Skupa sa svime što je u stanju izmisliti, napraviti i izgraditi, čovjek je i dalje dio prirode. Vatra nema obzira prema ljudskim tvorevinama i životima, ne zaustavlja se sama od sebe pred naseljima, preskače asfalt, tali željezo i razara beton. Potvrdili su nam to i ovi posljednji požari u Dalmaciji. Ni prvi ni zadnji, ali, ipak mnogo atraktivniji i zanimljiviji od ostalih po tome što su došli nadomak grada, i to ne bilo kojeg, nego najvećeg na hrvatskoj obali, Splita.
Nije rekao premijer Plenković ništa pogrešno ni netočno. Odvajkada svakog ljeta gore šume, gori trava, makija i borovina, pa se ne šalju na svako požarište izvjestiteljske ekipe koje uživo prenose prizore vatre i borbu vatrogasaca s tim prirodnim elementom. Licemjerni mediji napadaju premijera zato što je izrekao običnu činjenicu. Kada vatra dođe do kuća, kada opkoli raketnu bazu i zaprijeti ne samo tamo nekom zagoranskom selu, nego samom Splitu, onda požar postaje zanimljiv i atraktivan. Rade se posebni “jinglovi”, noćne slike do neba visokih buktinja prikazuju se danima nakon što su ugašene, poseže se i za satelitskim snimkama da bi se vidjela količina dima koji ugrožava nježna pluća građana. Snimci stvarne vatre iza leđa voditelja informativnih emisija pojačavaju se još i kompjutorski izrađenim animacijama, plamičci iskaču po zemljopisnoj karti kao Domaći iz bajke Ivane Brlić-Mažuranić. Da, sve je to istovremeno i vrlo opasno i tragično, ali nije nipošto izmišljotina hrvatskih medija 21. stoljeća da nesreće i katastrofe dižu tiražu. Pa to je već u 19. stoljeću dobro znao i u kanon izdavačkog i novinskog biznisa pretvorio Joseph Pulitzer.
Vlada je naučila lekciju
Ali, riječi također palucaju poput vatre i u stanju su, jače nego bura, raspiriti požar. Zato su kritike na račun premijerova izražavanja, pa makar bile i licemjerne, sasvim na mjestu. Vlada je naučila lekciju i bavila se na svojoj posljednjoj sjednici, među ostalim, i načinom komuniciranja, kako onog unutar sustava, tako i s javnošću. Zato je točna i premijerova primjedba kako njega i ostale političare mediji hvataju za svaku riječ. Dobro jutro. Upravo zato svi javni govornici moraju u svakom trenutku paziti što i kako govore. Jedna mala opaska, ma koliko istinita bila, može se izreći na različite načine.
Kada su prirodne katastrofe i kataklizme u pitanju, tu smo na terenu priopćavanja loših vijesti ili upozorenja koja trebaju poslužiti da se tragedije spriječe, izbjegnu ili barem ublaže. I zato si je premijer sam kriv ako nešto, pa bilo to i gola istina, izrekne na takav način da izjava zvuči bahato i bešćutno i da je upravo tako doživi velik broj ljudi kojima je upućena. No, ostavimo sad po strani političare, posvetim se vatrogascima. Našim herojima. Ni to nije nikakva novost da ljudi o vatri i zaštiti od požara počnu ozbiljno razmišljati i razgovarati tek kada im oprlji gaće i da one među nama, kojima je to bio samo još jedan dan na poslu, doduše mnogo dramatičniji od većine drugih, počnu prepoznavati kao branitelje, heroje i spasitelje.
Velika je sreća u nesreći što u požarima nije izgubljen nijedan ljudski život. Osobita je sreća što nije poginuo nitko od onih koji su, doslovno goloruki i bosonogi pohrlili upomoć neposredno ugroženim sugrađanima.
Crveni vatrogasni fićo
Kažem sreća, jer mediji su promptno izvještavali i na taj način poticali, a kasnije na sva usta hvalili razne skupine, a osobito one samoorganiziranih nogometnih navijača, a da se prve večeri nije moglo čuti nijedno upozorenje. Izostale su upute da se ne srlja u vatru, nego da se svaka hvalevrijedna i dobrovoljna akcija mora provoditi u dogovoru i pod kontrolom obučenih i opremljenih profesionalaca. Kažem sreća i zato što se moramo zamisliti tko bi bio žrtveni jarac i koga bi se, poput tragičnog vatrogasnog zapovjednika Dražena Slavice, razvlačilo po medijima i sudovima da je izgubljen ijedan život spontanog i hrabrog dobrovoljca. Naposljetku, nakon što su svladali sve požare i zaštitili ljude i njihovu imovinu, uz tek uzgredne štete, s obzirom na moguću opasnost od katastrofe mnogo većih razmjera, kamere su, ni prvi ni posljednji put, usmjerene prema vatrogascima, njihovom statusu, beneficijama koje uglavnom nemaju i opremi kojom raspolažu.
Tako je nastala i reportaža o jednom crvenom vatrogasnom fići. Nije to netko iz vica obojio u crveno i sirenom opremio više od trideset godina stari auto proizveden u kragujevačkoj tvornici Zastava. Kako smo čuli od mladog vatrogasca iz zagornaskog sela Kučiće u prilogu Nove TV, fiću su dobili kao zamjenu “za neko drugo auto” i sami su ga sredili i doveli u vozno stanje. U čemu li su se tek vozili po vatrenim linijama prije tog fiće? Tu smo već na terenu simbola. Svi pamtimo ratni prizor u kojem tenk JNA na osječkim ulicama svojim gusjenicama poput nekog kukca drobi jednog crvenog fiću. Taj je mališan bio simbol jednog vremena i otpora agresorskoj sili. Dobio je i spomenik. Simbol naše današnjice, a osobito tehnološkog napretka koji je hrvatska država učinila na dobrobit svih građana i u svrhu zaštite njihovih života i imovine od elementarnih nepogoda poput požara, mogao bi biti taj crveni vatrogasni fićo iz Kučića. Vidjeli smo i veliki kamion-cisternu za gašenje požara kojim su svoje mjesto branili vatrogasci iz Žrnovnice, jednog od najugroženijih mjesta u ovom posljednjem velikom požaru. Godina proizvodnje: 1986. Kada bi se jednako strasno, kao što su posvećeni zaštiti i borbi protiv požara, bavili ideologijom, onda bi vatrogasci iz Žrnovnice odbili sjesti u taj relikt iz mračnog, totalitarnog i zlog režima.
Evo vam zadatka, vi strasni antikomunistički ideolozi. Kad već mičete Titove biste i ime s hrvatskih gradova i ulica, posvetite se jednako gorljivo zamijeni svih vatrogasnih vozila iz tog doba u voznim parkovima profesionalnih i dobrovoljnih hrvatskih vatrogasnih postrojbi. Nitko vam neće ništa zamjeriti. Naprotiv. Dobit ćete samo zahvalnost i pljesak slijeva i zdesna.
Drug Pofuk je pukao.....treba i to zamijeniti. Naravno. Ali prvo treba zamijeniti vas indoktrinirane komunizmom. I onda nastupa bolje vrijeme. Pomalo Pofuče, pomalo....