Nakon pokrštavanja, na svetim mjestima stare vjere niknuli su kršćanski svetački kultovi. Sveti Juraj je tako počeo predstavljati Peruna ili njegova sina Jarila. Sveti Jure, Juraj, Georgij, mučenik Dioklecijanovih progona, u Kapadokiji je postao popularan svetac kod Hrvata nakon napuštanja poganstva. Štovanje sv. Jure naišlo je na plodno tlo jer se on bori sa zmajem, velikom zmijom. Čim je nastala legenda o sv. Juri, u 13. stoljeću, Hrvati su je objeručke prihvatili jer ih je podsjećala na Perunovu borbu s Velesom. Sveti Juraj je zaštitnik stoke, usjeva i zemlje, pomagao je bolesnoj stoci, štitio je ljude od kužnih bolesti, od pogibije na moru i u ratu, štitio ih je pred sudom.
U sjeverozapadnoj Hrvatskoj često se slavi sv. Juraj koji je došao na mjesto slavenskoga boga Jarovita iliti Jarila, koji je bio Perunov sin. Jarilo kao neoženjeni mladac svako proljeće dolazi na svadbu ili ljubavni susret s Moranom u zelenom lugu pa se tako pokreće prirodni ciklus i rodnost godine. A prije nego što dođe na susret ili svadbu, Jarilo (Jure ili Đuro) mora ubiti zmaja. Prema poznatom hrvatskom slavistu i kroatistu Radoslavu Katičiću, nema dvojbe u tome da je sv. Jure zamijenio bijelog mladića Jarila koji, baš kao i njegov otac Perun, ubija zmaja odnosno zmiju.
Perun zmaja ubija kamenim trijeskom ili kopljem, a Jarilo zmiji siječe glavu mačem. A sveti Jure pak zmaja ubija ili kopljem ili mu mačem siječe glavu. Na žrnovničkoj crkvi UBDM očuvan je reljef prijekršćanske ikonografije koja je možda pod utjecajem stare slavenske vjere. Na tom reljefu kopljanik, vjerojatno Perun ili njegov sin Jarilo, jašući na konju ubija zmaja.
O sim sv. Jure, nakon pokrštavanja, kod Hrvata su sv. Ilija i sv. Mihovil predstavljali gromovnika Peruna. Kršćanski Mihovil je pobijedio zmaja, sotonu. On je vojskovođa vojske nebeske. Iako se misli da je na žrnovničkom reljefu riječ o sv. Mihovilu, arheolozi su došli do zaključka da je riječ o poganskom kopljaniku. Kad je u pitanju štovanje Majke Božje, Hrvati su se pri pokrštavanju imali na što osloniti. Dok su bili pogani, štovali su božicu Mokoš – majku vlažne zemlje. Prema drevnom vjerovanju, zemlja je majka, a nebo je otac. Plodna zemlja u svoje krilo prima sjeme. Mati je crna zemlja. Zato se kaže „vratiti se materi zemlji“ i „tijelo naše preporučamo materi zemlji“. Zahvaljujući štovanju božice Mokoš, kult Majke Božje kod Hrvata samo je nastavljen. Naime, poslije pokrštavanja, potkraj 8. i početkom 9. stoljeća, umjesto štovanja božice Mokoš uslijedilo je štovanje Gospe. Prve starohrvatske bazilike u Kosovu Polju pokraj Knina bile su posvećane Majci Božjoj. A da su Hrvati privrženi Gospinu kultu govore i brojna svetišta – Marija Bistrica, Sinj, Trsat, Aljmaš, Međugorje, koje se, prema Radoslavu Katičiću, također uklapa u nastavak štovanja božice Mokoš.
