Ovu knjigu posvećujem djevojčicama, osobito onima koje se boje. Djevojčicama koje rastu okružene predrasudama, djevojčicama koje su željne ljubavi. Kao što sam i sama bila željna ljubavi kad sam bila djevojčica, ali i onda kad više nisam bila djevojčica. Jer se od djevojčica, koje će sutra postati žene, uvijek očekuje da budu drukčije od dječaka, koji će sutra postati muškarci. Jer se očekuje da je normalno što se djevojčice boje i što pokazuju da se boje, zato što se misli da djevojčice nisu hrabre. I da one koje tragaju za ljubavlju ne smiju pokazivati da tragaju za ljubavlju, jer to nije prilično djevojčicama. Zato, eto, ovu knjigu posvećujem djevojčicama koje su u srcu same. Osobito djevojčicama koje se boje kad rastu bez očeva i iza kojih ne stoji nitko ni u djetinjstvu ni kad odrastu pa postanu žene...”
Fragment je ovo iz autobiografske knjige “Premijerka – Zapisci one koja nije htjela biti zapisničarka” autorice Jadranke Kosor, upravo izišle u izdanju Naklade Ljevak, koja će iznenaditi sve one koji poznaju bivšu HDZ-ovu predsjednicu Vlade, točnije, sve one koji su mislili da je poznaju.
Jadranka Kosor bila je prva žena na čelu Vlade u povijesti naše države, na čijem se kormilu našla u dramatičnome razdoblju kada je ondašnji premijer Sanader dao iznenadnu ostavku. Njegova se nasljednica bez ikakve najave i pripreme našla na čelu Vlade, dok je istodobno unutar stranke bila izložena Sanaderovoj opstrukciji, koji je kao počasni predsjednik stranke želio zadržati nadzornu ulogu u kreiranju politike stranke. Preko noći morala se suočiti i s katastrofalnim posljedicama svjetske financijske krize, a istodobno su pregovori oko primanja Hrvatske u EU zašli u slijepu ulicu.
Pa, ipak, našavši se u tome turbulentnom razdoblju na čelu izvršne vlasti i najveće stranke, Jadranka Kosor pokazala je odlučnost i čvrstoću, preokrenula je trendove u pregovorima s EU, bliskom suradnjom sa slovenskim premijerom Pahorom normalizirala je odnose sa susjednom državom, koja od protivnice postaje hrvatska saveznica. Potaknula je, u granicama svojih ingerencija, pravnu borbu protiv korupcije na razini stranke i države. U ekonomskom životu nije se u dvoipolgodišnjemu mandatu moglo učiniti mnogo, ali izbjegnut je grčki scenarij koji su nam mnogi predviđali.
Istodobno, svoje je prilike u politici za stvarnu pomoć i potporu ženama nastojala iskoristiti za donošenje vidljivih i opipljivih mjera i zakona. Još koncem 90-ih kao zastupnica je predložila da se silovanje u braku kvalificira kao kazneno djelo, kao ministrica obitelji u zakon je ugradila odredbu da djecu mogu posvajati i samci, u njezinu mandatu zabilježeni su važni iskoraci za borbu protiv nasilja u obitelji, uključujući potporu sigurnim kućama za žene žrtve nasilja.
U knjizi “Premijerka” piše o detaljima mnogobrojnih političkih susreta, donošenja odluka, o zakulisnim političkim igrama. Ali, negdašnja novinarka, zastupnica, potpredsjednica parlamenta, potpredsjednica Vlade, ministrica i naposljetku premijerka, čija je uloga u okončanju pristupnih pregovora za ulazak Hrvatske u EU golema, ali i žalosno nedovoljno valorizirana, svakim retkom svoje autobiografske knjige pred čitateljem se ogoljuje do kože. U javnosti počesto doživljena kao hladna i distancirana, na stranicama knjige otkriva se kao topla i iskrena, dok piše o djetinjstvu, djevojaštvu, o novinarskim počecima u Večernjem listu i na Radio Zagrebu, svojim brakovima... razotkrivajući svoju osjećajnu stranu, pa bez uljepšavanja govori i o nasilju i traumama koje su obilježile njezin život. A takvih je, doznaje se u potresnoj ispovijedi, bilo puno i previše.
