Najčuvanija je tajna otkrivena i nema je smisla više skrivati. Miljenko Jergović u Politici je raskrinkao ono što smo godinama uspijevali kriti. Načeo je nešto slično Stjepan Mesić kada nas je onomad nazvao ustašoidima, Jergović je i prije, onako usput, znao šaputati o "zboru fašističkih komentatora", ali proteklog četvrtka do kraja nas je razgolitio.
Piše: "...pogled mi se redom susreo sve sa samim likovima koji su se dobrih dvadeset godina trudili, a većina se i danas trudi, da se ovako nešto nikad ne dogodi. Recimo, glavni urednik, komentatori i poslovodstvo "Večernjega lista", novina čiji me je komentator onomad napao da sam komunist i Jugoslavenčina, jer sam u nekome članku napisao "takozvana Nezavisna Država Hrvatska". A povodom romana "Otac", što ga objavih u Beogradu, u potjernici koju u "Večernjaku" rasprostrše na dvije stranice napisali su da je to knjiga s kojom "iz Beograda pucam po Zagrebu". Općenito, za komentatore tih novina ne postoji razlika između Tadića i Miloševića, a jedan od njih, stanoviti Ivkošić, četnika vidi i u Danilu Kišu."
Kada je već svima objavio da na adresi Slavonska avenija 4, Zagreb, djeluju elitni bojovnici, preživjeli iz Tjelesnog zdruga i Crne legije, kemijskim olovkama u džepovima košulja nevješto maskirani u novinare, ne preostaje nam ništa drugo nego da do kraja priznamo tko smo i što smo. Najbolje je to opisati slikom sa svakojutarnjeg redakcijskog kolegija. Okupimo se svi redom, nitko ni slučajno ne izostaje, i šuteći čekamo da započne obred. Krilnik Goran Ogurlić, na privremenom radu glavni urednik, izvuče iz džepa nož i položi ga na stol; dorojnik Zdravko Milinović stavi križ od ebanovine, sav optočen biserima; stražnik Milan Ivkošić pomalo nespretno poseže u vrećicu s mandarinama i prilaže bombu; a uprava nam svakoga jutra preporučenom poštom šalje novi samokres, sav blistav i nauljen – ne možemo prisezati na već upotrijebljeno oružje. Kad je scena postavljena, svi redom kleknemo i stanemo izgovarati riječi koje znamo naizust: "Zaklinjem se Bogom svemogućim i svime što mi je sveto da ću se držati ustaških načela...". Trenutak poslije, začuje se u kanonu zbor fašističkih komentatora: "Zaklinjem se da ću se u ustaškim redovima boriti...". Odzvanja to zaklinjem se dok tek pridošla nevina dječica iz gradske rubrike, nesigurna treba li im sve to, prestrašeno mrmori: "...ima me po ustaškim propisima stići kazna smrti.".
Okrijepljeni prisegom, bacamo se na posao, a najagilniji su grafičari. Ima jedan među njima, stanoviti Veselko, činom logornik, koji čvrstom rukom postavlja inicijale na tekstove. Svaki članak u Večernjem listu ima započeti crnim, masnim, uhatim U – pa kud puklo. Pisali smo tako, prije neki dan, o proračunu, ali u novinama je izašao Uroračun, kolegica iz kulture ni riječ nije rekla kada je u njezinu tekstu ravnatelj riječkog baleta i dobitnik nagrade "Vladimir Nazor", ime tog izdajnika smo izostavili, postao UStaša Zurovac, lektori, zabrinuti zbog srbizacije hrvatskog jezika, svako "da" pretvaraju u "kako" pa nam izlaze i naslovi: "Kako, gay sam i što mi možete".
Moglo bi se tako nabrajati unedogled, dokaza za Jergovićeve teze ima napretek. Evo, i ja priznajem da sam vlastitu babu 1941. godine natjerao da se prekrsti na katoličanstvo da nam ne bi zagadila obiteljsku čast. S onom drugom, koja je na Visu plesala kozaračko kolo, nikada nisam razgovarao, nisam joj ni pelene dao da, pardon, kako mi mijenja.
Raspitao sam se malo o hapšenju koje se dogodilo Miljenku Jergoviću ne tako davne 1993. godine. U tekstu u Politici o tome kaže: "Naime, na recepciji hotela u koji su beogradski gosti bili smješteni raspitivao sam se za Filipa Davida. Recepcioner mi je pristojno odgovorio da gospodin David nije u sobi, ja sam se još pristojnije zahvalio na ljubaznosti, izašao sam iz hotela, prešao petstotinjak metara, kad su me zaskočila dvojica sa službenim značkama. Strpali su me u auto i uz sitne prijetnje odveli na ispitivanje. Mislili su da sam htio ubiti Filipa Davida."
Jedan još živi svjedok vremena priznao mi je da je upravo on prijavio Jergovića policiji. "Spasio sam Filipa Davida", hvali se i danas po redakciji. Vjerovao je tada onome što Jergović piše, pa se pobojao za književnika. Čitao je, naime, Jergovićeve hajke, s mjesta zamjenika glavnog urednika Nedjeljne Dalmacije, na: "četnike, autonomaše, judoškudaše, nacionalne izdajnike, okupatorske suradnike, oficirske sinove, kokainske ovisnike, razularene bludnike..." pa se pobojao da u tom mahnitanju ne nasrne i na pisca. Nepotrebno, pokazalo se. Jergović je to samo pisao. Nije mislio.
Jergović je intelektualno i politički pravi pravcati Jugoslaven, anacionalan, nehrvat, prizemno populistički nastrojen, osoba koju hrvatska i zagrebačka kultura i srednjoeuropska civiliziranost odbijaju i iritiraju. Zato mržnja i pljuvanje baš Hrvata i Hrvatske. Ali zašto TOLIKO mržnje i pljuvanja ? ? Kada se u Bosni zaratilo on nije imao hrabrosti ostati u svom gradu i boriti se za \"svoju raju\" već je zbrisao. Iz jedne okoline je zbrisao, u drugu se nije uklopio. On više nikamo ne pripada, nigdje se ne osjeća dobro. To je proizvelo frustracije od kojih njegovi tekstovi naprosto pršte. A i njegov izgled doprinosi osobnim frustracijama i kompleksima. I kakva onda da mu djela budu nego kompleksaška i agresivna? I to na način na koji su agresivni mali psi u društvu velikih. Luzer.