Falilo je malo da ne dođe do ubijanja u Mostaru”. Izjava je koju je premijer Zoran Milanović dan nakon obilaska paljevina u Mostaru izrekao u slabo citiranom intervjuu u Bolkovićevoj “2 u 9” koju prenose lokalne TV.
Dok su svi tlačili Milanovića jer se usudio otići (samo) u Mostar te prenosili njegove odgovore raznim BiH i RH “Jasmilama”, malo tko je krenuo analizirati tu daleko ozbiljniju tvrdnju. Upravo je u toj rečenici sadržan i razlog i smisao Milanovićeva puta u Mostar. U petak navečer, naime, Mostar je bio tek korak do međunacionalnog sukoba Bošnjaka i Hrvata. Milanović, a analiza pokazuje i predsjednik HDZ-a Tomislav Karamarko, već su tog dana uključeni u akciju odvraćanja BiH Hrvata, koji su se spremali odgovoriti na provokaciju koja je “uvezena” iz većinski bošnjačkog, istočnog dijela Mostara.
Kada je započela paljevina i kada je postalo očito da su ciljevi prosvjednika u zapadnom, većinski hrvatskom dijelu Mostara, dolazi do tihog samoorganiziranja Hrvata. Organiziraju se skupine u Mostaru, Čapljini, Čitluku, Širokom Brijegu, Ljubuškom, Posušju i drugim mjestima s hrvatskom većinom. Dan poslije isto se događa i u Livnu, gdje je formiran neformalni krizni stožer jer Hrvati su naučili lekciju i znaju da će uslijediti udar i na taj, drugi po veličini grad s hrvatskim stanovništvom. No, u petak navečer bilo je najvažnije ne dopustiti neformalnim hrvatskim grupama u Mostaru da uzvrate na isti način.
Nekolicina političkih predstavnika i utjecajnih osoba, među kojima i nekolicina franjevaca, uspijeva prigušiti akciju samoorganiziranih Hrvata, prepoznajući kako je riječ o insceniranju bošnjačko-hrvatskog sukoba po modelu kako je izveden i 1993. U akciju kreću legalne snage interventne policije MUP-a Županije zapadnohercegovačke, koje su “primjenom zakonom propisanih mjera” ubrzo nakon dolaska stanje stavile pod nadzor. Bošnjački mediji, pak, javljaju o “brutalnost policije iz Širokog Brijega”. U Livnu će kasnije biti jednako, interveniraju policijske snage koje zaustavljaju četiri autobusa “uvezenih” prosvjednika par desetaka kilometara od ulaska u grad.
U subotu Karamarko odlučuje da će u nedjelju krenuti u Mostar, a nekoliko sati ranije, iz Koprivnice, s 24. obljetnice osnivanja HDZ-a, upućuje i kratku TV poruku predsjedniku Ivi Josipoviću i premijeru Milanoviću, poziva ih da reagiraju. Do tada su, naime, i sigurnosne procjene govorile da je cilj akcija – Mostar. Trebalo je Hrvate isprovocirati na odgovor kako bi, još jednom, oni bili glavni krivci. Posljedice toga bile bi da, kada krenu pregovori o novom ustroju BiH, Hrvati budu u poziciji da ne mogu više za sebe tražiti ništa. Premijer je, međutim, već bio “u pogonu” i, negdje oko ponoći, u noći na nedjelju, Karamarko saznaje da Milanović ujutro ide u Mostar te da će obići i spaljenu zgradu HDZ-a.
Odreagirano je dobro; Karamarko ne ide jer bi sada to bilo shvaćeno uskostranački, dok će premijer pokazati BiH Hrvatima da nisu sami. Vjerojatno je da izravne komunikacije između vlade i HDZ-a o ovome nije bilo, no neizravne jest. Spontano se dogodilo zajedništvo vlasti i oporbe o ključnom strateškom nacionalnom interesu koji će RH štititi bez obzira na to tko je na vlasti. Nakon Mostara Milanović i Karamarko mogli bi konačno popiti tu kavu. Nek počnu razgovorom o opstanku Hrvata u BiH. Možda stignu i do opstanka Hrvata u RH.
Bosanci su navikli u Yugi živjeti od pomoći drugih te sad u svojim čistim županijama nemaju šta jesti. Svi su im krivi osim njih samih.