Za oca nikada nisam postojala
U prvim poglavljima knjige opisuje djetinjstvo u Lipiku u okrilju bake koja je “bila na neki svoj način okrutna, naizgled bez velikih emocija prema bilo kome”, odgajajući je spartanski. Kod bake je pristigla sa samo šest mjeseci, kad su je roditelji poslali iz Čakovca, gdje su neko vrijeme živjeli zajedno do razvoda “uz neopisivu lomljavu i mrvljenje svih naših sudbina”.
O tome je zapisala: “Neki njihovi prijatelji, koje sam puno kasnije upoznala, pričali su da je tata jako tukao mamu, da je bio patološki ljubomoran i posesivan i da to ona jednostavno nije mogla ni smjela trpjeti. Osim batina, mama je trpjela i poniženja pa je kao mlada učiteljica u školu odlazila u kućnoj haljini jer joj muž, a moj budući tata, nije dopuštao da se odjene, ljubomoran do čiste bolesti. Noću je tata zaključavao mamu u njihovu stanu na trećem katu u Čakovcu, kartao do jutra, a onda se vraćao i sumnjičio je da je s muškarcem provela noć. Sve dok se mama jednom nije popela na prozor i pokušala s njega skočiti. Tata ju je obuzdao i zaustavio, ali ona je nakon toga odlučila da je to kraj i da je jedini izlaz zatražiti razvod braka.”
Kasnije će, u nekoj staroj kutiji s obiteljskim fotografijama i uspomenama, pronaći pismo u kojem je njezin otac pisao majci da, ako ustraje na razvodu braka, on nikada više neće pogledati ni suprugu ni kćer, ni jednu od njih. Obećanje je ispunio i kćeri se više nikada nije javio. Nikad joj nije čestitao ni jedan rođendan, ni jedan Božić, ni jedan Uskrs, nikad joj nije poklonio ni jednu čokoladu, ni jedan bombon, ništa.
“Tuga i potreba za ocem poslije mi se u valovima vraćala, potpuno me preplavljivala, obuzimala i paralizirala. Shvatila sam rano da me otac ostavio i cijeli sam život bila u strahu da mi se ljudi, koji su mi važni i potrebni, odjednom neće više javljati i da će prekidati veze sa mnom, a da ja neću znati zašto se to događa. A to mi se stalno događalo, to je bilo kao neko očevo prokletstvo. Kao što me tata zaboravio, ostavio i u svojem životu prekrižio, nekoliko se puta dogodilo da mi se ljudi koji su mi važni jednostavno, iznenada, prestanu javljati, nestajući iz mojeg života kao utvare pa sam to, zbog tate koji se nikada nije javio, uvijek proživljavala posebno teško”, piše Jadranka Kosor otkrivajući potom kako je u prvom razredu osnovne škole, čim je naučila pisati i čitati, potajno, da nitko ne zna, počela svojem tati pisati pisma. No, pisma koja je mjesecima slala, prepuna djetinje ljubavi i čežnje i nade da će je otac zavoljeti i da će je stisnuti makar u samo jedan čvrsti zagrljaj, vratila su se u debeloj žutoj koverti neotvorena, nedirnuta, nepročitana, vraćena onakva kakva ih je poslala.
“To je bio trenutak u kojem sam odrasla i naglo ostarjela i zato su često moje reakcije u životu nakon tog trenutka bile samo reakcije uplašene djevojčice koja nije vjerovala nikome, ničemu se nije nadala i ni od koga ništa nije očekivala. Svi moji kasniji životni padovi i slomovi naslanjali su se na taj trenutak.”
U Lipiku, malome mjestu njezina djetinjstva, narasla je priča kako je Jadranka zapravo izvanbračno dijete, ali i da zapravo nije kći svojega oca. Bile su to, kaže, bolne laži kojima su mještani vrijeđali jedino dijete razvedenih roditelja u razredu.
“Djeca su ubrzo shvatila da sam drukčija, da nisam potpuna, da imam grešku i da sam zbog nje ranjiva, slaba i slabija od svih drugih. Rugali su mi se što nemam oca, tukli su me kad smo predvečer izlazili iz škole i kad u blizini nije bilo starijih. Sve do jednog dana kad sam, pobjesnjela, zgrabila limenu šalicu za miješanje boja iz torbe i njome snažno udarila dečka koji mi je bio najbliži. Šalica ga je pogodila u oko i on je počeo urlati, a ja sam ustala, popravila poderane hlače i rekla da ću opet udarati ako me budu dirali. I da ja imam tatu.”.
