Božu Nekića, umirovljenika iz Vratnika na Velebitu, prošlu nedjelju napao je medvjed, a živu glavu izvukao je, kaže, samo zahvaljujući svojim psima - Neri i Tediju.
Nesretnog je Nekića medvjed napao u čak dva navrata, odgrizavši mu palac lijeve ruke i teško mu ozlijedivši lijevu potkoljenicu, uz brojne ugrize, hematome i ogrebotine koje je zadobio po licu, ramenu, kukovima i ostalim dijelovima tijela, piše Novi list.
Bilo je to u poslijepodnevnim satima, dok je šetao sa svojim psima u blizini sela. Nakon nekog vremena odlučio je malo predahnuti. Sjeo je na kamen, a psi su bili pokraj njega. Uskoro ga je iz spokoja prenulo rikanje medvjeda.
- Ni psi ni ja nismo ga čuli ni vidjeli, dok odjednom nisam čuo riku. Okrenuo sam se, a medvjed je već bio na stražnjim nogama. Nisam se ni snašao, a on je u tri skoka već bio na meni. U rukama sam imao mobitel i štap, ali mi je odmah razbio mobitel, zgrabio štap, pregrizao ga, a potom me zgrabio i za palac lijeve ruke koji mi je odgrizao. Psi su skočili na njega, lajali, pokušavali ga otjerati. Medvjed se okrenuo na njih, a ja sam u tom trenutku potrčao prema najbližem stablu i krenuo se penjati na njega. Medvjed me je vidio i ponovo krenuo na mene. Zgrabio me zubima i pandžama za list lijeve noge i počeo me vući dolje - prepričao je dramatične trenutke Nekić.
Psi su medvjeda uporno napadali pa ga je pustio i opet se okrenuo prema njima i uskoro odustao od napada i otišao u šumu.
Pomoć nije mogao dozvati jer mu je mobitel bio razbijen pa je sam podvezao rane koje su obilno krvarile i uputio se prema selu koje je bilo oko sedamsto metara udaljeno. Kada se približio kućama počeo je dozivati upomoć.
- Na sreću, čuli su me moj rođak Joso Nekić, njegov sin Željko i unuci Hrvoje i Josip koji su dotrčali, odnijeli me do auta i odvezli me na hitnu pomoć. Zahvaljujući njima i mojim psima, ostao sam živ - kazao je Nekić.
Čovjek nikad neće imati boljeg prijatelja od psa.