O dva događaja koja su obilježila ovogodišnju obljetnicu holokausta u Hrvatskom saboru, nedolazak predstavnika najviše vlasti Katoličke crkve u Hrvatskoj i napad premijera Zorana Milanovića na istu tu crkvenu vlast, razgovarali smo sa sociologom religije dr. Ivanom Markešićem s Instituta Ivo Pilar.
Je li se premijer Milanović nekorektno u Saboru obračunao s biskupima?
Koliko znam, premijer Milanović nije predsjednik Hrvatskoga sabora i njegovo nije bilo prozivati bilo koga, pa ni predstavnike Katoličke crkve. To nije trebao i nije smio učiniti nitko – posebno ako imalo drži do svoga dostojanstva i do dostojanstva žrtava holokausta zbog kojih su se na ovogodišnjoj komemoraciji u Saboru okupili saborski zastupnici i predstavnici svih vjerskih zajednica u Republici Hrvatskoj. Ako je, pak, to ipak netko trebao i morao učiniti, onda je to mogao i trebao učiniti gospodin Josip Leko kao predsjednik Hrvatskoga sabora, ali opet na neki drugi, suptilniji i prilikama primjereniji način. A gospodin Leko to nije učinio jer je još ranije dobio pisanu ispriku HBK da kardinal Bozanić iz opravdanih razloga ne može doći.
Zašto se to onda ipak ovako dogodilo?
Premijerov gaf nije slučajan. Ne samo da ne cijeni druge institucije i nositelje njihovih najviših služba – a to znači da ne poštuje ni svoju vlastitu institucijsku službu – čini se ipak da mu je iznova potrebno započeti neki novi ideološki, ovaj put još uvijek nezavršeni partizansko-ustaški boj, ne bi li iznova nesređeno stanje u državi za koje je u mnogome, istina ne u svemu, kriva postava kojoj je na čelu, bilo pomaknuto u drugi plan.
Ispunio zadaću
Kardinal Bozanić poslao je kao svoga izaslanika moderatora Nadbiskupskog duhovnog stola mons. Pintarića?
Da, kardinal Bozanić je vičan državnim protokolima. To mu uistinu nitko ne može zamjeriti. On se i ovaj put držao uobičajenih načina ophođenja s protokolom Hrvatskoga sabora. Mislim da je moderator Nadbiskupskog duhovnog stola, monsinjor Pintarić, koji je kao prvi najviši dužnosnik u “kaptolskoj” hijerarhiji, došao odati počast nevinim žrtvama holokausta, u cijelosti ispunio zadaću predstavljanja Katoličke crkve na toj komemoraciji.
Biskupi su se ispričali da su u tome trenutku imali izvanredno zasjedanje, no je li netko mogao od njih doći na tu komemoraciju?
Istina, mogao je doći i netko od biskupa, ali ako su iz HBK već ranije poslali ispriku da ne mogu doći, bilo bi sasvim pristojno očekivati, pa i s premijerove strane, da državni vrh prihvati tu ispriku, posebno stoga što ovo nije komemoracija u premijerovoj organizaciji i nema razloga da kao uvrijeđena nevjesta na takav način reagira. Dolazak monsinjora Pintarića u ime HBK bio je dovoljan znak da se i u HBK nešto važno događa i da su na dnevnome redu neka važna crkvena pitanja, možda pripreme za uvođenje u službu novih i mlađih hrvatskih biskupa te odlazak u mirovinu onih koji su to “umirovljenje” već odavno zaslužili.
S druge strane, svatko od nas, svejedno o kojem se događanju radi, određuje prioritete. Tako je bilo i u HBK. Vjerojatno su smatrali da u situaciji u kojoj se trenutačno nalazi HBK, Katoličku crkvu u Hrvatskoj na toj komemoraciji može primjereno predstavljati mons. Pintarić kao, kako već rekoh, prvi najviši dužnosnik u hrvatskoj katoličkoj crkvenoj hijerarhiji.
Ima li crkveni vrh u Hrvatskoj problema sa stradanjima Židova u Drugom svjetskom ratu?
Mislim da nema. Čak ako i ima nekog otklona, on može biti privatne naravi. Inače, vrhovni poglavar Katoličke crkve, papa Franjo, takvih “problema” uopće nema. Za njega su Židovi katolička braća. Međutim, ovdje je potrebno reći da crkveni vrh, a veoma veliki dio i hrvatske slobodarske i sekularne, a ne samo religiozne javnosti, ima “problema” s odnosom svih dosadašnjih hrvatskih vlasti prema žrtvama partizanskih osvetničkih zločina i zločinaca, ne samo tijekom Drugoga svjetskog rata nego posebno nakon njega, kako u Bleiburgu tako i na drugim stratištima bivše Jugoslavije.
Mislite li na žrtve komunističkog režima?
Naime, iako je svaka žrtva “jednakovrijedna“, ipak se mnogi u Hrvatskoj ne mire s činjenicom da su žrtve ustaškog režima politički i društveno vrednije i oplakivanije nego žrtve bleiburške i partizanske ratne i poslijeratne osvete, a što se želi nametnuti kao vrijednosna konstanta u hrvatskome društvu. Svjedoci smo da unatoč mnogim ukazivanjima na počinitelje partizanskih zločina, a bilo ih je zacijelo dosta – kako prema civilima i vojnicima “neprijateljskih” postrojba tako i prema vjerskim službenicima, posebno prema katoličkim svećenicima i biskupima – još nitko za te zločine nije odgovarao.
Je li se moglo više...
Pa kardinal Stepinac poznat je po tome da je spašavao Židove tijekom rata?
Kardinala Stepinca i dalje se želi vezati isključivo uz NDH, Pavelića i rasne zakone. On je, međutim, u okolnostima u kojima je mogao i smio djelovati, uradio svoj dio ljudskog i svećeničkog poslanja. Je li se moglo više učiniti, teško je na to odgovoriti. No, koliko je kršćanski snažno i politički (ne)moćno bilo njegovo zalaganje za spašavanje ne samo Židova nego i Srba, Roma i drugih, vidljivo je iz njegovih propovijedi tijekom Drugoga svjetskog rata.
Milanović želi samo nove ratove u kojima vjerovatno i oružani nisu isključeni.