Poslije puno godina kad je postala predsjednica Vlade, novinari su pohrlili njezinu ostarjelom ocu u Čakovec, ulovili ga pred kućom i pitali ga kako komentira to što mu je kći prva žena na čelu Vlade Republike Hrvatske. On ih je otpravio kratkom konstatacijom da “o toj osobi ne želi govoriti”.
“Kad sam pročitala tu očevu izjavu, postalo mi je odjednom konačno potpuno jasno da je njegova odluka o odreknuću neopoziva i zauvijek, da je potpuno svjestan što je davno odlučio i da ga ta odluka ne boli, da mu je svejedno i da ja za njega zapravo nikada i nisam postojala”, zapisala je.
Prve korake, dakle, napravila je uz baku, a majka im se pridružila u Lipiku tek kada je Jadranki bilo sedam godina. No, zbog majčina posla opet je nije viđala jer bi rano odlazila i kasno se vraćala, a onda umorna lijegala u krevet. “Jednog dana vratila se kući s nepoznatim antipatičnim muškarcem i rekla mi kako će se za njega udati i kako će mi to biti tata. Ja sam silno željela oca, iako sam odmah znala da taj smrknuti umišljeni tip nikako ne može biti moj tata. Mamu je mučki, u tišini, tukao u njihovoj sobi, ona je poniženja skrivala od bake i mene, a moj prijezir prema njemu rastao je kako sam i ja rasla i širio se na mamu, kojoj nisam mogla oprostiti što živi s takvom ništarijom trpeći sve ono što je meni bilo i strano i odvratno”, prisjetila se autorica.
A onda jedne noći, kad je već duboko zaspala, iz sna ju je probudila očuhova ruka na bedrima. “Legao je pokraj mene, počeo me dirati i šapćući moliti da mu sve oprostim. Istrčala sam u spavaćici iz kuće, bosonoga otrčala susjedima i probudila ih, ništa im nisam govorila, oni me ništa nisu pitali i samo sam ujutro mami i baki poslala brzojav da se obje hitno vrate kući. Kad su se vratile, mama je neutješno plakala, baka je shvatila, ali je šutjela, očuh je došao kući, počela je svađa, mama je glupo njega pitala što se dogodilo, on ju je pljusnuo, a ja sam izvukla najveći kuhinjski nož iz ladice i rekla mu da smjesta napusti našu kuću. Pokušao mi je oteti nož, ali je priskočila baka s drugim nožem, i on je, smijući se glasno, izišao.
Nebrojeno puta mama me plačući molila iz kreveta da ga vratim, da ga idem moliti da opet bude njezin, pa sam šutke zatomljivala bijes koji je bio opasan jer me cijelu preplavljivao čistom mržnjom. Ništa joj nisam govorila, zatvarala bih vrata da ne slušam plač ponižene žene i u tim sam je trenucima duboko u srcu snažno prezirala”, prisjetila se bivša premijerka.
Prisjetila se potom, bez uljepšavanja, i svojim zabluda s muškarcima, svojih propalih brakova. “I u jedan i u drugi brak ušla sam zato što su me muškarci, koji su brzo postajali moji muževi, neopisivo puno voljeli ili su bar oni mislili da su me voljeli bez ostatka, najviše i najjače na svijetu. Ili se to meni tako činilo. Tako sam mislila i prvi i drugi put i svi oko mene su to mislili i na brakove me nagovarali mnogi. I prvi i drugi put. I ne zna se je li bilo gore i pogrešnije prvi ili drugi put, a ipak sam to učinila i prvi i drugi put i pogriješila i prvi i drugi put.”
Njezin drugi suprug i otac njezina jedinca Lovre bio je kolega sportski novinar Ivo Škopljanac, za kojeg se udala u visokoj trudnoći. Iznimo potresno poglavlje je ono u kojem opisuje kako je u rodilištu ostala u teškim bolovima i sama s tek rođenim dječakom jer je suprug po njih jednostavno zaboravio doći.
“Kumovi su nas odvezli doma u Veliku Goricu, smjestila sam dijete u krevetić i zaplakala, a moj mi je muž rekao da on ne može podnijeti tu moju postporođajnu tugu i otišao van. Kad je zalupio vratima, a Lovro u sobici zaplakao, znala sam da je i taj brak gotov. Ostali smo zajedno još nekoliko sumornih godina u kojima smo vrlo brzo oboje izbjegavali disati isti zrak.”
Srušenih snova i iluzija o romantičnoj ljubavi, sve je svoje karte bacila na karijeru.
