Prije 20 godina Riace, slikoviti gradić u Kalabriji, bio je grad duhova. U njemu je živjelo oko 1600 stanovnika, mlađi su se iseljavali u potrazi za poslom u druge dijelove Italije ili u Europu, a većina stanova i kuća zjapila je prazna i napuštena. A onda se 1998. sve promijenilo. U Riace stigli su prvi kurdski izbjeglice, a Domenico Mimma Lucano, u to vrijeme učitelj, a kasnije gradonačelnik Riacea, u dolasku izbjeglih Kurda vidio je priliku za inkluzivnost, ali i poboljšanje uvjeta života u samom gradu.
Lucano je shvatio da bi izbjeglice svojim doseljavanjem mogli poboljšati demografsku i ekonomsku sliku grada pa je predložio da ih se smjesti u napuštene kuće i stanove, nađe im se posao i uključi ih se u lokalni život.
Odličan potez
To se ubrzo pokazalo kao odličan potez jer je grad koji je početkom 2000-ih imao 1600 stanovnika, potkraj 2018. imao oko 2300 stanovnika. Riace je često bio i tema svjetskih medija kao primjer inkluzivnosti i prihvata izbjeglica. Lucana je magazin Fortune 2016. uvrstio na listu 40 najvećih svjetskih lidera. No onda su se stvari promijenile. U Italiji je na vlast došla koalicijska vlada koju čine populistički pokret Pet zvijezda i antiimigrantski raspoložena Liga, čija je prva violina Matteo Salvini. Salvini je talijanski ministar unutarnjih poslova, koji se, među ostalim, zalaže za segregaciju useljenika i Talijana u putničkim vlakovima te počesto zastupa profašističke stavove. Uz to, ima žestoke antiimigrantske stavove, pa nikoga u Italiji, ali i šire, nije začudilo kada je džonom krenuo na Riace i Lucana. Njega je koncem prošle godine dao uhititi i staviti u kućni pritvor jer je, navodno, poticao brakove iz koristi, a 450 imigranata koji su živjeli, radili i išli u školu u Riaceu, dao je raseliti. Na kraju je Lucana i 26 njegovih suradnika optužio za poticanje na ilegalne migracije, nelegitimno davanje ugovora za odvoz otpada migrantskoj udruzi... Lucano je zanijekao sve za što ga se tereti.
– Pokušao sam vratiti život u grad. Spašavao sam ljude s ulice, čineći ono što čine gradonačelnici diljem svijeta. Ako sam samo jednoj osobi omogućio da živi normalan život, učinio sam dovoljno za cijeli svoj život. Dao sam posao ljudima u njihovim najtežim životnim trenucima, a neki od njih bili su i stranci – kazao je.
Zbog njegova uhićenja i stavljanja u kućni pritvor, kao i suspenzije s mjesta gradonačelnika, protestiralo se diljem Italije, a u njegovu obranu stao je i Roberto Saviano, istraživački novinar i autor “Gomore” koji je kazao da je jedini Lucanov grijeh što se u Riaceu ponovo čuje plač djece. Stoga nije čudo da postupak protiv Lucana mnogi u Italiji, ali i šire, doživljavaju kao promjenu političke paradigme, u kojoj izbjeglice i migranti, koji pred ratnim razaranjima bježe u Europu, više u Europi nisu dobrodošli. Naime, trend kriminalizacije humanitarnih udruga ili običnih ljudi koji pokazuju svoju ljudskost tako da onima koji bježe pred nesrećama koje su ih zadesile nude pomoć, hranu, vodu i smještaj, sve je uočljiviji.
Kažnjena i pravobraniteljica
Prema podacima britanskog The Institute of Race Relations (IRR), od 2015., kada je počeo izbjeglički val, diljem Europe oko 250 osoba kazneno je prijavljeno, neke su osuđene, a neke čekaju suđenje zbog pružanja pomoći migrantima. Analizirajući podatke do kojih su došli, u IRR-u navode da ne postoji tzv. tipični profil tih “prekršitelja”. Najmlađa prijavljena osoba zbog pomaganja migrantima imala je 24, a najstarija 70 godina. Među njima je bilo pripadnika raznih nevladinih organizacija, humanitaraca, volontera, ali i novinara, studenata, policajaca, svećenika, vatrogasaca te čak i bivša danska pravobraniteljica za djecu. Grijeh svih njih, prema zakonima njihovih domicilnih zemalja, bio je što su pokušali biti humani, pomažući onima kojima je pomoć potrebna, no to nije shvaćeno kao humano, već kao kazneno djelo. Ti ljudi završavali su na sudu jer su migrantima ostavljali hranu, pružali im medicinsku pomoć, utočište ili zato što su ih prevezli od točke A do točke B. Ovo posljednje, policije u pravilu shvaćaju kao krijumčarenje ljudi, pa je tako 2015. u Danskoj uhićeno više ljudi koji su se odazvali na javno upućen poziv preko TV-a te su prevezli migrante preko mosta koji povezuje Kopenhagen i Malmö.
