Još se nisu stišala jamranja nakon što se Miomir Žužul vratio iz veronske opere, a dočekala su ga nova. Nakon što je prozvan da u spomenutu operu nije išao kao operni fan, nego da bi snubio Amerikance da kupe Plivu, netko se potrudio priopćiti da se stara prijava protiv njega za utaju poreza privodi kraju, da je postala i "predmetom kriminalističke obrade". Da i nije bio s premijerom Sanaderom i s Amerikancima u operi, već bi i vijest o istrazi za moguću utaju poreza bila vrijedna javnoga pozora.
Jer ne događa se u Hrvatskoj da se nekim iz visoke politike bave kriminalističke službe. Pa ni s bivšim ministrima. U petnaestak godina hrvatske demokracije Žužul je po broju afera vezanih uza svoje ime postao prvakom među visokim političarima. Još dok se uspinjao kadrovskim stubištem HDZ-a prozivalo ga se da je supruzi namjestio kupnju samoborske tvornice čarapa te potom izvojevao da baš ta tvornica postane jedinim opskrbljivačem koji će obuvati vojsku.
Kada je postao ministrom vanjskih poslova i drugim čovjekom hijerarhije, Žužula se prozivalo, prokazivalo i optuživalo da lobira za Bechtel, da gotivi Amerikance za mrsni postotak. Žužul se ponašao kao legendarni partizanski skojevci: ništa nije priznavao. Ili se pak branio, prelazeći i crtu "nužne samoobrane". Stranka je stajala iza njega, a premijer iznad njega. Potom je slijedila priča o Imostroju pa optužba da je ministar primao mito preko tvrtke svoje supruge. Svi koji su Žužula do tada javno i ustrajno branili postupno su zašutjeli, a on se povukao s utjecajna mjesta, kazavši tek da odlazi jer da ne želi "biti na teret Vladi".
Kao psihologu, Žužulu je vjerojatno bio i pojačan osjećaj "nevinoga u ludnici" pa je ostavljao dojam da se kani politički pasivizirati. Ali i ako je bio udaljen iz visoke politike, Žužul je ostao blizak utjecajnima u njoj. Vjerojatno ne samo zato da bi mogao djelovati kao uplivni američki lobist, nego i da bi se jednoga dana možda u politiku i vratio. Vjerojatno tu nije posrijedi samo pozlijeđena taštine i dirnuto sebeljublje nego i realno Žužulovo osjećanje da se, unatoč statusu do sada možda i najperspektivnijeg šefa diplomacije, ipak nije politički realizirao.
A onaj tko jednom osjeti draž i snagu političke moći, vjerojatno ima i narkomansku potrebu da opet bude njezinim miljenikom i gospodarom. Kao bogataš skorojević i politicus kratkojević Žužul zna da se moć koju daje bogatstvo ne može mjeriti s opojnošću i slašću političke moći. Psiholog Žužul s doktoratom iz socijalne psihologije to je znao teorijski, a političar Žužul to je spoznao i iskustveno.
Miomir Žužul u politiku nije ušao kao bogat čovjek, ali je u njoj, iz nje i preko nje dao oduška svojoj zgrtačkoj crti, ostvarivši nekadašnji aforizam da su se "idealisti snašli materijalno, a idealisti materijalno". Zahvaljujući moći koju je imao dok je bio na vlasti i njezinu utjecaju, Žužula se gotovo uspjelo medijski stilizirati kao isključivo ljubitelja opernih arija. Ali unatoč tome, i putu u Veronu, malo je tko uvjeren da Žužul sluša opere, a ne gange i rere.
