uporno pokušava ugurati u kadar i svoju kćerkicu.
Messija nisu mogli zaustaviti
I kad se činilo da se domaćini mogu nositi s liderom lige, David Villa postiže pogodak. Počinje puhati vjetar, a gledatelji koji se nisu naviknuli na niske temperature smrzavaju se. Žale se kako je to najhladnija večer u Madridu ove jeseni. Igrači ponovo izlaze na teren, Messi izgleda ozbiljan. I onda, prije nego su se momčadi razigrale, Argentinac dobiva loptu u sredini i rutinski postiže svoj 300. pogodak u karijeri u službenim utakmicama. Nisu ga uspjeli zaustaviti. Gledatelji su razočarani, no gromoglasno nastavljaju bodriti Rayo. Uskoro im je isključen i trener, a zatim, prije kraja momčad doživljava konačan slom, prima još dva gola, padaju na konačnih 0:5. Messi zaključuje priču svojim drugim pogotkom, 301. u seniorskoj karijeri.
Utakmica je gotova, publika plješće, navijači bodre Rayo unatoč teškom porazu. Ispred novinarskog centra stvara se gužva, svi iščekuju pobjednike. Jedan po jedan igrači Barcelone izlaze, a kamere i mikrofoni blokiraju Messiju put do autobusa. O Luki Modriću nitko ne želi govoriti. Messi, Villa i Jordi Alba ozbiljna lica odbijaju dodatno pričati, a Xavi tek uz smiješak kaže da ne može dati komentar. Nekoliko ljudi pokušava ušićariti fotografiju.
Ruben: Modrić je izuzetan
Veliki zeleni autobus ubrzo nestaje. Tada se pojavljuju vidno nesretni igrači Raya, no to više da i nema tko vidjeti. A onda, kada su se i novinari već razišli, na ulicu izlazi posljednji – vratar Ruben, posebno omiljen među navijačima Raya.
“Svaku utakmicu nastojimo pobijediti. Htjeli smo i večeras, ali Barcelona je nevjerojatna”, kaže Ruben.
Može li se Modrić nositi s njom?
“Modrić je izuzetno talentiran igrač, bez problema može igrati u Realu te vjerujem da će se dobro snaći u španjolskoj ligi“, napominje.
Zatim se okreće, nastavlja hodati pognute glave, da bi u trenutku nestao iza ugla praznog stadiona. Unatoč silnoj želji Rayo se nije ispriječio na putu nepobjedivim zvijezdama iz Katalonije. Messi je poput munje udario u Vallecas. Ponoć je već odavno prošla kada su i posljednji policijski automobili napustili to zdanje. Tek je hladni vjetar raznosio papire i pokoju ulaznicu pustim ulicama.