Među njima bili su i Lisbeth Zornig Andersen, danska pravobraniteljica za djecu, i njezin suprug. Da stvar bude još bolja, gledajući rijeke izbjeglica kako pješače od trajektnog terminala do Kopenhagena, što je udaljenost od 160 kilometara, Andersen je zvala policiju i pitala bi li prevoženje tih ljudi bilo kazneno djelo. Policija je rekla da ne zna, a Andersen i njezin suprug odlučili su pomoći ljudima tako da ih prevezu od jednog do drugog mjesta. Njihov primjer slijedile su stotine drugih Danaca, a sljedeći dan policija je promijenila stav. Kazali su da prevoženje migranata nije “samo po sebi kazneno djelo, no da se tim činom građani približavaju granici kršenja zakona”. U konačnici, Andersen i njezin suprug zbog svoje humane geste kažnjeni su s ukupno 5700 funti novčane kazne. Zbog istog čina, uhićeno je i optuženo još 297 osoba, a jedan od zastupnika u danskom parlamentu tada se zapitao zašto se zbog navodnog krijumčarenja ljudi uhićuju i kažnjavaju pojedinci, a ne i željeznička tvrtka čiji su vlakovi prevezli tisuće izbjeglica kojima pri tome nisu naplatili kartu? Andersen i ostalih 297 danskih državljana zbog svoje humane geste mogli su biti uhićeni, optuženi i kažnjeni zato što danski zakon ne prepoznaje humanost kao motiv za pružanje pomoći izbjeglicama nakon što su ilegalno ušle u zemlju, pa čak ni kada se radi o davanju hrane, vode i skloništa iznurenim ljudima. Ništa bolje nije ni u drugim zemljama, u kojima je primjetna kriminalizacija humanosti, pri čemu ni Hrvatska nije izuzetak. Zašto se kriminaliziraju humane geste, pokušala je pojasniti Sara Kekuš iz Centra za mirovne studije (CMS).
– Tendencija kriminalizacije humanosti u porastu je svuda u svijetu, pri čemu se kriminaliziraju i pripadnici humanitarnih udruga i obični građani. Ima toga i u Hrvatskoj, no još nije dosegnulo takve kritične razmjere. Problem je u širokom tumačenju zakona, odnosno onog što spada pod humanitarnu pomoć. Kada se 2016. radio novi prijedlog Zakona o strancima, jako smo se borili da se humanitarna pomoć ne kriminalizira. Formalno nije kriminalizirana, ali na primjeru volontera iz Are You Syrious, koji je nepravomoćno osuđen, vidjeli smo da se to što jest, a što nije humanitarna pomoć jako široko tumači – kaže S. Kekuš.
Opasna tendencija
Prema našem zakonu, zabranjeno je pomaganje i pokušaj pomaganja državljaninu treće zemlje u nezakonitom prelasku državne granice te u tranzitu preko državnog teritorija ako je državljanin treće zemlje u zemlju ušao ilegalno. No naš zakon poznaje i iznimke pa se ilegalnom imigrantu možete pomoći ako mu spašavate život, sprječavate da se ozljedi ili mu pružate medicinsku ili humanitarnu pomoć. Ilegalcu u nezakonitom boravku možete pomoći i iz humanitarnih razloga, a u Hrvatskoj je pomaganje imigrantima prekršaj, a ne kazneno djelo, kao što je to u nekim drugim zemljama. No je li neka gesta prema ilegalnom migrantu u kojoj vas je policija uhvatila, humano ili kazneno djelo, ne ovisi o zakonu već o njegovu tumačenju.
– S terena dobivamo informacije da policija ljudima koji žive u krajevima kroz koje izbjeglice prolaze sugerira da im ne pomažu, da im ne ostavljaju vodu i hranu, što su prije mnogi činili. To je opasna tendencija, jer se na ljude radi pritisak da ne pomažu onima kojima je pomoć potrebna. Migranti uglavnom nemaju vize i putovnice, a dokumentirani migranti mogu postati samo ako traže azil, a to im se onemogućava. Cijela priča još je gora zna li se da je puno europskih naroda u svojoj povijesti prošlo kroz ratovanje i izbjeglištvo. Ovo što se sada događa ide lagano prema fašizmu, no to nije samo europski već globalni problem. Slične se stvari događaju i u SAD-u na granici s Meksikom. Problem je i što unutar EU vlade ne shvaćaju da pitanje migracija nije nacionalni već europski problem za koji se mora naći solidarno rješenje. Kada bi se našlo solidarno rješenje, broj ljudi koji se sada nalaze na vanjskim granicama EU ne bi bio problem.
A da ne govorimo da EU ima prste u svemu što se događa na Bliskom istoku, no pravi se da je se to ne tiče. Migracija je uvijek bilo i uvijek će ih biti – kaže S. Kekuš.
A kakve razmjere poprima kriminalizacija humanosti svjedoči i posljednji primjer njemačke biologinje Pie Klemp koja u Italiji čeka početak suđenja jer je kao kapetanica broda nevladine organizacije Sea Watch iz mora od utapanja spasila 6000 ljudi. Sada joj u Salvinijevoj Italiji i svjetonazorski nehumano sličnoj Europi zbog te humanosti prijeti 20 godina zatvora. Pametniji i stariji Europljani od ovih današnjih na to bi samo rekli: O tempora, o mores!
"Trend kriminalizacije humanitarnih udruga"-odakle pravo nekoj humanitarnoj udruzi da narušava suverenitet države ilegalnim prijevozom i iskrcavanjem "migranata" na njen teritorij? Koliko ja znam to se zove krijumčarenje ljudi, osoba koje nisu sigurnosno provjerene,mogu biti teroristi ili kriminalci....