Marketinška stručnjakinja, agentica za nekretnine, bankarica, pravnica, odvjetnica, novinarka koja se bavi pisanjem projekata za povlačenje novca iz fondova EU, programer... Zapravo, njihova su zvanja u ovome trenutku posve nebitna. Kad se predstavljaju, za sebe kažu da su prvenstveno bliski prijatelji Marijane i Dine Miškića, kapetana iz Šibenika o čijoj se sudbini od 26. rujna ništa pouzdano ne zna, a za kojim, kao i za šestoricom pomoraca s kojima je u Atlantskom oceanu, usred uragana Lorenzo, doživio havariju na tegljaču “Bourbon Rhode” francuske kompanije Bourbon Offshore traga cijeli svijet. I nije neskromno ni pretjerano reći da su upravo oni, kapetanovi prijatelji, taj svijet dignuli na noge pozvavši ga u pomoć.
– Govore nam sad ljudi da smo mi ponos Hrvatske, a mi smo samo Dinini i Marijanini prijatelji. Mi smo Dinin krizni stožer, ne možemo odustati od svog čovika. Idemo po njega – na šibenskoj nam obali priča Maja Sulje.
– Kad smo čuli da se potraga obustavlja, proradija je dišpet i svijest da možemo i moramo nešto pokrenuti. Vijest o signalnim raketama ispaljenim na Atlantiku za nas je jasan dokaz života – domeće Đurđa Vrljević Šarić.
– Kad je brod ostao bez signala, pokrenuli smo grupu na Facebooku. Pokrenuli smo državu i svijet – kaže Milica Štrkalj. – Pomažu nam ljudi sa svih strana, peticiju su potpisali ljudi iz stotinu zemalja – govori Sebastian Latocha, podrijetlom Nijemac, koji je kapetana Miškića upoznao prije desetak godina, kada je došao u Hrvatsku.
Sebastianova supruga Ines među najboljim je prijateljicama kapetanove bračne družice Marijane Kedžo Miškić. – Mi smo prijatelji još iz školskih klupa – nadovezuje se Anita Perkov Kalebota dodajući kako je u toj najbližoj ekipi prijatelja još i Ivana Gulin. – Ljudi su se senzibilizirali s nama, svatko pomaže kako može – informacijama, vjerom, molitvom... – kaže Ines Latocha. I zaista, u kratkom je roku grupa na Facebooku “Bourbon Rhode Rescue” premašila brojku od 30.000 članova. Šibenski je krizni stožer u kojem su Dinini i Marijanini prijatelji organizirao i potpisivanje peticije te pokrenuo Go Get Funding kampanju “Help us find Bourbon Rhode crew lost in the Atlantic” kojom žele prikupiti 300.000 dolara za nastavak potrage.
Trenutačno je na računu oko 75.000 američkih dolara. Ovi mali ljudi velika srca svoje su živote stavili “na čekanje” kako bi se danonoćno mogli angažirati oko potrage za 41-godišnjim Dinom, putem surfajući bespućima interneta kako bi naučili iščitavati pomorske karte, educirali se o procesu ukrcaja i svemu ostalome za što su smatrali da im u potrazi može pomoći, instalirajući brojne aplikacije, pišući i papi, i državnicima, i medijima, i sindikatima... čineći sve da potraga dobije sretan kraj. Iza njih su probdjevene noći, koliko im još takvih slijedi teško je reći, no oni se i nadaju i čvrsto vjeruju da će potraga za Dinom Miškićem i šestoricom pomoraca uskoro sretno završiti.
– Izuzetna su mi potpora. Stalno sam u krugu prijatelja, ne predajemo se tuzi, od prvog dana smo aktivni, nismo posustali ni u čemu. Među nama se širila pozitiva i dalje tako nastavljamo dok ne dobijemo dobre vijesti. Malo smo se isplakali, a onda smo se sabrali i krenuli u potragu za informacijama, da se ne prepustimo samo kompaniji – kazala je za Večernji list Marijana Kedžo Miškić, više od desetljeća Dinina životna suputnica s kojim ima sina, dječaka koji je u jeku potrage za ocem napunio dvanaest godina... Marijanino i sinovo ime Dino ima tetovirano na ruci. Prijatelji ga opisuju kao brižnog oca, privrženog obitelji. Kažu i da je čvrst i jak, da nikada nije prekršio obećanje i da je, jednostavno, dobar čovjek.