Podrugljivi smijeh u helikopteru
Kao novinarka Informativnog programa Hrvatskog radija i urednica emisije “Dobar dan, ovdje Hrvatski radio”, koja je bila namijenjena prognanicima, izbjeglicama i drugim stradalnicima rata, upoznala je 90-ih godina mnoge političare iz vrha tadašnje vlasti, uglavnom hadezeovce, koji su bili česti gosti u njezinoj emisiji. Kada je o svojim iskustvima sa žrtvama rata napisala knjigu, te 1993. godine je s Pantovčaka, iz Ureda predsjednika Franje Tuđmana, dobila poziv da predsjedniku osobno dođe predstaviti svoju knjigu. Ponovno su se susreli u Vlaku slobode, gdje je uspjela dobiti ekskluzivni intervju s predsjednikom, a dva mjeseca poslije s njom je kontaktirao ministar vanjskih poslova Mate Granić i kazao da joj predsjednik predlaže uključivanje u politiku i traži njezin pristanak za participiranje na parlamentarnim izborima.
Iz tog vremena, u knjizi se prisjetila sastanka s Brankom Mikšom, ondašnjim gradonačelnikom Zagreba, kojemu je trebala biti zamjenica na izborima u prvoj izbornoj jedinici. “Na kraju sam ga već nestrpljiva pitala, kad o politici nije imao volje razgovarati, ima li neki koristan savjet za nekoga tko ulazi u svijet politike i tko se politikom nikada nije bavio. ‘Da, ipak imam jedan savjet, draga. Sve ćeš ti to lako, samo zapamti: čuvaj se stranačkih prijatelja.’ Zebnja oko te poruke neprekidno mi se vraćala i nametala se. I tada i godinama poslije, osobito onda kad su me ‘stranački prijatelji’ počeli izdavati, okretati mi leđa i odricati me se kao šugavog psa kojeg bi trknuli u hladnoj noći. Ako si nešto ne mogu oprostiti od činjenja ili nečinjenja u političkom životu, onda je to činjenica što Branka Mikšu nisam ozbiljno shvatila, što ga ništa dodatno nisam pitala i što me u jednom razdoblju preplavilo oduševljenje zbog vlastitog utvaranja kako smo mi svi u stranci jedna obitelj i kako u toj obitelji ne može biti nekih većih laži, podvala, obmana ili nakaznog licemjerstva.
Iz tog i takvog sljepila, kako bi to rekao Tuđman u najboljim danima, izišla je većina mojih pogrešnih političkih odluka u odnosima s ljudima, a onda i kadrovima s kojima sam pokušavala politički graditi, mijenjati i okretati u nekom novom smjeru”.
Prisjetila se u knjizi i prečestog podcjenjivanja, pa i seksizma stranačkih kolega. Vrlo brzo nakon prvoga velikog stranačkog predizbornog skupa u Karlovcu, pozvali su je da s predsjednikom Tuđmanom pođem na predizborni skup u Osijeku. “Meni je to bilo i prvo službeno putovanje helikopterom, bilo je bučno, malo mi je bilo i mučno, ali sam se pravila da mi ništa nije i da sve savršeno podnosim. Bila sam jedina žena u helikopteru pa sam se dodatno trudila da ne pokažem ni trunku slabosti iako me prije ukrcavanja jedan od visokih dužnosnika upitao pred drugima znam li što je to praznomlat u zrakomlatu. Zinula sam, rekla da nikad čula i da ne znam, a on je odgovorio da je to žena u helikopteru pa su se svi grohotom nasmijali.”
