Upucao bih se iz pištolja da u sadašnjim uvjetima ne osvojim titulu s Dinamom, kaže Mišo Krstičević. Nije nepoznato da je Krstičević najjeftiniji Hajdukov trener u novije doba. Ima plaću od pet tisuća eura mjesečno, odnosno 60 tisuća eura godišnje. Iza mene stoji samo moj rad, kaže stasiti željezni Pločanin. Hajduk je drugi na tablici, u polufinalu je Hrvatskoga kupa. Mišo Krstičević, taj stasiti željezni Pločanin, može se ponositi svojim radom. A Hajduku je priskrbio milijune eura, većina njegovih igrača vrijedi nekoliko puta više nego početkom ljeta, neki, poput 18-godišnjeg Josipa Radoševića, i dvadeset puta više.
Krstičević skromno govori o svom velikom uspjehu.
– Igrači su napredovali u svim segmentima, taktički, fizički i psihički. Prepoznali su rad, prepustili se njemu. Uvijek vjerujem u kvalitetan rad, u rad koji ima neki cilj. Nisu svi to jednako odradili, oni koji su ozbiljno ušli u proces poboljšali su se. A cijenu su momcima podigle dobre igre. Pa mi smo Inter pobijedili u Milanu, nije to moglo proći bez odjeka.
Nedavno je nabrojio da su njegovi mladići održali više od 160 treninga, sada je ta brojka blizu 200. Nije momčad baš blagonaklono gledala na njegov pristup treningu.
Nije ovisan o novcu
– Bilo je zašto ovo, zašto ono, tako je to kad počne rad. Još se nije pojavio trenerski um koji može reći da je dosta ovoliko ili onoliko. Optimalno bi bilo s minimalnim radom stvoriti kvalitetnog igrača i postići što bolji rezultat.
Nije nepoznato da je Krstičević najjeftiniji Hajdukov trener u novije doba. Ima plaću od pet tisuća eura mjesečno, odnosno 60 tisuća eura godišnje. Primjerice, Krasimir Balakov kojeg je Krstičević proljetos zamijenio na klupi radio je za 350 tisuća eura godišnje. No, Krstičević nije opterećen novcem, njega zanimaju neke druge stvari.
- Cijelo vrijeme govorim da me uz Hajduk vežu strast i ljubav. Imam novca da mogu živjeti normalno. A ljute me mnoge stvari, nisu svi na profesionalnoj razini i onda se nekad zapitam zašto sve to radim. Nervira me kad nema novca za plaće igračima, a ima ga samo za vraćanje dugova. A zna se dogoditi da igrači nemaju sto kuna u džepu da si mogu kupiti neki lijek ili kakvu drugu potrepštinu. Imamo predsjednika koji prije svega želi stabilizirati klub, ali treba voditi računa o segmentu prve momčadi, koja je najvažnija.
Mišini prijatelji i zagovaratelji uvjereni su da ne bi ni dobio prigodu da je bilo dobro. Da je bilo novca u Poljudu, netko drugi dobio bi prigodu.
– Cijeli život želio sam biti prvi trener Hajduka, nema Dalmatinca koji to ne želi. Netko dobije prigodu, netko ne, ima još dobrih trenera koji nisu dobili mogućnost da vode Hajduk. A bilo je trenera koji su vodili klub, a da to nisu zaslužili.
U ruke je dobio klince i nekoliko iskusnijih igrača. Njegovi igrači igraju za desetak tisuća kuna mjesečno osnovne plaće, neki dobiju i više, ali daleko je to od nekadašnjih primanja Hajdukovih igrača koji su znali igrati i za pola milijuna eura. Na kraju je Hajdukov oslonac na mlade igrače iz svog dvorišta ispao nekakav plan, što, naravno, nema veze s istinom, već je to napravljeno zbog silnih dugova i izostanka dotoka novca. U tu priču o nedostatku novca savršeno se uklopio jeftini Krstičević.
– Ma sve se to dogodilo, nije bilo plana. Iza sebe nisam imao nikakav lobi, nemam menadžera koji me gura. A teško je takav doći u Hajduk. Nije me postavio nijedan lobi, nemam nikoga iza sebe. Paladina nisam poznavao, nikad ga u životu prije Hajduka nisam vidio, ni Pavasovića, ni Hrabara, ni Maleša, nikoga. Iza mene stoji samo moj rad i svjestan sam toga da svaki poraz generira nezadovoljstvo i da se neće sve gledati kroz prizmu mog rada.
Mijo uvijek napravi neki gaf
Kroz prvi dio sezone Hajduk je igrao u valovima. Dobro, loše, osrednje, bilo je gore-dolje. Krstičević je doživljavao ovacije, ali i zvižduke.
