Događaju se ubojstva koja su, koliko god bila okrutna, građanima, šoku unatoč, u prvi mah "jasna". U njihovoj svijesti ona se ograničavaju na određene okolnosti koje su "utješne" (bolesna ljubomora, unutarmafijaški obračuni, pljačkaška bešćutnost, naručeni obračuni, ubojstva "na mah"...).
Te "utješne" okolnosti čuvaju ljude od uznemirenosti, smještanjem zla u određene granice građani društvo ne doživljavaju općenito opasnim. Ali ubojstvo Ivane Hodak, kćeri poznatog odvjetnika i bivše političarke, potpredsjednice Vlade i ministrice, od tih se ubojstava bitno razlikuje.
Meci u 26-godišnju djevojku u središtu grada, na stubištu kuće u kojoj živi, meci su u hrvatsko društvo. To su meci u njegovu nevinost, pa prema tome, i poruka svakoj nevinosti u Hrvatskoj da je ostala bez zaštite.
Odsad je svak ucijenjen svojim neizbježnim obiteljskim okružjem. Nitko ne smije biti nekome kći, sin, brat, otac, muž, žena, majka, mladić, djevojka..., a da to srodstvo ili vezu ne bi mogao platiti i životom. Drugim riječima nitko ne smije biti građanin ove zemlje a da ta činjenica ne bi mogla završiti tragedijom. Ne, dakle, u patetičnom, nego u stvarnom značenju ti su meci meci u život trijumf krvoločnosti nad svakom obzirnošću koja omogućuje neku zajednicu i drži je na okupu.
A kad tako krvoločnost trijumfira, strah obuzima cijelu zajednicu i ona se prestaje osjećati zajednicom pa njezin strah postaje strah i od vlastitog rasula. Na tom stupnju očituje se presudna krivnja onih koji vode zemlju, a onda i najnužnija potreba da je od toga rasula spašavaju.
