Milorad Viskić (87), umirovljenik od 1988., bivši je predsjednik Vijeća saveza sindikata Hrvatske, zastupnik u Saboru, predsjednik Društveno-političkog vijeća Sabora, predsjednik saborskog Odbora za upravu i pravosuđe te član Savjeta za zaštitu ustavnog poretka SRH. Dalmatinac iz Gradca pokraj Ploča bio je član mnogih republičkih tijela na kojima se raspravljalo i odlučivalo o događajima koji i danas, nakon tri desetljeća, potresaju Hrvatsku. Javnosti su, dakako, najzanimljiviji slučajevi Ina-Commercea, Gažija i Đurekovića.
Dolanc protiv Hrvatske
Kako je, nakon Titove smrti, počela bitka za političko naslijeđe, Hrvatsku i njeno tadašnje komunističko vodstvo, tvrdi Viskić, napadima se željelo proglasiti kriminalnim tako da se proizvedu afere u najjačim hrvatskim poduzećima među kojima su Ina, Podravka, Đuro Đaković, Belupo, Prvomajska itd. – To je bio organizirani atak na hrvatska poduzeća da se Hrvatsku privredno slomi. To je poslije Titove smrti bila velikosrpska politika – kaže Viskić.
– Napali su 17 poduzeća, u to je bio umiješan i ondašnji ministar unutarnjih poslova Jugoslavije, Slovenac Stane Dolanc. On je kontrolirao i tajne službe, a sa srpskim rukovodstvom želio je uništiti hrvatsku privredu – ističe Milorad Viskić.
– Bio je član Politbiroa i bio je ambiciozan. Mislio je zamijeniti Tita. Cijeli je njegov životni put bio samo velika ambicija. Doznao sam od Slovenaca da je bio čak i u Hitlerjugendu, ali se kao mladić pomalo priklanjao partizanskom pokretu. Stane Dolanc odigrao je vrlo prljavu ulogu prema Hrvatskoj – kaže Viskić, koji je do takvih zaključaka dolazio na osnovi sjednica Savjeta za zaštitu ustavnog poretka, ali i razgovora s ljudima iz ondašnje političke vrhuške u Hrvatskoj.
Produžena ruka Dolanca u Hrvatskoj je, prema Viskiću, bio Pavle Gaži, sekretar (ministar) unutarnjih poslova u Hrvatskoj od proljeća 1982. pa do jeseni 1983. U te dvije godine u Hrvatskoj se štošta dogodilo.
Policija je, naime, u koordinaciji sa Saveznom deviznom inspekcijom počela provoditi istrage u najjačim hrvatskim poduzećima.
Najprije je počeo obračun s ljudima iz Podravke. Vodeći ljudi toga poduzeća, ni krivi ni dužni, ili su završili u pritvoru i pod istragama, poput generalnog direktora Vlade Trojaka, Dinka Vrgoča, Zvonka Pavleka, Anđelka Jagečića i drugih, poput Franje Kajfeža, koji je kao vanjski suradnik podizao Belupo.
Potom je na red došla Ina.
Koliko se Gaži osjećao moćnim i slobodnim, govori činjenica da je jako rijetko dolazio na sjednice tadašnje hrvatske vlade Ante Markovića, koji se žalio da svog ministra rijetko viđa na sjednicama.
Gaži je s Dolancom komunicirao koristeći policijske kanale, a institucije socijalističke Hrvatske, sudeći prema partijskim dokumentima iz toga vremena, doslovce je ignorirao. U fabriciranju izvještaja o kriminalu u Ini, osim RSUP-a koji je vodio Gaži, najviše je radio savezni devizni inspektor Ilija Stojaković. On je u Zagrebu angažirao Ivana Borića, bivšeg djelatnika Ina-Commercea, koji je deviznom inspektoru dostavljao dokumente iz Ine kojima se htjelo dokazati kriminal.
Falsifikati deviznih inspektora
Stojaković je napisao izvještaj da je Ina-Commerce oštetila društvo za 88,7 milijuna dolara i to u isporuci primarnog benzina Dow Chemichalu i za kupnju cijevi za Plinsko polje Molve-2. Do tog iznosa došlo se jer se Dow Chemichal borio za nižu cijenu benzina, a Ina za veću. Devizna inspekcija usporedila je tu cijenu s cijenom sa spot tržišta, koja je uvijek različita, te zaključila da je riječ o nanesenoj šteti. Usto, Ina je trebala za „keš“ uvesti cijevi za Molve-2 u vrijednosti od 4 milijuna dolara. Kako je bila nestašica deviza, partneri su ponudili kredit, ali cijena cijevi u tom slučaju više nije bila ista. Hipotetske gubitke Stojaković je zbrojio i proslijedio policiji i tužiteljstvu. Zbog toga su neki direktori Ine uhićeni. Međutim, kasnije su sve kaznene prijave ili odbijene ili su, ako je došlo do postupka, završile oslobađajućom presudom.