Marijana Kedžo Miškić ogromnu zahvalnost osjeća prema svim ljudima koji su se uključili na bilo koji način u priču oko njezina supruga.
– Iskreno, nisam očekivala, ali sam se nadala. Zahvaljujem od srca svima koji su potpisivali peticiju, donirali... Doista je nevjerojatno što sve mali čovjek može napraviti. Bez njih ništa od svega toga ne bi bilo moguće – ističe.
Kapetan od 2013.
Zahvalna je i hrvatskom državnom vrhu.
– Nisu okrenuli glavu od nas i vidi se da su nešto napravili – rekla nam je nedugo nakon što je ministru vanjskih poslova i europskih integracija Gordanu Grliću Radmanu u otvorenom pismu, između ostaloga, napisala i kako misli da ne treba objašnjavati koliko je patnje i boli u njoj i njezinu djetetu koji čekaju svog supruga i oca da se pojavi na vratima kućnoga praga.
– Dino se rodija u Ukrajini. Mati mu je odande, iz Odesse. Moj krsni kum Marijo – čovik za kojeg ne mogu reć drugo no da je Dinin otac – upozna je Dininu mater Nataliju tamo u luci, kad je navigava. Isprva je ona došla s njin, kasnije se vratila po sina. Ne mogu se sitit koliko mu je točno bilo godina kad je ovamo doša, bit će osam-devet. Koliko znam, nije ga odma mogla povest jer se nešto iskompliciralo zbog raspada Sovjetskog Saveza. Al doša je Dino na Žirje, a Marijo ga je prigrlija. I zato san i reka da mu je on otac – govori nam Edi, podrijetlom sa Žirja, malenog otoka u šibenskom arhipelagu na kojem se vijesti o potrazi na Atlantiku s nestrpljenjem očekuju.
– Ako itko ovo može preživit, to je moj Dino. Ima more prijatelja, dobar je čovik i svaka mu čast – kazao je u prvim danima potrage medijima Marijo Miškić, ispričavši još kako njegova supruga čvrsto vjeruje da joj je sin živ: – Doći će vrime za govorit više, u ovome trenu ja ne bi više ništa reka – poručio nam je Marijo Miškić nekoliko dana kasnije, nakon što se nabrzinu prekinuta potraga za pomorcima upravo zbog pritiska javnosti bila nastavila.
Žirjanina Joška Mrvicu, s kojim je Dino odrastao na Žirju pa su kasnije svoje prijateljstvo okrunili dvostrukim kumstvom, vijest o havariji na Atlantiku zatekla je na palubi broda u Sydneyu:
– Rekao je da su imali oduvijek problema s tim brodom jer je brod bio 12 godina u Nigeriji. Nakon toliko godina Nigerije, išli su u Las Palmas gdje je bilo dokovanje i popravak broda te je brod trebao ući u novi čarter 3. listopada. Na dokovanju nisu popravili gdje je upravo curilo more, a firma je forsirala moga kuma da mora stići u Georgetown 3. listopada. Prvo, brod nije imao dovoljno goriva za izbjegavanje tog uragana koji je bio ogroman. Jedina je šansa bila da ide punom brzinom i da tako dođe na vrijeme u Georgetown, što bi značilo da je morao ići ispred uragana, ali u međuvremenu, zbog curenja mora u makinu, stao je jedan motor gdje više nije bilo mjesta za povratak.
To vam je profesionalna informacija i naš svakidašnji problem zbog cijene nafte. Firma je oduvijek bila škrta i nije popravljala brod, ustvari u firmi rade francuski laici koji nemaju veze ni o čemu pa je zbog toga jako puno pomoraca dalo otkaz i prešlo u drugu firmu. Ova vijest me zgazila i ne mogu vjerovati da se to dogodilo mome kumu zbog jedne tube silikona i nemara Bourbona. Dino nije imao izbora jer je kriza u tom sektoru i zbog kredita za stan i troškova, morao je raditi za Bourbon – kazao je Mrvica za portal morski.hr.
