Prosječna je visina, prema uzorku 2000 osoba pristiglih na novačenje, 165 centimetara. Prema tome, narod Međimurja visokog je rasta. Prosječna visina stanovnika čakovečkog kotara iznosi 166 centimetara, i premašuje prosječnu visinu stanovnika preloškog kotara za 1,5 centimetara. Ta je razlika posljedica toga što su mnoga naselja preloškog kotara uz Dravu, a u njima ima mnogo degeneriranih. Tamo kod gotovo dva posto osoba visina ne dostiže ni minimum potreban za vojničku službu (150 cm).”
Tako je o Međimurcima prije ravno 125 godina pisao mađarski etnolog i pedagog Ferenc Gönczi u knjizi “Međimurje i njegov narod”, koju je za hrvatsko tržište za tisak prije 25 godina priredio Vladimir Kalšan, a s mađarskog preveo Ladislav Antauer. Mađarski učitelj koji je deset godina radio u školi u Kuršancu pokraj Čakovca prošao je tijekom istraživanja pješice uzduž i poprijeko cijelo Međimurje, za koje je smatrao da je mađarsko, a u to se vrijeme provodila i sustavna mađarizacija Hrvata. Gönczi je vrlo detaljno opisao fizionomiju i životne navike Međimurca, a to je i danas vrlo zanimljivo štivo.
“Pored te povoljne visine, samo se iznimno pronalaze istaknuta, jako razvijena prsa i tvrdi mišići, što bi bile značajke životne energije. Po boji kože i lica međimurski je narod podijeljen na plave te svijetlo i tamnosmeđe”, piše Gönczi i dodaje da tamnosmeđih ima najviše u Goričanu.
Ne paze na svoje zdravlje
Sa smeđe obojenim licima, zapisao je, idu zajedno smeđe ili crne oči srednje veličine, s dugim, katkad posve sraslim obrvama. Plava lica prate sivoplave i iznimno “čisto plave oči”. Od slavenske kratkoglavosti, ovdje su, uočio je, primjetna znatna odstupanja.
“Među tipovima glava nalazimo tu mnoge jajolike, čak i okruglaste. Naravno da ima i mnogo onih koji su između jajolikih i kratkih okruglih glava. Kosa je općenito rijetka, ravna, rjeđe valovita i mekana. Kovrčava se kosa tek iznimno može vidjeti. Vrlo je često prerano ćelavljenje”, ističe Gönczi koji je vidio i znatan broj onih s istaknutim, vrlo visokim čelom. Nos većinom ima oštar greben i upali korijen, ali nije rijedak ni prćast nos. Većina nosnih otvora je prostrana. Uz Dravu je velik broj onih koji imaju nazalni glas. Usta su široka i uskog ruba. Često je, piše, jezik mesnat i debeo, i zato je mnogo onih koji pri govoru “šušljaju”. Međimurje je puno zgodnih muškaraca i lijepih žena koje se ističu svježinom i lijepim, finim crtama lica. Po lijepim djevojkama poznati su Prelog, Nedelišće, Čehovec, Turčišće, Donji Kraljevec...
“Ljudi u briježnom dijelu općenito imaju zdrav izgled iako su pretežito slabunjavog, mršavog rasta. To je posljedica loše prehrane. Stanovništvo uz Dravu pati od duševnog i tjelesnog kržljavljenja. Tu se nađu brojni s gušom i idioti”, piše. Zarazne su bolesti češće u ravnici zbog močvara, a primijetio je da na mnogim mjestima nasred dvorišta seljaci odlažu stajski gnoj. Čak i pokraj bunara. U mnogim kućama zajedno žive od dvije do tri obitelji koje zajedno broje deset do 12 članova. Prozori se rijetko otvaraju radi provjetravanja. Narod ne pazi na svoje zdravlje, zaključio je. Često se u Međimurju, posebice kod školske djece, javlja povratna groznica, šarlah i difterija. Trahom se također brzo širi. Sve je to u mnogim slučajevima uzrok kratkog životnog vijeka Međimuraca, napominje. Po zimi jedu tri obroka, ujutro i na večer kuhanu hranu. Za doručak su na stolu dvije vrste jela, juha i kukuruzna kaša, kukuruzni valjušci preliveni uljem ili masti, ili prosena i hajdinska kaša. Umjesto normalnog ručka jede se kiselo sirovo zelje, kravlji sir, rotkvice ili druga suha jela, a na večer su opet na stolu dva jela. Ljeti, kad su dani dulji, jede se četiri puta. Kod siromašnijih doručak se tada sastoji od kravljeg sira, crvenog i bijelog luka, a bogatiji blaguju meso, jaja, mlijeko i bijelu kavu. Stanovnici briježnog dijela Međimurja su prema strancima zatvoreni. Inače je to, zapisao je Gönczi, dobroćudan i pobožan narod. Radi marljivo i štuje plodove svoga rada. Zadovoljan je i ne prigovara načinu života.
“Tko ga bolje ne poznaje, teško može i zamisliti koliko mu malo treba da bude zadovoljan.”
U gostionicu se ide rijetko, obično nedjeljom, no na zabavama veseli Međimurac prosipa dosjetke. Teško se oduševljava. Promišljen je, pravi račundžija.
Parničenje je posebna nevolja
Duhovni dio svog obiteljskog i društvenog života posve ispunjava u vjeri. Sve što je dobro ili loše je “Božja volja”. Narod u ravničarskom dijelu je otvoreniji, pod utjecajem mađarskog naroda, ponosno navodi Mađar Gönczi.
“Mnogo se ponosi time što je Međimurac. Zagorac, stanovnik susjednog briježnog dijela Hrvatske, za njega je oličenje blesavosti i ograničenosti. Vole naglašavati svoje poštenje, do kojeg u donjem Međimurju mnogo drže. Poklonik je svega što je lijepo i dobro i time se oduševljava. S njime s mora znati postupati slatko i glatko”, navodi u zapisima. Značenje i vrijednost međimurske žene u kućnom gospodarstvu ilustrira uzrečica “žena drži tri ugla kuće, a muž jedan ugao”. Ponekad se dogodi da žena nosi košulju i gaće. Imućniji najviše žude za tim da im se sin školuje za svećenika. Ferenc Gönczi je najveće promjene vidio među stanovnicima čakovečkog područja i sela u blizini Varaždina. Tu su se, piše, jednostavnost, krotkost i strpljenje posve izrodili.
“Nastup mladeži očituje se u odvratnoj, skoro uvredljivoj drskosti. Iz njihova ponašanja izbija sklonost obijesti i svadljivosti. Već na prvi pogled primjećuje se drskost mladih žena. Luksuz kod oba spola zauzima sve više maha. Oba grada, Čakovec i Varaždin, snažno utječu na opadanje morala”, žestio se.
Jedna je posebna nevolja zahvatila Međimurce – parničenje i stalno međusobno optuživanje. “To kod njih nije izražavanje istinoljublja i pravde, već jednostavno želja i nagon. I poslije najmanje uvrede trči se na sud i traži kaznu”, ističe. No Međimurac nije zlopamtilo. Srdžba se rijetko pretvara u mržnju. Rado se karta. Međimurac, zaključio je mađarski etnolog, ne poznaje pojam nacionalne svijesti i ideje slavenstva. Među njima nema buntovnika i ni traga nacionalnim pretenzijama.
Za poginuti je dosta i 148 cm.