– Kada je bilo loše, kad smo izgubili dvije utakmice zaredom, šetajući gradom osjetio sam potporu. A oni koji mi zvižde sa zapadne tribine, naručeni su. To su oni koji od igrača koji ne igraju, pa im je krivo, dobivaju besplatno ulaznice.
Puno je proteklih dana trener govorio o igračima. Hvalio je Radoševića, Milića, Andrijaševića, Vukovića, Blaževića, Vršajevića, Milovića... Malo je pričao o Caktašu, koji je dugo bio prvi Hajdukov igrač, a onda je u završnici polusezone nestao. Krstičević ga je poslao na klupu kada je zakasnio na sastanak za utakmicu u Osijeku. Ima li Hajdukov trener problema s Caktašem?
– Mijo uvijek napravi neki sitan gaf. Možda je to radio kod nekih drugih trenera, no ne želim sada govoriti o njegovim glupostima, ima ih za cijeli list papira. Puno sam razgovarao s njim, želio sam da se promijeni. Mora znati da nije dobro pojede li pizzu u hotelu, da to nije zdravo. Tako mora biti kad je s momčadi, a kad nije neka jede što želi, na to ne mogu utjecati. Mora znati da kad nosi Hajdukov dres ne može unijeti u autobus pet litara Coca-Cole i sedam kilograma keksa i jesti ih. Igrač Hajduka mora voditi računa o svom ponašanju i načinu ophođenja. To vrijedi za sve. Mnogim igračima moram biti otac, pedagog i trener. Uvijek ima nekog otpora. Ali, kad već govorimo o Caktašu, vidim i promjene. Kad razgovaramo više ne gleda u pod, gleda me u oči, s odobravanjem. Shvatio je da mu želim pomoći, a ne odmoći. Pa i do reprezentacije došao je svojim radom. Mora znati da nogomet nije samo trening i igra. Nogomet je život, prehrana, o svemu se mora voditi računa.
Kad je već spomenuo prehranu, morao je Krstičević i objasniti promjenu prehrane u Hajduku. Proteklih godina bijeli su najviše jeli tjesteninu, piletinu i puretinu, a sada je Krstičević, u suradnji s dr. Fabijanom Čukeljom i kondicijskim trenerom Dujom Poljakom, potpuno promijenio jelovnik. Hajdukovi igrači svaki dan u velikim količinama jedu crveno meso, bifteke, ramsteke, teletinu i junetinu, to je stalna hrana bijelih. Poboljšala im se krvna slika, a šef klupskog restorana Ivan Nogalo (prava je šteta što taj divni čovjek ide u mirovinu, mogao ga je i morao klub angažirati honorarno) brinuo se da meso bude domaće. To je prehrana koju koristi i Novak Đoković, kuloarski se naziva “neandertalac” ili “balkanska plata”. Kod takve prehrane prijeti opasnost od debljanja, ali se to ne odnosi i na one koji puno treniraju. A u Hajduku se, to znate, trenira baš puno.
Igračima obećao duži odmor
– Ubacili smo malo kvalitetnije meso, koje daje više snage. Izbacili smo piletinu, to više nije domaća piletina, već industrijska i u njoj nema vrijednosti. Jedete i žvačete, a ne znate što jedete. Promijenili smo prehranu, a Ivan Nogalo je jedina svijetla točka u klubu već dvadeset godina. Nisu to krvavi bifteci, važno je da je meso prirodno. To smo započeli još na pripremama u Kupresu, tamo je hrana bila čudesna.
Bolje je ne vraćati se na te pripreme. Pa vi uoči sezone niste ni igrali utakmice, bili ste suspendirani. Morali ste se kriti i u markerima igrati prijateljske utakmice.
– Ma što ću govoriti o tome. Počeli smo pripreme bez sredstava za oporavak, pripreme smo počeli kao drugoligaški klub. Znate što smo sve proživljavali, doživljavali. Ali, nema kukanja i plakanja.
Krstičević tijekom sezone nije tražio alibije, ali nekada je ostavljao dojam nervoznog čovjeka. On to pravda poznatim dalmatinskim temperamentom.
– Samo sam uoči Zeline, te posljednje utakmice, bio nervozan. Nema kod nas nagrađivanja, pa sam igračima rekao da ću im za 3:0 dati tri dana više odmora. Bilo je 2:0, ali nije bilo kako smo se dogovorili. Produljit ću im nešto, ali ne tri dana. Nema kod nas motiva, a recimo u Splitu Žužul obeća igračima 10 tisuća kuna i sutra im isplati. To je motiv, Hajduk mora naći način kako motivirati igrače.
Oni koji ne vole Krstičevića kažu da pretjeruje s treninzima, da maltretira igrače.