Stojakovićev izvještaj, među ostalima, došao je i na Viskićev stol u Sabor.
– Kad sam ja to pročitao, sazvao sam odbor i pozvao novinare. Pozvao sam i inspektora koji je podnio izvještaj. Njemu sam prvom dao riječ. Kad je on završio, rekao sam da je izvještaj falsifikat, da to nije istina i da je cilj izvještaja rušenje hrvatske privrede. Inspektor se našao u čudu. Nije se tome nadao. Drugi su me članovi podržali. Odbor je odbacio izvještaj, nije ga prihvatio – kaže Viskić. I to je prvi put u bivšoj Jugoslaviji da je parlamentarni odbor neke republike odbacio izvještaj devizne inspekcije. Nakon sjednice odbora Viskić je o tome izvijestio Antu Markovića, CK SKH, Saveznu deviznu inspekciju, ali i poduzeća koja su, putem obavještajnih kanala, trebala biti napadnuta. Zbog toga su na Viskića i odbor počeli orkestrirani napadi u Beogradu i Ljubljani.
– Ja sam se tome smijao jer sam imao podršku u Hrvatskoj. Na noge je skočilo Izvršno vijeće Sabora i drugi. Ocijenjeno je da je to početak, nakon Titove smrti, srozavanja Hrvatske – objašnjava Viskić. – Napredak Hrvatske smetao je Slovencima, a posebno Srbiji. Slovenci i Srbi bili su uvijek u koaliciji – tvrdi Viskić.
Pavle Gaži, alfa i omega policije, kad je vidio da su hrvatski komunisti, sve njegovi drugovi u CK SKH, tvrd orah, promijenio je taktiku. Počeo je izjavljivati da ne može raščistiti kriminal u Ini zbog „sinova narodnih heroja“. U Ini su, naime, radili Mišo Broz, Vanja Špiljak te sinovi Mate Ujevića i Steve Krajačića.
– Ispitivao sam i poznavao i Mišu Broza, Titova sina. Ja sam mu rekao: ‘Nemoj slučajno nešto napraviti da oca osramotiš jer on nije samo tvoj, on je naš’. Tito je Miši ostavio malog psića, a starijem sinu kupio je bivše imanje svoga oca u Kumrovcu i to mu je ostavio. To je sve što je ostavio sinovima. Ispitivao sam i sina Mate Ujevića. Ma ne bi taj uzeo ništa. Ispitivao sam i Vanju, Špiljakova sina. Ništa nisam našao, nikakve pronevjere – kaže Viskić.
Da je početkom 80-ih gađana Ina, a meta zapravo bila Hrvatska, Viskić dokazuje sadržajem „poruke“ koju je sekretar unutarnjih poslova Hrvatske Pavle Gaži, ignorirajući partijske i republičke organe u Hrvatskoj, obavještajnim kanalima uputio vojnom i policijskom vrhu u Beograd.
Gaži je, naime, u lipnju 1993., preko šogora Pere Maravića, suradnika KOS-a, poslao poruku Dolancu, saveznom ministru unutarnjih poslova, Branku Mamuli, načelniku Generalštaba JNA, Budi Divjakoviću, pukovniku KOS-a, i Jeri Grubišiću, general-pukovniku, te doslovce tražio vojnu i policijsku intervenciju, odnosno državni udar u Hrvatskoj.
U poruci je pisalo da je Jure Bilić, tada predsjednik Predsjedništva CK SKH, „išao đonom protiv Dolanca, Gažija i policije“, zatim da Bilić traži preispitivanje „samovolje policije“ i da u svemu tome ima podršku Ante Markovića. Gaži je Bilića u poruci optužio kao „nacionalista staljinističkog tipa“, a sugerirao je razmatranje Markovićevih veza u Moskvi i njegovo bogaćenje „na konverziji valute u rublje“.
