Mariia Pavliuk mlada je neurologinja za pedijatriju. Kada je invazija na Ukrajinu počela bila je u Lutsku gdje je radila u bolnici.
Prvo su mi pacijenti počeli slati poruke. "Što se događa, je li počeo rat?". Nisam ni sama znala. Onda su mi se na Facebook počeli javljati kolege iz Amerike i Kanade. Taman sam pisala jednom od njih nešto u stilu "sve je ok, dobro sam" kada je nedaleko od mojeg doma grunuo projektil. Spustila sam se do auta i krenula na benzinsku, ali već je bila gužva pa sam otišla do bolnice. Normalno smo nastavili raditi jer nam nije bilo druge, Pacijenti su i dalje bili tu, neki su još stizali. Samo je jedna obitelj odlučila otići. Mi smo se brinuli za mališane koliko smo mogle – priča nam Pavliuk ispred Dječje bolnice Svetog Nikole u Lavovu gdje je premještena 14. ožujka, za vrijeme najžešćih udara po Ukrajini.
Ona je već i ranije bila u pregovorima da iz Lutska dođe u Lavov. U Lutsku se tih dana naveliko pričalo o mogućem velikom napadu iz smjera Bjelorusije, a kružile su i razne druge loše, ali nepouzdane informacije.
- Većinu uzbuna provela sam tada na radnom mjestu. Otkako sam došla u Lavov bila su tri bombardiranja, srećom u zadnje ih je vrijeme sve manje – govori Pavliuk. Ona je, kako sama kaže, bila jedan mali kotačić u procesu raspodijele lijekova koji su stizali putem humanitarne pomoći u Ukrajinu.
- Obitelji iz Hrvatske same su kontaktirale obitelji ovdje u Ukrajini. Riječ je o obiteljima koji imaju djecu s epilepsijom te su im prijeko potrebni lijekovi. Tu sam ja uskočila u priču. Bila sam veza između pošiljatelja i primatelja lijekova. Oni su stizali meni u bolnicu, a ja sam ih onda slala dalje na točne adrese. Tu govorimo o istočnim dijelovima Ukrajine.Tada je bio veliki problem dostaviti tamo potrebne medikamente. Stvarno smo se mučili s time. Te prve pošiljke su bile dosta zahtjevne i teške – objašnjava Pavliuk.
Da pojasnimo. Nije bilo službenog, organiziranog načina dostave lijekova onima kojima je trebalo na istoku. A obiteljima s bolesnom djecom je lijekova nedostajalo. Prvo su Mariia i njezine kolegice tražile pomoć od vojske. Pošiljke su davali njima, a vojnici su ih dostavljali na istok. Lijekove su preuzimali dva puta tjedno.
- Nakon nekog vremena proradila je pošta. Pošto smo lijekove trebali slati na dnevnoj bazi na različite lokacije otišla sam do njih. Misila sam da će me otpiliti. Pa rat je bio u punom jeku. No, dogodilo se nešto potpuno suprotno. Kada sam im pokazala adrese, malo su ih proučavali i rekli: Nema problema, dostavit ćemo sve što trebate. Ekipa iz Nove Pošte stvarno se iskazala. Od 70 poslanih paketa tada, dostavili su ih 69 na adrese u ratom pogođenom području na istoku – s oduševljenjem priča Pavliuk i nastavlja kako su kasnije za skladište lijekova koristili prostore crkve u Lavovu.
Tamo su ih raspoređivali i pakirali. Dva puta i za vrijeme raketiranja grada. Nije joj bilo ugodno, ali posao se morao obaviti. Kaže kako je od početka ruske invazije kroz bolnicu prošlo stotine djece. Neka su bila ranjena, neka su trebala lijekove i preglede te bi nakon toga nastavila put s obiteljima dalje, prema sigurnom. Trenutno je u bolnici dvoje ranjene djece. Oboje imaju gelere na području glave.
- Jedna djevojčica je sama. Nismo ju još pitali gdje su joj roditelji. Uvijek postoji šansa da je u najgorem slučaju pošaljemo u inozemstvo, kolege iz Njemačke već su se javile za pomoć i pružanje utočišta djevojčici. Možda bi joj tamo bilo i bolje, da se makne iz psihoze i rata – završava priču Pavliuk. Zahvalna je svima koji su slali te i dalje šalju pomoć Ukrajini. Kroz par dana ide u bolnicu u Dnjipru. Kolega ju je zvao jer mora obaviti neki zahvat u kojem mu treba njezina pomoć.
U Zagrebu lažne gluhonijeme osobe skupljaju "donacije' i varaju ljude