- To su gluposti, meni su uzor treneri, sada neću govoriti o Iviću, koji nisu iz nogometa. Recimo, Ratko Rudić. Čovjek ode na deset velikih natjecanja i osvoji ih osam ili devet. Razgovarao sam s nekim njegovim suradnicima i shvatio sam da se sve svodi na količinu rada. Uspješni ljudi u životu rade više, rijetki su oni koji malo rade, a imaju uspjeha. Oni koji puno rade imaju i bolje rezultate, posebno u sportu. Fascinira me i Ante Kostelić, svi ljudi koji nižu uspjehe me fasciniraju. Ante stvara prvake, takvi ljudi, koji krenu ni iz čega moraju svakog oduševljavati - kaže Krstičević i dodaje:
Uzet ću svima mobitele!
- Biti prvak s Dinamom u ovoj našoj ligi i nije neki problem, puno je to lakše ostvariti. Kad ne bih u ovim uvjetima bio prvak s Dinamom, uzeo bih pištolj i ustrijelio se! Nedavno sam upoznao našu prvakinju u džudu, trenira tri puta dnevno po dva sata. A nama je puno kada moji igrači treniraju dva sata dnevno. Ti moji kritičari su ljudi koji ne poznaju nogomet, nije me briga jesu li treneri ili ne. Na njih ne želim gubiti riječi.
Ponekad ga se igrači i plaše. Kažu da i gore na katu, gdje stoluje vodstvo kluba, nikome nije svejedno kad se pojavi Krstičević. Jeste li vi nekakav Hajdukov “Hitler”?
- Ma, nisam ja Hitler, kakav Hitler! To su, opet ću ponoviti, gluposti.
A u svlačionici?
- Nemam nikakvih problema sa svlačionicom. Nijednog igrača nisam novčano kaznio, uopće ne gledam što je u svlačionici. Tamo sam vodstvo prepustio kapetanu Maloči, on je moja desna ruka, Maloča je gospodar svlačionice.
Jednom ste oduzeli mobitel Goranu Blaževiću jer mu je zazvonio u svlačionici.
- Naravno da sam ga uzeo. I ne samo njemu. Ako nije dozvoljeno razgovarati na mobitel u svlačionici, onda se to ne može raditi. Naravno, nakon nekoliko dana svima sam vratio mobitele. Trebali su se obratiti Maloči, reći da čekaju poziv, da im je nešto hitno. Tada ne bi bilo nikakvih problema. Pa, zamislite da svima zvone mobiteli u svlačionici, što bi to bilo!
Što se može očekivati od Hajduka u drugom dijelu sezone?
Ne smijem otići bez trofeja
- Rezultati će oscilirati, to je normalno s mladom momčadi. Evo, moj vrli pomoćnik Ivo Šeparović govori da ćemo ići za Dinamom. Možemo reći da ćemo se truditi, pratiti ga, ali čim se približiš, oni nađu načina da te riješe, prizemlje. Pitanje je kad će Hajduk imati snage ravnopravno se nositi s Dinamom. Vjerojatno kad ode Mamić, kad ne bude imao kontrolu nad suđenjem, kad ne bude kontrolirao cijelu ligu. Nije problem kad nama Dinamo bježi osam ili deset bodova, problem je kad su tri boda razlike. Onda nemamo ono što sad imamo, a to je normalno suđenje. Recimo, u utakmici protiv Intera svirano je zaleđe koje nije bilo, možda bi Inter dao i gol. Ali, to je bilo u centimetar, nije tu bilo sudačke namjere.
A Krstičević? Do kada ćete trajati?
- Ovdje sam proživio i proživljavam prekrasne trenutke, ostvario sam svoj san, imam strast i čast i toga sam pun. Biti trener Hajduka, nema višeg od toga, bolje je biti trener Hajduka nego izbornik. Želim trofej, otići iz Hajduka, a ništa ne osvojiti je kao da nisam bio ovdje. Ostati zapisan u povijesti, imati nešto iza sebe, to je ono što želim. Ali, isto tako znam da se sve brzo zaboravi, ako se opustiš na sekundu i ako nisi tristo posto u poslu ode ti glava u sekundi. Nisam opterećen s tim koliko ću biti ovdje, svjestan sam da je sve u rezultatu.
krstičeviču i taj jedan milimetar je bio dosuđen za hajduk kad bi se hajduku tako sudilo onda bi svi suci bili plačenici , to kakav si trener vidjelo se u utakmici protiv Dinama kad tvoji igrači nisu mogli ništa a zamisli suci nisu pomagali Dinamu tebi su suci samo izgovor za tvoje taktično neznanje i budi siguran da nećeš osvojiti kup niti u prvenstvu osvojiti mjesto koje vodi i europsku ligu jer objektivno gledajuči sa ovakvim trenerom kao što si ti hajduk se mora boriti za opstanak u ligi.