“Sve ovo navodi na pomisao da se možda radi čak i o jednoj zavjeri, povezanoj s određenim OS-om, a možda i s NKVD-om, odnosno sa SSSR-om”, pisalo je u poruci koju je u jednom dokumentu početkom 1984. citirao Teodor Ćuruvija, tadašnji predsjednik Savjeta za zaštitu ustavnog poretka SRH.
Gažijev napad bio je alarm vodećim hrvatskim komunistima što im se sprema pa su napravili protuudar. Branku Mamuli i Generalštabu JNA nije se svidjela Dolančeva ambicija da bude novi Tito jer su oficiri JNA samo sebe smatrali pravim čuvarima Titova naslijeđa. Osim toga, Mamula je preko KOS-a vodio svoju istragu o događajima u Zagrebu.
Kako su vodeći komunisti u Hrvatskoj, uključujući i istaknute Srbe među njima, zbili redove, Generalštab JNA se pokolebao, a zatim „nagazio“ Dolanca, koji se pak odrekao Gažija i ostavio ga na cjedilu. S druge strane Gaži je „prodao“ svoga šogora Peru koji je nosio poruku u Beograd. Gaži je tvrdio da on nije bio autor sadržaja poruke koju je njegov šogor Maravić prenio u Beograd.
– Ustanovljeno je da je on (Gaži) odgovoran za sadržaj ceduljice – tvrdi Viskić.
Kako, na kraju, poruka nije ostvarila cilj i uvukla JNA u državni udar u Hrvatskoj, Gaži je morao u jesen 1993. dati ostavku na mjesto sekretara unutarnjih poslova. Na sjednici CK SKH od 16. siječnja 1984. isključen je iz CKSKH i SKJ. Odluka je donesena na temelju izvještaja Komisije koju je vodio Stanko Stojčević, i Komisije Predsjedništva SRH u kojoj su bili Teodor Ćuruvija, Milorad Viskić i Vinko Bilić. Bila je to ujedno i velika pobjeda Mike Špiljaka, najmoćnijeg hrvatskog komunista nakon smrti Vladimira Bakarića. Od 15. svibnja 1983. do 15. svibnja 1984. Špiljak je bio predsjednik Predsjedništva SFRJ.
Za tadašnjeg unutarpartijskog i obavještajnog okršaja u Hrvatskoj i Jugoslaviji, koji je iniciran aferom Ina, u Njemačkoj je 28. srpnja 1983. ubijen hrvatski politički emigrant Stjepan Đureković, koji je bio bivši direktor u Ini.
Ima li se u vidu da je smaknut u vrijeme dok je Dolanc bio savezni ministar unutarnjih poslova i kao takav šef saveznih tajnih službi, a Pavle Gaži šef policije i tajnih službi u Hrvatskoj, malo je vjerojatno da Gaži, baš kao i njegovi suradnici obavještajci u RSUP-u, Zdravko Mustač i Josip Perković, nije znao kako je ubijen Đureković. Gaži je nekoliko puta izjavljivao da je Đureković ubijen izvan protokola i to da on o tome ništa ne zna.
Ispitovao sam sinove narodnih heroja o Ini, Mišu Broza, sina Mate Ujevića i Vanju Špiljaka... Ništa nisam našao, nije bilo pronevjere
– Ma kakvi?! Znao je sve! Ja sam bio u jednoj komisiji (povjerenstvu, nap. a.) za slučaj Gaži, na jednom sastanku. Ocijenio sam da Gaži laže, petlja i da zloupotrebljava položaj. I da se spetljao s Dolancom. On je sve dogovarao i sve činio po dogovoru s Dolancom i organima ili pojedincima u Beogradu. To sam poslije doznao iz istraga – tvrdi Viskić koji je bio član državnog povjerenstva koje je istraživalo slučaj Gaži.
Budući da u Hrvatskoj vlada uvjerenje da je Savjet za zaštitu ustavnog poretka davao sugestije i suglasnosti koga treba likvidirati u inozemstvu, Viskić, koji je kao predsjednik saborskog Odbora za upravu i pravosuđe jedno vrijeme bio član Savjeta u Hrvatskoj, tvrdi da to nije točno.
– Savjet za zaštitu ustavnog poretka nije imao veze s time. Njegova je zadaća zaštita ustavnosti. Na Savjetu se raspravljalo i donesene su odluke kao prijedlog nadležnim organima: Izvršnom vijeću Sabora, CK SKH ili Sekretarijatu unutarnjih poslova itd. – kaže Viskić te dodaje da je na tim sjednicama Pavle Gaži, ako bi došao, uglavnom šutio. Na sjednicama Savjeta, kaže, rijetko je viđao i Zdravka Mustača, koji je prema funkciji morao biti na tim sjednicama.