Svoja zapažanja o predsjedniku Tuđmanu sročila je ovako: “Intenzivno sam mislila kako se moji prvi dojmovi i iskustvo iz blizine razlikuju od dojmova koje je Tuđman često ostavljao u javnosti i kako ga je doživljavao jedan dio medija. U osobnom kontaktu nije bio ni krut, ni tvrd, ni bezosjećajan, ni nerazuman. Tako sam o njemu mislila do zadnjeg dana naše suradnje. Često je i na prvi pogled bilo vidljivo da neke ljude ne voli i ne cijeni osobito, ali se nikoga nikada u potpunosti nije odrekao. Na sastancima nikoga nije ponižavao, iz stranke nije izbacivao, sve nas je nastojao držati nekako okupljene, u nekoj vrsti zajedništva i po tome je njegova vladavina bila sasvim posebna, ali osebujnog stila. Prema meni je uvijek bio pristojan, uvažavao je moja stajališta i moje prijedloge, nakon razgovora s njim uvijek sam se osjećala sigurno, unatoč mnogim kritikama njegove vladavine i žestokim kritičarima iz tadašnje opozicije i jednog dijela medija. Jesam li u njemu ugledala sjenu oca kojeg nisam poznavala i kojeg nisam imala? Moguće je i to.“
Ovako, pak, piše o Ivi Sanaderu: “Jedno od prvih većih iznenađenja bila je spoznaja da se neki od mojih ministara tajno sastaju s bivšim predsjednikom stranke i Vlade, koji je otišao s pozicije premijera i predsjednika stranke, ali to zaista nije želio učiniti, i u smislu kontrole moći stvarno je želio ostati pa je pokušavao, barem prvih pet-šest mjeseci, vući končiće iz sjene. Igra se pretvarala u grotesku, jer se on i dalje suvereno ponašao kao Onaj koji odlučuje i Onaj koji upravlja. Već početkom rujna postalo je jasno da me i on i još neki vide kao zapisničarku dovedenu na čelno mjesto u stranci kako bi se stvorio dojam prema van da sam ja tu nešto, a da prema unutra nisam skoro ništa, i da se računalo na to kako se ja neću buniti.”
Bjesnjela sam na novinare
Opisujući svoj uspon prema političkom vrhu, otkriva kako, potpuno paradoksalno, tek dolaskom na najmoćniju političku poziciju, onu hrvatske premijerke, počinje i njezin konačni politički pad iako te činjenice u tim trenucima nije bila u potpunosti svjesna i iako je osjećala neku vrstu tjeskobe koja ju cijelo to vrijeme nije napuštala i nije joj dala slobodno politički disati.
“Od trenutka kad me većina zastupnika u Hrvatskom saboru izabrala za predsjednicu Vlade Republike Hrvatske 6. srpnja 2009., započeo je moj put prema političkom odlasku i kraju. I u Vladi i u stranci. Zbog stila koji sam nametala suradnicima, zahtijevajući puno rada, razračunavanje s korupcijom, ali i zbog činjenice da nisam pripadala ni jednom klanu i ni jednoj interesnoj skupini, od samog početka svojeg premijerskog i predsjedničkog mandata u stranci bila sam nevoljena predsjednica”, piše Jadranka Kosor, pa nastavlja: “Ljudi koji su mi u tim danima najviše komplimentirali prometnut će se u neprijatelje koji su mi, osobito zadnjih mjeseci mojeg predsjednikovanja na čelu stranke, brutalno ugrožavali autoritet. Uvredama, podmetanjima, omalovažavanjem, suradnjom s nekim medijima kojima su plasirali otrovne laži. Uvijek kukavički skriveni iza “anonimnih izvora iz vrha stranke”. Bjesnila sam na novinare, glupo uvjerena da te priče izmišljaju! Kakva fatalna zabluda je to bila! Kakva pogreška u koracima! Kad danas razmišljam o tim danima, neugodno mi je zbog te moje nekontrolirane naivnosti. Jer sam nekima od tih ljudi koji su me okruživali zaista vjerovala i voljela ih.”
Plenković se nije javljao
Kada je izgubila na unutarstranačkim izborima, jedna od izdaja koja je boljela bila je izdaja aktualnog hrvatskog premijera. “Nije mi se javljao ni Andrej Plenković, kojeg sam upisala u stranku 2011. jer je htio u Sabor, a ja nisam htjela stavljati nestranačke ljude na liste za Hrvatski sabor pa sam ga onda, kao relativno mladog, proeuropski orijentiranog političara, predložila za kandidata za zamjenika u unutarstranačkim izborima u stranci.”
U trenutku kada je svima pa i njoj bilo potpuno jasno da je njezina politička karijera na samome izdisaju, iako je još uvijek sasvim formalno bila članica najveće hrvatske stranke, stariji joj je kolega i patrijarh, kako su se ti stariji u stranci voljeli zvati, savjetovao da konačno primijeni najjednostavniju formulu za život i preživljavanje u politici. “Ili se pokloni ili se ukloni”, savjetovao mi je mudro i dodao da je uvijek pametnije šutke i pognute glave čekati na obali rijeke dok leševi neprijatelja sami ne doplutaju. A meni se nije dalo ni jedno ni drugo, a ovo treće mi je bilo odvratno. I tako sam zaista jako puno godina nakon što više nisam bila djevojčica, ipak konačno jednom shvatila da je život jednostavno takva pojava, da nas u životu ne mogu svi voljeti i da mi ne moramo sve voljeti. Shvatila sam konačno, tako prestrašno puno godina nakon što više nisam bila djevojčica, i to da je sve prolazno i da su svi prolazni, da sve teče i mijenja se pa se mijenjaju i nestaju i ljubavi i prijateljstva.