Joško je kapetan broda, baš kao i njegov kum Dino, pomorac koji po morima svijeta “tuče” već dvanaest godina, započevši ploviti pod malteškom zastavom kao drugi časnik na Brodospasovu “Stormu” 2007. godine. Kapetanom je postao u studenom 2013. godine, i to upravo na brodu s kojeg je nestao, a koji je na svoje posljednje putovanje prije potonuća isplovio 17. rujna iz Las Palmasa na Kanarskom otočju. Odredišna je luka bila u Južnoj Americi, u Gvajani, kamo je tegljač trebao uploviti 3. listopada. Međutim, 26. rujna, oko 1200 milja od otočja Martiniquea, zahvatio ih je uragan Lorenzo i pod još nerazjašnjenim okolnostima brod je potonuo. Započelo se bilo s opsežnom potragom za četrnaestoricom mornara. Ukrajinci Dmitrij Marčenko, Jevgenij Nikolov i Igor Morozov spašeni su. Pronađena su beživotna tijela njih četvorice. No, nakon sedam dana potrage, lokalne su vlasti bile objavile da odustaju od potrage na Atlantiku.
“Nakon tjedan dana potrage vrijeme za preživljavanje čovjeka izvan broda, čak i opremljenog, uvelike je premašeno, a od 1. listopada nije se moglo naći novo tijelo”, kazao je Philippe Bricquer, direktor tvrtke Cross Antila Guyane. “Tražili su ih sedam dana i samo tako prestali. Sedam dana za sedam ljudi, dan po mornaru. Svaki od njih ima svoju obitelj. Obitelj kojoj se na ovaj način poručuje da život njihova oca, supruga, sina ili brata vrijedi jedan dan potrage. Četiri nađena tijela, sedmero nestalih, jedanaest očajnih obitelji”, neke su od poruka koje su ljudi ostavljali na stranici tvrtke Bourbon Offshore.
“S time se ne možemo niti ćemo se pomiriti! Apeliramo na premijera, predsjednicu i cijelu Vladu Republike Hrvatske da nam pomognu u ovoj borbi za nadu i za pronalaženje prave istine o nesreći koja je uništila život 14 obitelji! Molimo da u ovoj mučnoj situaciji iskoristite sav svoj utjecaj kako bi se potraga nastavila do pronalaženja triju splavi. Kao predstavnici vlasti, molimo vas – učinite sve što je u vašoj moći da se dozna cijela istina i da se ovakva tragedija više nikada ne ponovi u obitelji ni jednog hrvatskog pomorca!”, zavapili su Dinina obitelj i prijatelji.
Vjeruju da je živ
Međutim, sudbina sedmero pomoraca – među kojima je i kapetan Dino Miškić iz Šibenika – već je, eto, osamnaest dana neizvjesna. “Nemojte ponovno odustati od njih! Prekidom potrage već su izgubljena dragocjena tri dana, a protok vremena im ne ide u prilog. Molim vas u svoje ime, u ime Dinine majke, cijele obitelji, te u ime šest obitelji koje strepe – neka Francuska pokaže veliko srce, humanost i brigu za malog čovjeka. Molim vas, nastavite potragu i vratite ih kućama – jer mi to ne možemo”, napisala je Marijana Kedžo Miškić u otvorenom pismu francuskom ministru vanjskih poslova Jeanu-Yvesu Le Drianu, apelirajući da se potraga za njezinim suprugom i njegovim kolegama nastavi.
– Nećemo odustati od potrage za Dinom. Čvrsto vjerujemo da je on živ i da će nam se vratiti – razilazeći se sa šibenske obale govore njegovi prijatelji, oni mali ljudi velika srca, produživši prema kapetanovu stanu, kako bi se prijateljici Marijani i njezinu sinu našli pri ruci i kako bi s njima probdjeli još jednu noć čekajući sretni kraj potrage.
Jedino što ovaj "stožer" može napraviti je kupiti vijenac potraga je napravila što je mogla zbog samog mjesta gdje se dogodio brodolom a drugo je pitanje tko je pustio brod u takvom lošem stanju na more i opet pitanje zašto je naš kapetan uopće isplovio a morao je znati za to i ne vjerujem da nije vidio vremensku prognozu koja je svaki sat bila sve gora avantura da ima što djeci doma ispričati??? ili ljudska glupost jer ne znam koja prijetnja otkazom ili bi mene natjerala u samoubilačku misiju tko od nas sjedne u auto bez kočnica i kaže ma sve ok što bude bude nekako se budem zaustavio??? sućut obitelji ovakve stvari su nažalost u opisu posla