O likvidacijama - u Beogradu
– Mustač je možda jednom ili dva puta bio prisutan, a Perkovića uopće ne znam – kaže Viskić.
Odluke o likvidacijama političkih protivnika, tvrdi Viskić, donosile su se na saveznoj razini, u Beogradu.
– Takve odluke donosio je savezni SUP koji onda naredi republičkom SUP-u. Savjet za zaštitu ustavnog poretka nikad u to nije ulazio. Kad je Đureković ubijen, moja osobna ocjena bila je da je ubijen jer je nekome smetao – kaže Viskić, koji je, prije Đurekovićeva ubojstva, u Saboru postavio pitanje o tankeru nafte za koji su Đurekovića optuživali.
– Postavio sam pitanje jer sam čuo vijesti da je Đureković ukrao tanker nafte. Tražio sam izvještaj o tome. Kao zastupnik i predsjednik Društveno-političkog vijeća Sabora imao sam pravo na to. I onda je RSUP morao dati odgovor. Odgovor je bio formuliran tako da nisam dobio točan odgovor. Nisam vjerovao da je Đureković kriv za taj tanker nafte. Ne! I to sam jasno rekao na sjednicama tijela kojima sam bio član. Moralo se mjeriti svaku riječ. Bio sam poznat po tome da ništa ne dodajem, ništa ne mijenjam, činjenica je činjenica. Što je istina, istina je – kaže Viskić.
Gažijev napad bio je alarm hrvatskim komunistima. Vrh JNA pokolebao se i „nagazio“ Dolanca koji se na kraju morao odreći Gažija
Nejasno je, međutim, zašto u kontekstu suđenja Zdravku Mustaču i Josipu Perkoviću za ubojstvo Đurekovića nisu kao svjedoci predloženi i pozvani Pavle Gaži, koji je bio nadređeni i Mustaču i Perkoviću, te Ivan Borić, bivši zaposlenik u Ina-Commerceu, koji bio jako blizak Iliji Stojakoviću, glavnom saveznom deviznom inspektoru koji je sastavljao izvještaj o „kriminalu“ u Ini?!
Poslije Titove smrti u Hrvatskoj su uslijedili i novi obračuni s disidentima Tuđmanom, Gotovcem, Veselicom i drugima. Na sjednici Savjeta za zaštitu ustavnog poretka SRH odlučivao se, primjerice, treba li Tuđmana 1984. pustiti iz zatvora zbog bolesti. – Tode Ćuruvija, predsjednik Savjeta, jako pošten čovjek, iznio je prijedlog da se Tuđman pusti; nema razloga da ga se drži u zatvoru. Kada je Tode to dao na glasanje, jedini smo on i ja glasovali da ga se pusti. Špegelj je glasao protiv. Bio je žestoko protiv. Tuđman nije znao tko je kako glasovao pa je poslije Špegelja imenovao ministrom obrane – kaže Viskić.
No, kako je Ćuruvija ustrajao na tome da se nadležnim tijelima sugerira da Tuđmana puste iz zatvora i da mu se poslije da putovnica, morao se poslužiti lukavstvom.
– Bio sam na odmoru, a Ćuruvija zove telefonom. Kako ne smiješ preko telefona otvoreno razgovarati, ne znaš tko sluša, pita mene Tode: – Slažeš li se sada s onim prijedlogom koji sam dao kad si glasao za njega. Kažem: – Kako ne! I onda je preko telefona dobio suglasnost većine članova Savjeta i Tuđman je pušten iz zatvora te je poslije dobio putovnicu – kaže Viskić. Za Viskića nije iznenađenje što je Ćuruvija bio za to da se Tuđmana pusti iz zatvora. U vrijeme bujanja srpskog nacionalizma 80-ih i kampanje protiv Hrvatske na hrvatsku su stranu, tvrdi Viskić, stali neki istaknuti Srbi.
>> Feljton (6): Godine uoči raspada Jugoslavije: Bitka za Inu i ubojstvo Stjepana Đurekovića
Udbaši, ajde vi fino u Njemačku pa tamo na sudu objašnjavajte kako stoje stvari. Skupa s udbaškim novinarima i urednicima. Ovo vaše rekla-kazala udbaško piskaranje odavno ne prolazi.