I da je djevojčicama koje se boje i koje rastu bez ljubavi za kojom čeznu, jako važno da ne pristanu biti zapisničarke. Ni male od kužine koje se šutke klanjaju ili uklanjaju. I da je djevojčicama koje se boje i koje rastu bez ljubavi važno da pristaju biti samo ono što sanjaju i žele i da od želja ne odustaju. Pa ni onda ako žele biti premijerke.”
Strah od rastanka bez pozdrava
Prisjetila se i posljednjeg susreta s Tomislavom Karamarkom, nakon njegova preuzimanja stranke. Riječ je o čovjeku kojemu je upravo ona uručila iskaznicu HDZ-a. “Bila sam mu dosadna, a ja sama sebi antipatična s tim ponižavajućim pitanjima o sebi i svojoj sudbini. Odjednom je ustao i tužno procijedio kroz neobična usta: ‘Ne znam šta bih ti rekao’, rekao je bezizražajno i ne pogledavši me, otvorio vrata, iskoračio, zatvorio vrata i nestao. Iz te moje privremene sobe i zauvijek iz mog života”, prisjetila se strmoglava pada. Ubrzo je, 2013., i izbačena iz stranke. “Na jednoj konferenciji za novinare rekla sam javno da sam svojim bivšim kolegama sve oprostila, da sam otvorila novu životnu knjigu i da život ide dalje. Iako ništa od toga nije bila istina.
I dalje, bez obzira na to što vrijeme prolazi i briše dio uspomena, pretrnem kad mi netko u običnom i pomalo dosadnom životu kojim živim, ne odgovori na poziv ili poruku u okviru zlatnih pet minuta. Osobito ako to ne učine ljudi koje volim i do kojih mi je stalo. Obuzme me i preplavi, blokira i preuzme strah pa skoro i panika da se taj ili ta koji ili koja mi ne odgovara neće više nikada javiti i da će bez pozdrava nestati iz mog život. Jer me zarazio strah od rastanaka bez pozdrava i oproštaja.”
A kada je Zagreb u ožujku 2020. godine zatresao strašan potres, o čemu je pisala i na Twitteru, jedini koji ju je, od stare političke garniture, nazvao i pitao kako je i treba li pomoć bio je predsjednik RH Zoran Milanović, svojedobno njezin najžešći politički oponent.
Kada je jednog dana, naposljetku, osvanula izvan politike, osjećala se prepolovljenom i ogoljenom i kao da su neki dijelovi nje bili pokvareni, a majstora za popravak više nije bilo u gradu. Izvan bedema politike morala je ubrzano učiti komunicirati o temama koje nisu bile isključivo političke, bila je silno dosadna drugima i drugi su bili beskrajno dosadni njoj.
“No, život izvan politike oslobodio me konačno i da napišem ovu knjigu. O ljudima i o događajima, o sebi i o drugima, o svemu što mi je bilo važno ili što bih voljela da se brzo ne zaboravi. Jer mi je oslobađanje od politike omogućilo da ipak napokon počnem razlikovati ono što je važno i ono što mi je nevažno. I da spoznam da ništa u životu nije vječno pa ni sam život, ali i da se prilika postati premijerkom ukazuje rijetkima.”
Za javno i političko djelovanje je jedino mjerodavno da je bila vrijedan član KPH koja nikad nije bila i dana u pritvoru radi političkih stavova. Epilog vrijednog člana KPH su visoke funkcije u HDZu i vladi HR kao kod mnogihh bivših komunjara. Njezino napredovanje u politici može se samo izključivo gledati kroz prizmu vrijednog i odanog član KPH. Podmetnuta kao kukavičje jaje biračkom tijelu HDZa provodila je ljevo liberalnu politiku i očuvanje bivših struktura i kadrova u javnom, obrazovnom,sudskom, itd. itd životu. A njezina tragična privatna priča mene ni malo ne zanima u kontekstu njezinog političkog djelovanja i skreta samo pažnju jednog nelustriranog odanog i vrijednog bivšeg komunističkog kadra u demokratskoj Hrvatskoj. I tu jesmo sad baš radi takvih!