Sva Gospina svetišta imaju temelje u našoj staroj vjeri, kultu božice Mokoš. Njezino ime očuvalo se u toponimima. Postoji potok Mokoš u Prekmurju, iznad Ravnog je Mukušina, južno od Mostara je brdo Mukoša, a i dio grada Mostara se zove Mukoša. U Ramskoj kotlini jedna od uzvisina zove se Mukoš. Mokošin vrh je najviša točka u Međimurju, na 343 metra nadmorske visine. Mokoš znači mokra.
Ona svoje moći demonstrira na močilu gdje se pere, moči pređa. Mokoš je i obredni naziv, a ne samo ime božici. O tome koliko je kult božice Mokoš bio prisutan u našoj poganskoj vjeri djelomice govore i srednjovjekovni crkveni spisi. U njima se opsuje borba Crkve protiv poganstva.
Kako bi se diskreditiralo štovanje božice Mokoš, često su se ženama postavljala neugodna pitanja: - Nisi li išla Mokoši? Zapravo, pitali su je je li štovala Mokoš, čiji je kult indoeuropskoga podrijetla. Stari Hrvati (Slaveni) Mokoš su, naime, smatrali božicom izljeva muškoga sjemena. Crkva je morala suzbiti kult božice Mokoš i usmjeriti ga prema štovanju Majke Božje.
Nije čudno da je za poganske Hrvate (Slavene) Mokoš bila majka vlažne zemlje jer su naši poganski preci štovali zemlju, koja daje i zdravlje i bolest.
Voda također daje zdravlje. To se vidi po obrednim kupanjima ljudi i stoke, prskanja vodom u proljetnim običajima, obredima umivanja itd. Voda je imala „očisnu“ moć, što je ostalo u tragovima magijskih i religijskih vjerovanja. Postojali su brojni običaji darivanja vode, posebno u zdencima u koje se ubacivalo žito, novčići, latice cvijeća, to je bio znak štovanja vode i izazivanja plodnosti. Magična je moć vode.
Zrak je treći element koji također nosi zdravlje, povezan je s vjetrom, tučom, munjama i gromom. Vatra također ima moć, posebno obredna vatra. Ugarci, primjerice, nose zdravonosnost za stoku i ljude. Osim vjerovanja u svoja božanstva, poganski Hrvati imali su i kozmografske predodžbe. Očuvane predodžbe odstupaju od kršćanske vizije univerzuma: izgled zemlje je takav da nema kraja; zemlja ima podlogu i kad se ona pomiče onda slijedi potres; svijet počiva na volu, što je indoeuropska predaja.
Usto, postoje dva svijeta, svijet ovozemaljskoga života i onoga dolje, ispod. Većina predodžbi o prvim ljudima svodi se na vjerovanje o divovima ili džinovima. Sunce je bilo Božje stvorenje koje je bilo grijeh psovati jer ono daje toplinu, zdravlje, svjetlost, ali ono može i nauditi pa čovjek može oslijepiti. Sunce se uvijek spominjalo u molitvama. Mjesec se nije toliko štovao, ali se također smatrao Božjim stvorenjem. Prema obliku Mjeseca proricale su se vremenske prilike. Nebeska tijela smatrana su živim bićima budući da se vjerovalo da je cijeli svijet živo biće. Pomrčina Sunca bila je pojava koje su se ljudi bojali.
U Slavoniji se vjerovalo u smak svijeta ako bi Mjesec nadjačao Sunce. Kad je pak posrijedi astralni kult, u svim hrvatskim krajevima vjerovalo se u sudbonosu moć zvijezda. Radni dan regulirao se po zvijezdi Danici. Ako bi neka zvijezda pala, vjerovalo se da je umro neki čovjek. Jer, svaki čovjek je rođen pod svojom zvijezdom. I ona mu određuje sudbinu.
Tako su, prema predaji, izvanbračna djeca rođena pod sretnom zvijezdom. A zvijezda repatica naviješta zlo, bolesti i ratove. Postojali su i tabui vezani uza zvijezde: njih se ne smije brojiti jer bi u tom slučaju čovjek mogao naići na svoju zvijezdu, a posljedica je strašna – smrt.
