Ustajanje je od 7.30 do 8 sati. Pranje zuba, pospremanje kreveta, doručak. Dok Klara piše zadaću i uči jer jedina ide u školu, ostali prelaze na igru. Onda mama Mirjana ide kuhati ručak koji je u 12 sati. Poslijepodne je posvećeno druženju, igri, šetnjama... Nakon večere i nekoliko odgledanih crtića, molitva i spavanje. Svi pozaspu do 21 sat, ljeti do 22.
Tako, pojednostavljeno, izgleda svakodnevica sedmero mališana u obitelji Dukić iz Mihovljana pokraj Čakovca, jednoj od najbrojnijih obitelji u Međimurju. Roditelji Ivica (37) i Mirjana (33) oboje su liječnici opće medicine.
I dok Ivica radi u svojoj privatnoj ordinaciji u Vratišincu, Mirjana se posve posvetila roditeljstvu.
– Uopće ne razmišljam hoću li se vratiti na posao. Ne zamaram se time. Lijepo mi je i ne razmišljam o karijeri. Trudim se uvijek da me svako razdoblje u životu ispunjava i da uživam. Za vrijeme studija uživala sam u učenju, a sad uživam u majčinstvu. Nakon studija odradila sam pripravnički staž i dobila odobrenje za samostalan rad, no odlučila sam se za majčinstvo – kaže Mirjana.
Tijekom studija medicine u Zagrebu upoznala je Ivicu, s kojim je braku devet godina. Nikad, vele, nisu planirali koliko će djece imati.
– Da jesmo, ne bismo ih imali ovoliko – smije se Ivica, rodom iz Splita. Maštao je o tome da bude specijalist u nekoj većoj bolnici, priznati i poznati stručnjak.
– Eto, završio sam u seoskoj ordinaciji kao liječnik opće medicine i uživam! Srećom, maštarije se nisu ostvarile, jer sumnjam da bismo u tom slučaju imali toliko djece. Krenuo sam ispravnim putem, shvativši da su djeca najveće blago – rekao je Ivica Dukić.
Prva je na svijet prije osam godina stigla Klara, pa Ana (6), Lucija (5) i blizanci Šimun i Dominik (4), a najmlađi su članovi obitelji 16-mjesečna Paula i dvomjesečni Rafael, koji je u subotu imao čast da ga krsti varaždinski biskup Josip Mrzljak.
Mirjani prvih mjeseci po povratku iz rodilišta pomaže jedna gospođa u čišćenju i čuvanju djece.
Poručujemo mladim obiteljima da ne žrtvuju majčinstvo i očinstvo radi karijere ili straha da neće moći prehraniti obitelj. Imam pacijenticu koja ima 14-ero braće i sestara. Nema ljepšeg osjećaja od uživanja u dječjem smijehu. Naravno, nije uvijek sve idilično, no sve se stigne i može. Ljubav nadilazi sve teškoće. Nekih stvari, poput izlazaka u kafiće, morali smo se odreći, ali ono što dobivamo zauzvrat je nemjerljivo. Kad sam došao u Međimurje najteže mi je bilo sporazumjeti se s pacijentima zbog kajkavskog. Danas se razumijemo, iako još nisam svladao govor – nasmijao se Ivica Dukić.
